Dok Dalmatinac zarađuje, bacam se na istraživanje butika s proljetnim modelima. Ovako nezaposlena, imam jedinstvenu priliku baviti se ženstvenim stvarima!
U našem trosobnom stanu, koji ćemo, ako bude sreće, otplaćivati još desetak godina, vlada nemilosrdna utrka s vremenom. Marina brzo raste, za dvije godine trebala bi krenuti u školu, ali njezinu sobu zauzeo je njezin tata. Zakrčio ju je svojim knjigama i pretvorio u svoj radni prostor jer je čvrsto naumio svoje znanje o povijesti filozofije okruniti najvišom akademskom titulom. Magisterij je obranio, ide na doktorat, pa noći provodi nad knjigom, ujutro ne zna za sebe, a kad se vrati s posla ruši se od umora. Odrijema sat-dva i ponovno sjeda za svoj radni stol. Danju «kompanije i tržišta», noću filozofija prve polovine 20. stoljeća. Tko će prije – Mirko do doktorata ili Marina u prvi razred? Marina sve češće podsjeća tatu da je njegova soba zapravo njezina i da bi se već trebao seliti. Otkako sam ja ostala bez posla, situacija se intenzivirala. Jer hranitelj obitelji ne može biti filozof! Iz više razloga, a najvažniji od njih je što filozofe nitko ne plaća razmjerno njihovom filozofiranju. Pa kako nas dvoje još ni sami ne znamo kako ćemo u novonastalim okolnostima pomiriti naše želje i potrebe, povremeno me pokuša isprovocirati: «Misliš da bi Hegel i Kant nešto napisali, da nisu imali bogate žene!?» Gađa naslijepo, vjerojatno ni ne zna kakve su žene imali Hegel i Kant. Ali već sam zaustila da mu odgovorim, kad naglo zakočim da ne zabijem autogol...
Doista, kao da je bilo malo žena koje su imale bogate muževe!? I kao da ih danas nema! Ali gdje su filozofska, ili bilo kakva druga, djela Ivane Trump ili Slavice Elcclestone? Kojim su se to područjima najradije bavile Jackie Onassis i Grace od Monaka? Filozofijom? Umjetnošću? Dobrotvornim radom, kojim bi barem malo umirile bogatašku savjest!? Umjesto svega toga, samo filozofija «Očajnih kućanica» i životne pouke tv-sapunica! Žene bogataša ne ističu se ni kuharskim savjetima, niti brigom za «tri ćoška kuće», a kamoli bilo kakvim društvenim radom. Samo šminka i šoping ! Zato su, napokon, i žene bogataša. One koje ne posvećuju toliko pažnje šminki i šopingu , ni ne postaju žene bogataša, zar ne?!
Zato se čini da su šminka i šoping i dalje najbolje ženske investicije. Pa se i naše sve brojnije ženske revije bave isključivo tim dvjema vjekovnim i univerzalnim ženskim temama. U rednice su uvjerene da bismo sve mi zapravo željele uloviti bogataše! Ili pak žele da njihove novine kupuju samo bogatašice. A za ostale - baš ih briga!
Pa zašto bih se ja opirala tom ženskom zovu!? Iskoristit ću ovo preddoktorsko životno razdoblje mog Dalmatinca, pa dok on zarađuje, bacam se na istraživanje butika s proljetnim modelima i novim sezonskim paletama. Ovako nezaposlena, imam jedinstvenu priliku baviti se ženstvenim stvarima! Tim više što mi se najavila moja prijateljica Nina - kaže da će iz Virovitice jedan dan skoknuti u Zagreb i želi da joj budem vodič! A s obzirom da ja kip bana Jelačića inače vidim otprilike dvaput godišnje, za takav se zahtjevan zadatak moram dobro pripremiti! Zato nema dopodnevnog zabavljanja na forumu Virovitica.neta, nego – sunčane naočale na oči ( cool ), pa u Centar!
Utješila me ipak Nina - nismo mi bez veze prijateljice - kaže da je hvata nervoza i oblijeva znoj ako se predugo zadrži u shopping centru. Razumijem je. To zna biti stresno, osobito ako se gledaju i cijene na izloženim krpicama. Ni meni nije lako na takvim mjestima. Ali budimo ženstvene, pa otrpimo - možda nam se nekim čudom svidi! Iako znam da je kasno za preodgoj...
Mislim da sam averziju prema shoppingu razvila još za mladih dana, kada sam s mamom i tatom dolazila u Zagreb u kupovinu. Bili su to iscrpljujući cjelodnevni obilasci Name na Trgu, dućana u Ilici do Frankopanske, zatim Name na Kvatriću. Ako bi se stiglo, svratili bismo popodne i u Zoološki vrt, ali ne svaki put. U ono vrijeme Virovitica još nije ni imala robnu kuću. Odjeću za nas klince mama je najčešće kupovala u nekadašnjem Ponosu, koji se nalazio negdje na mjestu današnje Ljekarne Novoselac. Izbor baš nije bio velik, pa se sezonski, zbog rasprodaja u proljeće ili u pripremama za ljetovanje, išlo u Zagreb. A osim beskrajnog biranja i probanja u kabinama, najviše mi se nije sviđalo što se za Zagreb trebalo «spremiti». Iako sam u školu išla u hlačama, za Zagreb je trebalo navući bijele štrample, pa ni to što bih se možda ponovila s nekoliko majica - nikad previše - nije moglo nadomjestiti neugodu cjelodnevnog obilaska dućana u neudobnoj odjeći. Znam, ipak je greška u meni. Čak sam se do prije nekoliko godina uzalud nadala da se sklonost dotjerivanju razvija i da ću s vremenom i ja to naučiti. Pameti me je dozvala tek vlastita kćer, koja je, čim se osovila na noge, stala pred zrcalo s labellom u ruci. To imaš ili nemaš. Ona ima. Ja nemam.
Sigurno sam zato onako lako potpala pod utjecaj hašomanske mode ranih osamdesetih, kada su se sve tobože gradske djevojke odijevale u crne, široke bezoblične hlače ili suknje do peta dugačke veste i sajmonke – duboke, zapravo muške, cipele od velura na vezanje. «Pusti je proći će je to», tješila je moju mamu teta Zlata, koja je cipele s nižom potpeticom obuvala samo u vinogradu, a svatko tko ju je poznavao sjetit će se da je uvijek imala frizuru.
Ali izgleda da me nije prošlo. Moja mama, teta, učiteljice i gospođe koje sam viđala u gradu, nosile su suknje do pola koljena, tanke najlonke boje kože, strukirane kaputiće, elegantne cipele s višom potpeticom i neprolaznu natapiranu frizuru, koja se zadržala još iz pedesetih godina. Vjerojatno su naše sajmonke bile reakcija i dio mladenačkog protesta. Ali naš mirni, mali grad na sve je to gledao blagonaklono. I danas sam mu iskreno zahvalna na tome. Djevojke su hodale u sajmonkama, dečki su nosili kosu do pola leđa i - ništa. Bilo je, dakako da je bilo prigovora. Mojoj mami prvoj se nije sviđao moj ukus. Tata je znao reći da bi mu bilo draže da obujem salonke. Ali time moje osobne slobode time nisu dovedene u pitanje. U granicama odobrenog budžeta, ja sam se odijevala kako sam htjela – a to znači nepromišljeno. A moji su me - kakva sam, takva sam, njihova sam - pustili da radim po svom.
Nekim povodom započela sam jednom prilikom razgovor s dr. Sinišom Glumičićem o opasnostima koje prijete mladima u Zagrebu i prisjetili smo se tada onog našeg bezbrižnog Virovitičkog odrastanja. Smjeli smo sve, a bili smo zaštićeni – zaključili smo. Današnji mladi također žele sve vidjeti, pokušati, ali nisu više onako zaštićeni kao mi onda. Premda sam i dalje sigurna da zajednice u malim gradovima mogu daleko bolje zaštititi djevojke i mladiće na pragu zrelosti nego velegrad poput Zagreba.
Svatko ima neku svoju dobru vilu koja mu pomaže kad je najpotrebnije. Za mene je tada dobra vila bila moja sestrična Višnja Valcova. Ona i teta Zlata, uvijek dotjerane tip-top, znale bi mi sugerirati poboljšanja stylinga, a Višnja bi mi sa svojih svjetskih putovanja donosila probrane komade odjeće. Ali rijetko bi me to potaknulo da ja sama u dućanima potražim nešto slično. Moj tata govorio je tada da se Zagrepčanke odijevaju bolje nego Bečanke. A Višnja nije zaostajala. Iskreno sam joj se divila, ali nisam je pokušavala imitirati, valjda unaprijed odustajući od nemoguće misije.
I iz tog blagonaklonog virovitičkog okruženja, u onim sajmonkama, stigoh ja iz Virovitice na studij u Zagreb. Tu se odmah vidi da se neke ženske dotjeruju za ispite, druge i za predavanja, neke ni za jedno niti za drugo. Na psihologiji je - a na godini smo bile nas tri Virovitičanke, manje-više istomišljenice u odijevanju - režim predavanja, seminara i praktikuma sličniji školskom negoli studentskom rasporedu, pa poslušnijima među nama image nije bio prva studentska briga. A i civilizacijski šok je učinio svoje. Jer u Zagrebu su se stvari promijenile i što god odjenuli - više nismo bili prihvaćeni! Trebalo se dokazati na drugim poljima. Nakon početnog lutanja s kostimima i cipelama sličnim maminima, shvatila sam koje su prednosti anonimnosti. Četiri studentske godine brzo su prošle i moji proljetni kostimi postali su traperice i jeans jakna, idealni za tramvajske gužve, obilaske grada po zadacima iz gradskih rubrika i cjelodnevne boravke u redakcijama. Problem je nastajao tek kad bih u izlizanom jeansu došla kući. Moja mama htjela je vidjeti dotjeranu Zagrepčanku, a iz Zagreba joj je uporno dolazila njezina nonšalantna Sandra.
No i moda se s vremenom promijenila. Moj tata prestao se diviti Zagrepčankama i kad bi komentirao zagrebačku modu rekao bi – drlog. Protumačila sam sama sebi da to ima više veze s njegovim godinama, nego sa samim Zagrepčankama. Ali istodobno sam i sama počela primjećivati da prave Zagrepčanke nisu one skupo odjevene dame koje kvrckaju visokim potpeticama, već njegovane, uredne gospođe koje u trenirci i udobnim tenisicama izlaze prošetati psa. Samo će pažljiviji promatrač primijetiti da su diskretno našminkane i u oblaku finog parfema.
A onu pravu šminku, glamuroznu i kičastu, onakvu kakvom je zamišlja mala Virovitičanka, uspjela sam vidjeti, gdje drugdje nego u - Saloonu. Bilo je to vrijeme kada je Cibona igrala najbolju košarku na ovoj polovici zemaljske kugle i kada je Sanja Doležal hodala s Draženom Petrovićem. A u Saloonu dotjerane mlade žene, zgodni košarkaši i tulumi do zore... Bio je to Zagreb kakav sam željela upoznati. Koliko je tu bilo iskrenog veselja i nadahnutog odijevanja postalo mi je jasno tek mnogo, mnogo kasnije, kada se proširio pojam sponzoruša.
Danas prava šminka nije više u Saloonu. U kafićima oko sjedišta velikih banaka prije devet ujutro okupljaju se mladi ljudi s kravatama, jednolično odjeveni u crna ili tamnoplava odijela. Podsjećaju me na progonitelje iz Matrixa, koji žive u svijetu bez nereda. A sumnjam da u njemu uživaju.