Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Soba br.2


  biLJana           Biljana Kovačević           02.02.2019.         1097 pogleda
Soba br.2

Velika prostrana soba sa 5 kreveta. Svijetla, uredna i prozračna. Užasavam se malih prostora. Nisam posve sigurna, ali mislim da sam u mladosti bila manje fobična. Konstantno žudim za svježim zrakom. Kisik, kisik, kisik – vapi mi tijelo. Moje sustanarke u bolničkoj sobi već znaju kada se ja ushodam, da krećem prema prozoru otvoriti ga bar na trenutak. Soba je topla, čak pretopla. Grijanje je proradilo. Ja sva mokra od znoja. Da li od vrućine u sobi, da li od gripe ili tableta, ne znam. Znam samo da takva na brzinu otvorim prozor, odmaknem se i udišem punim plućima.

Nisam smjela pretjerivati u tome zbog drugih. Ispostavilo se kasnije da jedna pacijentica ima upalu pluća, vjerojatno također posljedica gripe. Nju je stalno tresla groznica, a meni bilo vruće. No, noću, dok su moje cimerice lijepo ušuškane spavale, ja bih opet kao tat otvarala prozor. Četiri dugoljasta spojena prozora. Brzo. Samo malo da se provjetri. Promatrala sam kroz rešetke svjetla svijeta izvan zgrade koji je mirovao. Noć. Tišina. I ja.

Kod kuće bih samo gurnula glavu kroz prozor, duboko udahnula i brzo zatvorila. Udisala sam jutra jer se po njima dan poznaje. Ovdje sam mirisala noći dok još nije svanulo. Ovaj puta sloboda je ležala s ovu stranu prozora. Ležim na čistoj bijeloj posteljini i ne znam kako se podiže uzglavlje na krevetu. Možda je poluga neispravna.

Ljudi često zaziru od bolesnika koji imaju neke psihičke probleme. To je posve razumljivo jer se čovjek oduvijek boji nepoznatog. Naš um je toliko neistraženo prostranstvo, toliko impresivan, s beskrajnim mogućnostima kreacije i u pozitivnom i u negativnom smislu. Boraveći među njima ja sam ih zavoljela. Kada ugasite strah u sebi, na kraju vidite samo ispaćenog čovjeka. I moj jedini zaključak do kojeg sam došla kroz ove moje godine postojanja jest ogromna ljudska potreba za ljubavlju i nedostatak nje nas čini bogaljima.

No, suviše često se fokusiramo na ljude oko sebe tražeći i očekujući ljubav od njih. No, prava istina leži u tome što nas nitko od rođenja ne uči voljeti sebe. Naučeni smo biti odgajani i odgajati sistemom ucjene i kazne, mrkve i batine, uvjetovanošću. Ne kreacijom. A samo ljubav može odgojiti zdravo i produktivno dijete. Umjesto da ga plašimo svime i svačime, potrebno je samo malo ljubavi da ga podupremo kada padne i kažemo „možeš ti to“. Da ga odgajamo bez osjećaja krivnje jer nešto nije napravilo kako treba. Da ga poljubimo i kažemo „drugi puta bit' će bolje“.

Prva u sobu ulazi čistačica. 6.00h.Promatram blijedožutonarandžaste zidove. Soba je čista i uredna. Lijep osjećaj. Na meni nježno roza spavaćica sa ružama bez trnja. Malo deblja s obzirom na toplinu u sobi i predebela. Prevarila sam se u procjeni držeći kako bi mi moglo biti hladno. Na nogama prljavoroza čarapice s crtama koje sjaje. Sve mora biti pasent. Stara navika iz perioda potrebe za savršenstvom. Ove godine me nešto hoće roza boja. No, u torbi imam i tanju. Danas ću se istuširati i presvući. Kosa mi vapi za vodom i šamponom. Na potiljku sva mokra od znoja.

Nazvala sam ovu kuću Kućom mira, iako je ona sve, samo to ne. Osim ponekih noći kada je sve mirno. Ja sam „pobjegla“ iz svoje kuće u ovu da se malo odmorim. Osjećala sam se jako, jako umornom. Umornom od života, obaveza, jednoličnih poslova koje svaki dan obavljam. Za sve smo okrivili gripu. Bila je vrlo iscrpljujuća i jedno jutro nakon ustajanja, sjela sam za kuhinjski stol i počela neutješno plakati. Majka me nježno gladila po glavi i tješila, ali nije pomoglo. Vikala sam „ja ovo više ne mogu izdržati“.Tada sam otišla kod muža u radionu i na njegovom ramenu ridala iz svega glasa „ja ovo više ne mogu izdržati“. I nije bilo druge no odvesti me na hitni prijam.

Za mene je tako mjesto/bolnica koje baš i nije sinonim za mir, postalo mjesto odmora. Došla sam se dovesti u red i naspavati. Pobjeći od one hrpetine suđa koje svaki dan perem iza nas petero. Od svakodnevnog smišljanja što ću sutradan staviti na jelovnik. Dakako da to nisu bili neki posebno zahtjevni zadaci, no u tim trenucima mene su iznimno umarali. Došla sam se nekako posložiti, uskladiti da ne iskačem iz okvira.

No, moja ovnovska narav ne podnosi okvire. Primijetila sam da na zidovima sobe nema slika. Možda da ne uznemiruju pacijente. No, neke lijepe fotografije prirode zasigurno bi uljepšale prostor. Razmišljala sam što bih mogla učiniti po tom pitanju. Izabrala sam krevet do zida, odmah iza vrata, Volim kad su mi leđa zaštićena. To je bio moj kutak sigurnosti. Bojala sam se da će mi kraj prozora puhati. Inače sam zimogrozna, osim kad me napadaju oni nesnosni valovi vrućine iznutra.

Upijam zvukove oko sebe. Pratim što se događa. Pravim zabilješke. Znam da će sutrašnji dan biti bolji. A ja ofriškana i mirisna. Zato se opet zavlačim u čistu bijelu posteljinu i spavam.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: