Sabor u četvrtak o državnom proračunu za iduću godinu
Divjak: Jedini sustav u koji moramo ulagati jest sustav odgoja i obrazovanja
Mrak Taritaš: Rebalans proračuna prava slika Vlade - tri godine bez ozbiljnih reformi
Aladrović obećao pravedniji i objektivniji sustav plaća u javnim službama
Prosvjed sindikata obrazovanja: Nemamo pravo odustati, idemo dalje!
Ministar Marić hvali se odgovornim upravljanjem, oporba kritizira
Maras o sastanku Plenkovića i Bandića: "Ruka ruku koruptivnu mije"

Škola bez riječi


  Virovitičanka u Zagrebu           Sandra Pocrnić           19.08.2007.         6807 pogleda
Škola bez riječi
U terapijskom jahanju Virovitica prati svjetske trendove, a škola jahanja otvara velike mogućnosti. Konj se na Zapadu već koristi u edukaciji menadžera, a mi ovdje možemo razmisliti kojim bi još stručnjacima koristilo ono što se od konja može naučiti

U središtu Zagreba - nevjerojatno! Bila je to moja prva pomisao kad sam, izlazeći iz auta na Gornjem Bukovcu, prvi put vidjela veliku gospodarsku zgradu sa stajom i prostrane pašnjake iza nje. S prave, gradske ceste sketalo se u prostrano dvorište stare gospodarske zgrade, za koju bi se moglo čak reći da je romantična kad ne bi bila toliko oronula. Iza zgrade ograđen prostor za jahanje, manjež, nasut pijeskom. U ranojesensko jutro, nigdje nikakve druge zgrade u vidokrugu, samo blagi, rosni proplanak, okružen grmljem i mladom šumicom. A na proplanku jahači. Idila!

Osim prirode, okrepljujuće djeluje i blagost ljudi u dvorištu, oko kojih se motaju veliki, dobroćudni psi. Svima osmijeh na licu, kao među starim poznanicima. a među njima i moj jedan gotovo poznanik - Željko Kliment, kolega čije sam recenzije knjiga iz raznih područja znanosti u Vjesniku godinama rado pratila. “Poznavali” smo se po čitanju još od početka devedesetih i tom prilikom na Bukovcu, gotovo deset godina poslije, prisjetili smo se kolega iz Vjesnika, razmijenili najnovije informacije o njima, gdje tko radi i kako se tko snašao. Kolega Kliment, s kacigom na glavi, čekao je svoj red za jahanje. Znala sam, po pričama kolega, da boluje od multiple skleroze, ali dotad se nismo imali prilike upoznati. Na terapijsko jahanje, pričao je raspoloženo, dolazio je redovito. Ublažavalo mu je tipično grčenje mišića nogu zbog kojeg ne može hodati. Nezamjenjiva terapija - opisivao je svoje iskustvo. Učinke je vrlo brzo primijetio, a nakon nekoliko mjeseci poboljšala mu se pokretljivost, cirkulacija, pa i raspoloženje, a nije nevažno ni što je stekao brojne prijatelje.

- Zahvaljujući terapijskom jahanju napokon sam osjetio kako je to biti na konju! - primijetio je sa sebi svojstvenom duhovitošću, prije nego što je na njega došao red za jahanje.
Kolicima se uspeo na rampu, čvrstu drvenu platformu s koje će se popeti na konja. Tu su ga, pomoću kožnog remenja, zajedničkim snagama volonteri podigli iz invalidskih kolica i postavili u sedlo. Vidi mu se po licu, on to shvaća kao demonstraciju rada rampe i obučenosti volontra - sasvim mirno, ne pomičući nijedan mišić, stoički se predao spretnim rukama svojih pomagača kako bi uzjahao.

