Dajući ovoga tjedna svoju javnu potporu prosvjednom skupu Hrvatska može bolje, kao savjesni građanin ovoga društva potpuno sam svjestan činjenice da sam time preuzeo dio vlastite građanske odgovornosti za eventualne propuste u kurikularnoj reformi, zbog čega je nužno razvijati i zdravi kritički stav prema opoziciji. Takav razumni respekt, vidjet ćete to na kraju, pokazao se korisnim, jer čitajući seksualne primjedbe konzervativne oporbe na službeni Nacrt prijedloga predmetnog kurikula Hrvatski jezik, uočio sam neke potencijalne pedagoške slabosti u sustavu koje mi se čine vrijednim za iznijeti.
Da biste me lakše pratili pokušajte si zamislite hipotetsku situaciju: Nastavnik ste hrvatskog, ušli ste u razred, upisujete sat, a vaši učenici za to vrijeme, umjesto da brbljaju, čitaju lektiru. Ne traje dugo, možda minutu dvije, ali taman dovoljno da bez vaše kratkementorske prisutnosti preskoče uvod i na kraju knjige ne shvate KONTEKST – krucijalni pedagoški okvir književnog djela.
Gdje je problem?
Željka Markić vidi ga u eksplicitnom sadržaju nekoliko neobvezujućih naslova – koji mlade navlači na teme seksualnosti i svih mogućih devijacija na tom području i uz to obrađene tako da će mladi prije steći ovisnost o pornografiji, nego želju za čitanjem klasika i proširivanjem spoznajnih vidika, što je suprotno odgojnoj dimenziji škole i nastave hrvatskoga jezika.
Ovu primjedbu potkrjepljuje i živim citatima, uz koje navodi imena osmorice autora čije knjige, smatra, treba isključiti iz školske lektire. Prva na udaru je dječji roman Silvije Šesto, Debela, u prijedlogu kurikula planirana za 3. ciklus, tj. u dobi od 12 do 14 godina:
„Legao je na mene i polako mi desnom rukom skidao one moje čipkaste gaćice. Cijelo to vrijeme smo se ljubili. Ja sam ga zagrlila i osjećala dotad neviđenu milinu klizeći rukama po njegovoj mekanoj koži.
Kad je skinuo moje gaćice, skinuo je i svoje, no to je učinio nekako brže, mogli bismo reći
i bez milosti. Jedini odjevni predmet koji je ostao ispod plahta bio je moj grudnjak. Sada sam i ja bila već iskusna po tom pitanju i ostavila sam na trenutak njegova leđa i zagrljaj i jednostavno ga otkopčala, povukla sa sebe i bacila na pod. Koja scena! Ludilo! Sada je bila činjenica: Zlatko i ja goli u krevetu! Grlili smo se i ljubili, valjali se i smijali, ali nismo ništa govorili. Zlatko je prelazio rukom po mojem tijelu i ja sam samo strahovala kako će on u jednom trenutku zaključiti da sam još uvijek debela, iako on to meni stvarno nikad nije rekao niti je opovrgavao, kao Ivana. Prelazio je rukom duž cijele lijeve strane moga tijela, a onda mi je tom istom desnom rukom lagano odmaknuo lijevu nogu u stranu.
– Želiš to? – upitao je najnježnije dodirujući mi dahom usnu školjku.
– Želim – osjetila sam tu svoju riječ kako lebdi zrakom, igra se i pleše oko lustera i spušta u naše malo carstvo ispod plahte. (završen citat)
Sama autorica, koliko sam uspio razumjeti iz njenog otvorenog statusa na fejsbuku, nije se upuštala u medijsku polemiku – samo konstatira da je umorna od takvih zločestih napada,onih koji izvlače dijelove teksta izvan konteksta.
Pretpostavljam da isto misle i njeni kolege sa prozvane liste, što je po prirodi samog zanata i sasvim razumljivo – a gledano idealno metodički, meni potpuno prihvatljivo.
No stvari nisu uvijek idealne, i da bi se našlo konačno političko rješenje ovog problema potrebno je svakako razumjeti i zabrinutost druge strane.
To je pozitivan stav koji sam naučio od mojeg omiljenog učitelja, velikog Mahatme Gandhija – majstora staloženog vladanja u kriznim situacijama.
Nisam doduše školovani sannyasin, ali prepoznajem trenutak kada je potrebno stati u stranu i sagledati problem sa strane. Ovoga puta sjedim u publici, odakle jasno vidim dva jednako vjerojatna scenarija – oba veoma korisna za daljnju (konstruktivnu) polemiku.
Naime, lako se može dogoditi da sukladno ciljevima novog obrazovnog programa, koji potiče kreativnost i maštu, klincima padne napamet da od spomenute knjige naprave kazališni igrokaz. Sve je dobro ako djeca kuže što je pisac mislio reći, ali strah me je i pomisliti da se dogodi moguće, i u svojoj mladalačkoj površnosti krivo shvate poantu djela – te gore opisanu scenu izvade iz konteksta.
Blažene zgode šegrta Hlapića.