Kako se kalio Cim
Knjiga
Virovitičanina Slavka Cimermana Drumske skitnice diskurzivni
je tekst – putopis, no njime dominira zanimljiva, napeta, stvarna priča u kojoj
je život, ili barem zdravlje, poštenje, moralni sklop glavnog junaka vrlo često
u opasnosti, u njoj su opisani stvarno doživljeni i proživljeni traumatični
trenuci daleko od kuće, bez sredstava za život i mogućnosti da ih se zaradi,
a uz brojne izazove koji prijete 18-godišnjaku.
Vođeni na brzinu donesenom odlukom – vidjeti Pariz - Slavko Cimerman i Nedjeljko Ničić u stotinu su dana autostopom – više hodajući nego se vozeći, po hladnoći i snijegu od siječnja do ožujka 1970. godine prešli put od Virovitice, preko Pule, Trsta, Venecije, Monaca, Monte Carla, Cannesa, Lyiona do Pariza, tamo boravili u hostelu te se snalazili za hranu i novac da bi, iscrpljeni, gladni, žedni, prljavi, skitnice bez novca… sa zadnjim snagama, očajni krenuli natrag - Azurnom obalom, preko Dijona, Avignona, Sanrema, Albegne, Savone, Genove, Milana do Zagreba i Virovitice.
U svojim zapisima tijekom puta – u rokovnik što ga je dobio od jednog Talijana
koji ih je povezao – Slavko Cimerman prenio je duh vremena opisavši brojne promjene
u svijetu (društvene, kulturne, umjetničke…).
Iako nastali 1970. g., zapise autor objavljuje tek danas, s vremenskim odmakom
od 36 godina i taj odmak za knjigu je od velikog značaja: nešto joj je oduzeo,
no nešto i dao. Oduzeta je aktualnost, mogućnost neposredne komunikacije s ljudima
koji su bili u tadašnjem Cimovu društvu i nestrpljivo čekali da se vrati iz
Pariza. S druge strane autor je u međuvremenu ostvario značajno životno iskustvo
te je svoje dojmove djelomično revidirao, dopunio i prokomentirao te dao knjizi
element promatranja događaja iz različitih razdoblja, što se isprepliće tijekom
cijelog putovanja.
Pripovjedač, autor i glavni lik 18-godišnjak je i 54-godišnjak u jednoj osobi.
U knjizi pratimo pustolovine drumskih skitnica Slavka Cimermana i Nedjeljka
Ničića koji dolaze u dodir s ljudima što ih upoznaju na putovanju – pojedini
vozači Talijani i Francuzi, mladi ljudi u Parizu – političke izbjeglice iz Istočne
Europe, gosti hostela u komu su odsjeli, pijanice, propalice, narkomani… U knjizi
je prisutan i vrlo širok krug likova koji ne utječu neposredno na tijek događaja,
no neprestano su prisutni u autorovim razmišljanjima i sjećanjima – to su Virovitičani,
posebno oni što se okupljaju u tada kultnom Mliječnom restoranu (kasnije restoranu
Dubravka - danas Dora).
Slavko Cimerman pisac je amater, on izravno, bez okolišanja, bez uvijanja i
bez uljepšavanja prenosi što vidi, o čemu razmišlja i što osjeća. Njegovi su
jezik i stil nebrušeni, no iskren je i otvoren, događaje bilježi anegdotski,
s brojnim digresijama.
Rečenica mu je sadržajna, atributirana, sintaktički korektna i teče glatko:
Hrabriji i motorizirani odlazili su na zabave u prigradska naselja ili na
seoske kirvaje gdje se uz domaću ljepoticu moglo dobiti i po nosu od ljubomornih
seoskih fakina. (Život u provinciji)
Značajan element stila je i humor, duhovitost koja izvire
na mjestu svakog komentara, a najočitija je u bilježenjima života u Virovitici:
Istina, bilo je tu katkada sira i vrhnja, kiselog mlijeka kao i njihovih poznatih
desertnih krema kojih se i danas nakon toliko godina sjećam. (Mliječni restoran)
U vođenju priče autor je spretan, uspijeva prenijeti promjene
u osjećajima i raspoloženjima tijekom puta, gradacijom vodi čitatelja do vrhunca
svoga očaja (npr. kada u Genovi na željezničkoj postaji pije ostatke tuđih pića)
te nagovješćujući na pravim mjestima budući događaj, njegov smjer ili konačnicu
– drži čitatelja u iščekivanju: Daleko je ta moja kuća i nekako osjećam
da će se do nje biti i te kako teško dovući (odlazak iz Pariza).
Priča o stodnevnom putovanju napisana u osam poglavlja višestruko je uokvirena
što čvrsto drži da se tekst ne raspadne, ne pretvori u niz nepovezanih
anegdota. Ti okviri su Virovitica, Mliječnjak, kuća (otac), Niča te Genova (pri
čemu korelira s vlastitim kasnijim doživljajima i prošlom knjigom Svijet
na dlanu). Svim se tim okvirima vrlo često i spretno vraća, kad god mu
koji zatreba za iznošenje dojma, komentara, usporedbe ili osjećaja.
Spoznajna vrijednost teksta u današnje vrijeme, kad je mnogo
lakše putovati, izgubila je na snazi i značaju, no ono što je nezamjenjivo i
trajno, to su osjećaji mlade osobe dovedene – vlastitom odlukom (koju autor
jasno karakterizira ishitrenom i ne preporučuje je svakomu) – u nezavidne situacije,
njegovo snalaženje, trpljenje, ali i stjecanje snage i samopouzdanja, jednom
riječju kaljenje za budući život na koji će proživljeno znatno utjecati.
Kao najjača vrijednost knjige osjeća se emocija, istinitost i iskrenost te uz sve to čvrsto vezana zavičajnost teksta. Cijela knjiga u kojoj piše kako je kao lopov pobjegao iz roditeljske kuće i rodnoga grada, prepuna je naime toga grada; pričajući o putovanju, autor zapravo priča priču o Virovitici, vraćajući joj se cijelim putem, uspoređujući sve što vidi s tim uspavanim gradićem. Dijelovi knjige koji govore o Virovitici doimaju se poput pripovijedanja sna. Zbog svega toga knjiga Drumske skitnice Slavka Cimermana pronalazi sigurno mjesto na polici zavičajne literature.
Marija Karácsonyi, prof. hrvatskog jezika i književnosti, lektorica
i korektorica knjige
