Ja sam Livio Fiumanski, novinar. Tabloidni novinar, ispravnije. I odmah ću vam reći: sve ono što zamišljate, istinito je. Lažem i prepisujem svakodnevno, dok se od umora i jada ne srušim na krevet. Pritom, moja osobito neuspješna egzistencija ovisi o broju klikova na članke koje pokradem, pa sam primoran trovati narod nevjerojatnim budalaštinama. Da, osjećam se zbog toga loše, ali treba nešto jesti, glasi ispovjedni početak prve priče („Istinite priče Livija Fiumanskog“) u zbirci kratkih priča pod nazivom „Fiumanski, opet lažeš“ (Shura publikacije, 2020.) Vida Barića.
Rođen(1988.) i školovan u Rijeci (od tuda vjerojatno prezime njegovog anti-junaka), Barić je novinar kao i Fiumanski a pomalo si i nalikuju: „Obojica smo vrlo naivni, pa smo tako zajednički pali na priču da rad i zalaganje vode do prosperiteta, što svakako nije slučaj“.
Bez obzira na visoku razinu Barićevog novinarskog rada, kako u temama kojima se bavi tako i u stilu pisanja, mogla bih u novinama za koje radi, da sam „stroga i pravedna“ , doista naći brojne tragove tabloidnog profila: od senzacionalističkih naslova vezanih uz svakodnevne događaje (s omiljenom poštapalicom „Šok i nevjerica“) do bavljenje životima nevažnih osoba (samozvanih celebrities )…
Namjerno ne spominjem ime novina (mada ga znam, a znate i vi), jer u općoj trivijalnosti malo je njih uspjelo u potpunosti pobjeći „žutilu“ (pod izgovorom da to publika traži. No, da!).
Uglavnom, Barić se usporedno s novinarskim (plaćenim) pisanjem bavi i onim drugim, literarnim (našla sam i dječju priču!) u kojem iz dana u dan prati svojeg pobunjenog novinara (vjerojatno alter ego).
Fiumanski poput svakog angažiranog novinara susreće brojne javne ličnosti čija imena Barić bez okolišanja spominje uplićući ih u različite događaje. Iako događaji nisu doslovce opisani, sačuvan je duh i atmosfera zbivanja, jer je prilično teško izmisliti nešto tako fantastično kao što je stvarnost.
Šezdeset i dvije priče koje su iz bloga ušle u knjigu (prosinac 2017.- rujan 2019.) žanrovski pripadaju satiri, ali iskreni čitatelji možda ih doživljavaju dokumentarnim.
I dok zaneseni Fiumanski mašta o poštenom novinarstvu i sanjari o književnom uspjehu, mudriji od njih dvojice, Vid Barić knjigu završava „Bilješkom“: „Priče u knjizi izmišljene su, s ciljem stvaranja humoristično – satiričnog djela te ih tako treba i shvaćati. Događaji iz knjige nisu se zbili. Osobe iz javnog života pojavljuju se u pričama Livija Fiumanskog samo kao akteri izmaštanih događaja. Svi njihovi stavovi, radnje, događaji vezani uz njih, kao i njihove izjave koje se citiraju u tekstu, izmišljeni su.“
E Bariću, Bariću- nemoj petljati, svoji smo! A sjećaš se kada je ono, ha- ha- ha, kada je , ha- ha-ha…