Rampa je ovdje zbog odraslih, jer je djecu lakše podići na konja. U Krila, naime, na jahanje dolaze i odrasli i djeca, većinom oni s poremećajima sustava za pokretanje, ali i osobe s poteškoćama u razvoju ili pak s oštećenjima sluha ili vida. Terapijsko jahanje je metoda rehablitacije i pomoćna terapija kod različitih vrsta invalidnosti te jedina moguća zamjena za hodanje osobama koje ne hodaju. Osim jedinstvene masaže koju omogućuje sjedenje na leđima konja koji hoda, jahanje daje osjećaj zadovoljstva i kontrole zbog upravljanja životinjom. Osobama s invaliditetom pruža iskustvo slobode i pokretljivosti, pa jača njihovo samopouzdanje, a dodir sa životinjom koja nema predrasuda rađa posebnu ljubav. Stoga je dug popis dijagnoza kod kojih se terapijsko jahanje može preporučiti - od poremećaja i bolesti sustava za pokretanje do poteškoća u razvoju. Ima i kontraindikacija, stoga vodiči i terapeuti trebaju biti kvalitetno educirani i spremni pomoći.

Kako je terapija za sve kojima je potrebna u Krilima besplatna, terapijsko jahanje ne bi bilo moguće bez volontera, jer je jahačima potrebna njihova fizička, ali i emocionalna podrška. Voditelj udruge i nekoliko terapeuta su profesionalci, ali volonteri su mladi ljudi koji, iako djeca s asfalta, svoje slobodno vrijeme posvećuju radu s invalidima i konjima. A posla je mnogo, od hranjenja životinja i čišćenja staja do održavanja dvorišta i popravaka zgrade. Raspoređeni po satima dežurstva, volonteri su ovdje od ranog jutra, kada dolaze kako bi nahranili životinje, do kasne večeri. Budući da je jedini uvjet za volontera dobra volja, minimalno dva sata slobodnog vremena tjedno i navršenih 14 godina (prethodno iskustvo s konjima nije potrebno - naglašava se u pozivu mladima), volonteri su srednjoškolci i studenti, među kojma je najviše budućih veterinara i agronoma. Satima volonterskog rada mogu si “zaraditi” sate jahačke škole i to je jedina “materijalna” naknada za njihov posao.

Ali radne obaveze nisu i najvažniji razlog dolaska na Gornji Bukovac. Volonteri, terapeuti i jahači postaju međusobno iskreni prijatelji, kojima je zajednička ljubav prema životinjama i želja da učine nešto dobro za druge. Stoga u prostorijama Krila priređuju dočeke Nove godine ili večeri uz gitare.
I, dakako, konji. Prikupljeni su odasvud, kažu u Krilima, neki su nađeni na ratištu, drugi spašeni iz klaonice, ali svima je zajednička mirna ćud i strpljivost, kojom nose jahača. Zahvalnost konjima iskazuje se savršenom njegom, veterinarskom kontrolom i redovitim potkivanjem, a sve to košta. Za hranu i njegu jednog konja godišnje je potrebno15.000 kuna, stoji na web stranicama Krila.

Recept s volonterskim radom kojim se, potpuno besplatno, pomaže invalidnim osobama stigao je iz inozemstva - terapijsko jahanje prvi put je u Zagrebu organizirala grupa mladih iz Velike Britnije koji su tijekom rata boravili u Zagrebu. Tada osnovana udruga održala se zahvaljujući upornosti i predanosti invalida, volontera i voditelja. Iako nije bilo lako. Neposredno nakon rata, bila je to još samo jedna udruga koja je obilazila gradske urede i dobrostojeće tvrtke tražeći podršku za svoj program. No, glas o kvaliteti i korisnosti terapijskog jahanja i rada u Krilima s vremenom se proširio i stigli su prvi sponzori - danas oglašeni na web-stranicama www.krila.hr. Smještaj na Gornjm Bukovcu, na napuštenom imanju Imesa, od početka je bio tek privremen. Voditelji su govorili da bi lako našli sponzore koji bi financirali obnovu ruševne zgrade, kad bi znali da će tu i ostati. Volonteri su zato sami manjim zahvatima prilagodili sve prostorije zgrade kretanju osoba u invalidskim kolicima. Za složeniju adaptaciji nije bilo novca.

Ni popis malih i velikih jahača s najtežim lokomotornim poremećajima kojima koristi terapijsko jahanje, ni duga lista čekanja s imenima onih kojima bi terapijsko jahanje moglo pomoći, a ne mogu doći na red jer zbog nedostatka prostora ili natkrivenog jahališta Krila ne mogu primiti više jahača, ni zavidan broj volontera koji se ovdje okupljaju i kvalitetno provode vrijeme i pomažući bližnjima - ništa od toga nije pomoglo da grad Krilima pruži financijsku podršku. Udruga, doduše, nije deložirana s imanja na Gornjem Bukovcu, ali nije se ništa učinilo ni da olakša posao mladim ljudima koji su, ulažući jedino što imaju, a to je vlastito vrijeme, nastojali omogućiti beplatnu terapiju onima kojima je najpotrebnija. Bezbrojni apeli Udruge Krila Gradu Zagrebu za dodjeljivanje nove lokacije uslišeni su tek nedavno, kada je Grad Krilima dodijelio zemljište od 10 hektara u Botincu, u Novom Zagrebu, bez ikakve infrastrukture i objekta. Budući da ne znaju kamo idu, voditelji udruge objavili su oglas za udomljavanje pasa koji su se s godinama okupili na imanju na Gornjem Bukovcu i za hranu zarađivali noću čuvajući konje.

Nekoliko sam puta i kasnije posjećivala Krila i pisala o njima - i za to dobila priznanje kao prijatelj Krila. U međuvremenu, upoznala sam i mnoge druge trenere i životinje koje sudjeluju u terapiji i rehabilitaciji. Kod nas je malo poznato da životinje kao terapeuti postižu donedavno neviđene uspjehe u rehabilitaciji. Osim konja, osobito uspješni terapeuti su psi koji, uz potrebne higijenske mjere, posjećuju bolnice i staračke domove, donoseći vedrinu i ubrzavaući oporavak. U radu s djecom u dječjim bolnicama, primjerice, najpouzdaniji su i najpažljiviji golemi i čupavi aljaški malamuti, unatoč svojim vučjim genima.

Koliko psi znače djeci, osobito djeci s teškoćama u razvoju, uvjerili smo se kolega fotoreporter Srećko Niketić i ja svjedočeći o posjetu treniranih pasa školi za djecu s poteškoćama u razvoju u zagrebačkoj Dubravi. Milovanje, češljanje ili šetanje pasa - sve su te obične, svakodnevne radnje bile su vježba za djecu koja su, uvjerena sam, svjesna svog hendikepa. Na dirljivim fotografijama druženja djece i pasa vidjelo se kako djeca, gledajući krupne, snažne životinje i pružajući im vodu i pseće kekse, u njima vide onu snagu i vitalnost koju žele, ali ne mogu osjetiti u svom tijelu. Mladići i djevojke koji su na terapiju doveli labradore i belgijske ovčare bavili su se i agilityjem, jedinstvenom sportskom disciplinom u kojoj se na poligonu s preprekama ocjenjuje brzina i usklađenost psa i njegova trenera. U toj se disciplini psi mješanci ravnopravno natječu s plemenitim pasminama, pa im znaju i ispred njuške odnijeti medalje.

Dok je rad sa psima u školama i bolnicama još u začetku, zahvaljujući Udruzi za školovanje pasa vodiča slijepih osoba i njihovoj predsjednici Miri Katalenić, kod nas su nešto poznatije mogućnosti i kvalitete pasa vodiča. Njihovo školovanje vrlo je zahtjevno i skupo, jer pas prvu godinu boravi u udomiteljskoj obitelji, kako bi se socijalizirao, a tek tada počinje njihov trening i školovanje. Kada je Coca-Cola prošle godine završavala akciju “Boje optimizma” namijenjenu prikupljanju priloga za školovanje pasa vodiča slijepih osoba, mlade pse doveli su njihovi udomitelji i treneri, koji primaju naknadu za pseću hranu i potrebnu njegu, ali svoje vrijeme i strpljenje daruju. Treneri i odgajatelji pasa su, pak, profesionalci koji rade za plaću, ali u svoj rad također ulažu mnogo ljubavi i razumijevanja prema životinjama. Stoga sam s jednom od menadžerica marketinga Coca-Cole razvezla priču o tome kako naši ljudi znaju sa životinjama. i kako bi taj talent ovih naših nepripitomivih krajeva trebalo iskoristiti i pretvoriti u izvozni proizvod, tako da školovani psi i dobri konji postanu dio turističke ponude. Mali je problem samo u tome što su školovani psi i konji terapeuti potrebniji bolesnima, koji sami ne mogu zaraditi za liječenje, pa je nužna organizirana pomoć zajednice. A takvi su ispiti pomoći bližnjima u nevolji uvijek najbolji lakmus stupnja razvoja svijesti.

I napokon, ovo ljeto otkrila sam i terapijsko jahanje u Virovitici - u Milanovcu, kod Damira Janusa. Nisam ni znala da nam Virovitica u tome ne zaostaje za svjetskim trendovima! Uzorna štala u urednom dvorištu, šest lijepih, mirnih konja, koji njištanjem javljaju da se raduju izlasku kad im se približava jahač. Damir Janus ispričao mi je kako se vratio u Viroviticu sa željom da radi s konjima u svom rodnom gradu i kako je osnovao školu jahanja, koju je dosad završilo 25 jahača, u dobi od 4 do 58 godina. U početku ga je grad dočekao sa skepsom, ali pomalo se glas o njegovoj školi jahanja proširio i jahača je svake godine sve više. Doista, dok smo mi razgovarali, djevojčice u dobi od 12-13 godina, u elegantnim jahaćim hlačama i s jahaćom kapom na glavi, samostalno su izvodile konje i kružile jašući po oboru. I kad sam mu počela pričati o svojim, ovdje spomenutim, iskustvima sa životinjama u terapiji i rehabilitaciji, Janus je na sve to još dodao:

- Konji se na Zapadu koriste na tečajevima neverbalne komunikacije za menadžere. Družeći se s konjima, menadžeri uče kako pristupiti partneru, bez naglih pokreta i povisivanja glasa. Glas treba biti miran i ulijevati povjerenje, a ruke pružene s dlanovima okrenutima prema gore, što je pokret otvorenosti i iskrenosti.
Budući da dobro znam kakvi su cjenici edukacijskih tečajeva za menadžere i poučena primjerom nedavnog predavanja Jacka Welcha u Lisinskom - koje je bilo posjećeno kao rock-koncert - mogla sam na to samo potvrditi da menadžeri dobro prepoznaju koja će im znanja koristiti, pa ako i oni uče od konja, onda je to prava pohvala konjskoj pameti.

Terapijskim jahanjem, hipoterapijom, Janus se počeo baviti prije šest godina. I ponovo se pokazuje, kao i u Krilima, kako su učinci zapanjujući te kako djeca koja su višestruko operirana prohodala nakon nekoliko mjeseci jahanja. Janusu je njegova škola jahanja izvor prihoda, ali mnogo radi i volonterski, osobito s djecom kod koje su pomaci primjetni i gdje bi prestanak terapije značilo napredovanje bolesti.

- Jedna liječnica izračunala mi je da bi sat hipoterapije koštao 70 kuna, kada bi ga plaćalo zdravstveno osiguranje. No, zasad zdravstveno osiguranje kod nas ne pokriva troškove hipoterapije - priča Janus koračajući pored konja.

Kao da su operacije besplatne - čudim se nelogičnostima naše zdravstvene službe. Kao da liječnici mogu sa sigurnošću tvrditi da su metode službene medicine učinkovitije od manje invazivnih, rehabilitacijskih metoda, poput terapijskog jahanja! Tim više što ih većinom ni ne poznaju. Kao da je terapijsko jahanje egzotična metoda, sasvim nova i nepoznata u našim krajevima. A ona je na ovim prostorima već više od petnaest godina. Od toga šest godina provodi se praktički pod prozorima naše, virovitičke bolnice!

Kad sam nakon posjeta Janusu o životinjama u terapiji raspravljala s jednim stručnjakom za marketing, boljim čak i od onih u Coca-Coli, rekao je, kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu: “Trebao bi ponuditi besplatnu školu jahanja za odlikaše, pa da vidiš kako bi brzo postao poznat u cijelom gradu!"

Taj recept toliko mi se svidio da ga odmah ovdje objavljujem kako bi se uzeo u razmatranje. A na temelju svega što sam čula i vidjela o životinjama u rehabilitaciji i terapiji, usuđujem se dodati još i vlastiti prijedlog - kao što jednom ili dvaput godišnje konje u Milanovcu posjećuju djeca iz škole za učenike s poteškoćama u razvoju, isto tako trebalo bi jednom ili dvaput godišnje organizirati posjete i jahanje za liječnike, prije svih za ortopede, kirurge, neurologe i pedijatre. Mogli bi to biti tečajevi neverbalne komunikacije, kao za menadžere. Možda bi tako i liječnici od konja nešto naučili.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Građanin
1.12.2007. 15:27
Ima li kavih novosti o školi jahanja? Bilo bi zanimljivo čuti.
učiteljica
21.10.2007. 15:35
Bravo za članak i za Janusa
zg u vt
30.8.2007. 10:08
Među prvim stvarima koje sam htio naučiti došavši u Viroviticu je jahanje. Nisam među najmlađim članovima škole jahanja kod Janusa, a na moju žalost nisam niti najredovitiji. Na poslu puno sjedim i jahanje je melem za moja leđa. Došavši kod Janusa iznenadio sam se pristupom i kvallitetom. Sada kad god tko dođe iz Zg obavezno ga nagovaram da pođemo kod Janusa.
29.8.2007. 10:18
Terapiju delfinima ne možemo imati u Virovitici, ali zato su oko nas neki drugi inteligentni sisavci, poput konja i pasa. Konje već imamo zaslugom Damira Janusa, a i pse bismo mogli imati, jer svatko od nas zna barem nekoliko dobrih uzgajivača. Tim više što je u našem gradu škola za učenike s posebnim potrebama, a psi za rehabilitaciju možda će se uskoro početi primjenjivati i šire.
široki pogled
27.8.2007. 23:14
Ovo je stvarno dobra stvar,bila jednom kratka vijest ili reportaža nesjećam se više znam da je bilo govora o poteškoćama sa zemljištem i .
Znam za terapiju sa Delfinima ali sa konjima mi je novo i mislim da bi tu vrstu terapije bezrezervno trebalo podržavati kako pojedinac tako i grad i županija.Oduševljen sam znanjem i strućnošću terapeuta,a posebno konjima i toplinom okruženja koje zraći već i sa Sandrinim ćlankom.
Sandra
27.8.2007. 13:46
Danas u Večernjem o Krilima!
Osim što se invalidima omogućuje jedinstvena terapija, briga o konjima i boravak u prirodi blagodat je za mlade i djecu koji se tamo okupljaju. Zajednica bi to trebala znati cijeniti.
Janusovu škola jahanja u Virovitici zato svakako treba podržati i održavati, kao mogućnost rekreacije za zdrave i kao veliku pomoć u terapiji i rehabilitaciji za rekonvalescente.
www.sgz.hr.
20.8.2007. 21:37
......a mi ovdje možemo razmisliti kojim bi još stručnjacima koristilo ono što se od konja može naučiti. Hm, zanimljivo pitanje

SVJETSKA GRAĐANSKA ZAJEDNICA

RED, ZAKON I POŠTENJE
20.8.2007. 13:55
Ekipa, malo sam se vratila... Ne mogu vas redovito posjećivati, ali kad je ovako dobar povod kao što je Janusova škola jahanja, ne mogu odoljeti. Nadam se da je poruka teksta dovoljno jasna: Svi u školu jahanja!
20.8.2007. 10:10
Jel nam se to vratila Virovitičanka?
Davor
20.8.2007. 2:30
Pozdravljam ovaj iznimno vrijedan i koristan projekt Damira Janusa i želim mu čestitati na odličnoj ideji. Virovitičani doista imaju veliku sreću što tako nešto postoji u našem gradu. Iskreno se nadam da će škola jahanja dobiti svu potrebnu potporu gradskih i županijskih struktura, jer radi se nečemu što bi doista trebalo trajno opstati. Damire, samo naprijed.



Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: