U središtu Zagreba - nevjerojatno! Bila je to moja prva pomisao kad sam, izlazeći
iz auta na Gornjem Bukovcu, prvi put vidjela veliku gospodarsku zgradu sa stajom
i prostrane pašnjake iza nje. S prave, gradske ceste sketalo se u prostrano
dvorište stare gospodarske zgrade, za koju bi se moglo čak reći da je romantična
kad ne bi bila toliko oronula. Iza zgrade ograđen prostor za jahanje, manjež,
nasut pijeskom. U ranojesensko jutro, nigdje nikakve druge zgrade u vidokrugu,
samo blagi, rosni proplanak, okružen grmljem i mladom šumicom. A na proplanku
jahači. Idila!
Osim prirode, okrepljujuće djeluje i blagost ljudi u dvorištu, oko kojih se
motaju veliki, dobroćudni psi. Svima osmijeh na licu, kao među starim poznanicima.
a među njima i moj jedan gotovo poznanik - Željko Kliment,
kolega čije sam recenzije knjiga iz raznih područja znanosti u Vjesniku godinama
rado pratila. “Poznavali” smo se po čitanju još od početka devedesetih i tom
prilikom na Bukovcu, gotovo deset godina poslije, prisjetili smo se kolega iz
Vjesnika, razmijenili najnovije informacije o njima, gdje tko radi i kako se
tko snašao. Kolega Kliment, s kacigom na glavi, čekao je svoj red za jahanje.
Znala sam, po pričama kolega, da boluje od multiple skleroze, ali dotad se nismo
imali prilike upoznati. Na terapijsko jahanje, pričao je raspoloženo, dolazio
je redovito. Ublažavalo mu je tipično grčenje mišića nogu zbog kojeg ne može
hodati. Nezamjenjiva terapija - opisivao je svoje iskustvo. Učinke je vrlo brzo
primijetio, a nakon nekoliko mjeseci poboljšala mu se pokretljivost, cirkulacija,
pa i raspoloženje, a nije nevažno ni što je stekao brojne prijatelje.
- Zahvaljujući terapijskom jahanju napokon sam osjetio kako je to biti na konju!
- primijetio je sa sebi svojstvenom duhovitošću, prije nego što je na njega
došao red za jahanje.
Kolicima se uspeo na rampu, čvrstu drvenu platformu s koje će se popeti na konja.
Tu su ga, pomoću kožnog remenja, zajedničkim snagama volonteri podigli iz invalidskih
kolica i postavili u sedlo. Vidi mu se po licu, on to shvaća kao demonstraciju
rada rampe i obučenosti volontra - sasvim mirno, ne pomičući nijedan mišić,
stoički se predao spretnim rukama svojih pomagača kako bi uzjahao.
Rampa je ovdje zbog odraslih, jer je djecu lakše podići na konja. U Krila, naime,
na jahanje dolaze i odrasli i djeca, većinom oni s poremećajima sustava za pokretanje,
ali i osobe s poteškoćama u razvoju ili pak s oštećenjima sluha ili vida. Terapijsko
jahanje je metoda rehablitacije i pomoćna terapija kod različitih vrsta invalidnosti
te jedina moguća zamjena za hodanje osobama koje ne hodaju. Osim jedinstvene
masaže koju omogućuje sjedenje na leđima konja koji hoda, jahanje daje osjećaj
zadovoljstva i kontrole zbog upravljanja životinjom. Osobama s invaliditetom
pruža iskustvo slobode i pokretljivosti, pa jača njihovo samopouzdanje, a dodir
sa životinjom koja nema predrasuda rađa posebnu ljubav. Stoga je dug popis dijagnoza
kod kojih se terapijsko jahanje može preporučiti - od poremećaja i bolesti sustava
za pokretanje do poteškoća u razvoju. Ima i kontraindikacija, stoga vodiči i
terapeuti trebaju biti kvalitetno educirani i spremni pomoći.
Kako je terapija za sve kojima je potrebna u Krilima besplatna, terapijsko jahanje
ne bi bilo moguće bez volontera, jer je jahačima potrebna njihova fizička, ali
i emocionalna podrška. Voditelj udruge i nekoliko terapeuta su profesionalci,
ali volonteri su mladi ljudi koji, iako djeca s asfalta, svoje slobodno vrijeme
posvećuju radu s invalidima i konjima. A posla je mnogo, od hranjenja životinja
i čišćenja staja do održavanja dvorišta i popravaka zgrade. Raspoređeni po satima
dežurstva, volonteri su ovdje od ranog jutra, kada dolaze kako bi nahranili
životinje, do kasne večeri. Budući da je jedini uvjet za volontera dobra volja,
minimalno dva sata slobodnog vremena tjedno i navršenih 14 godina (prethodno
iskustvo s konjima nije potrebno - naglašava se u pozivu mladima), volonteri
su srednjoškolci i studenti, među kojma je najviše budućih veterinara i agronoma.
Satima volonterskog rada mogu si “zaraditi” sate jahačke škole i to je jedina
“materijalna” naknada za njihov posao.
Ali radne obaveze nisu i najvažniji razlog dolaska na Gornji Bukovac. Volonteri,
terapeuti i jahači postaju međusobno iskreni prijatelji, kojima je zajednička
ljubav prema životinjama i želja da učine nešto dobro za druge. Stoga u prostorijama
Krila priređuju dočeke Nove godine ili večeri uz gitare.
I, dakako, konji. Prikupljeni su odasvud, kažu u Krilima, neki su nađeni na
ratištu, drugi spašeni iz klaonice, ali svima je zajednička mirna ćud i strpljivost,
kojom nose jahača. Zahvalnost konjima iskazuje se savršenom njegom, veterinarskom
kontrolom i redovitim potkivanjem, a sve to košta. Za hranu i njegu jednog konja
godišnje je potrebno15.000 kuna, stoji na web stranicama Krila.
Recept s volonterskim radom kojim se, potpuno besplatno, pomaže invalidnim osobama
stigao je iz inozemstva - terapijsko jahanje prvi put je u Zagrebu organizirala
grupa mladih iz Velike Britnije koji su tijekom rata boravili u Zagrebu. Tada
osnovana udruga održala se zahvaljujući upornosti i predanosti invalida, volontera
i voditelja. Iako nije bilo lako. Neposredno nakon rata, bila je to još samo
jedna udruga koja je obilazila gradske urede i dobrostojeće tvrtke tražeći podršku
za svoj program. No, glas o kvaliteti i korisnosti terapijskog jahanja i rada
u Krilima s vremenom se proširio i stigli su prvi sponzori - danas oglašeni
na web-stranicama www.krila.hr. Smještaj na
Gornjm Bukovcu, na napuštenom imanju Imesa, od početka je bio tek privremen.
Voditelji su govorili da bi lako našli sponzore koji bi financirali obnovu ruševne
zgrade, kad bi znali da će tu i ostati. Volonteri su zato sami manjim zahvatima
prilagodili sve prostorije zgrade kretanju osoba u invalidskim kolicima. Za
složeniju adaptaciji nije bilo novca.
Ni popis malih i velikih jahača s najtežim lokomotornim poremećajima kojima
koristi terapijsko jahanje, ni duga lista čekanja s imenima onih kojima bi terapijsko
jahanje moglo pomoći, a ne mogu doći na red jer zbog nedostatka prostora ili
natkrivenog jahališta Krila ne mogu primiti više jahača, ni zavidan broj volontera
koji se ovdje okupljaju i kvalitetno provode vrijeme i pomažući bližnjima -
ništa od toga nije pomoglo da grad Krilima pruži financijsku podršku. Udruga,
doduše, nije deložirana s imanja na Gornjem Bukovcu, ali nije se ništa učinilo
ni da olakša posao mladim ljudima koji su, ulažući jedino što imaju, a to je
vlastito vrijeme, nastojali omogućiti beplatnu terapiju onima kojima je najpotrebnija.
Bezbrojni apeli Udruge Krila Gradu Zagrebu za dodjeljivanje nove lokacije uslišeni
su tek nedavno, kada je Grad Krilima dodijelio zemljište od 10 hektara u Botincu,
u Novom Zagrebu, bez ikakve infrastrukture i objekta. Budući da ne znaju kamo
idu, voditelji udruge objavili su oglas za udomljavanje pasa koji su se s godinama
okupili na imanju na Gornjem Bukovcu i za hranu zarađivali noću čuvajući konje.
Nekoliko sam puta i kasnije posjećivala Krila i pisala o njima - i za to dobila
priznanje kao prijatelj Krila. U međuvremenu, upoznala sam i mnoge druge trenere
i životinje koje sudjeluju u terapiji i rehabilitaciji. Kod nas je malo poznato
da životinje kao terapeuti postižu donedavno neviđene uspjehe u rehabilitaciji.
Osim konja, osobito uspješni terapeuti su psi koji, uz potrebne higijenske mjere,
posjećuju bolnice i staračke domove, donoseći vedrinu i ubrzavaući oporavak.
U radu s djecom u dječjim bolnicama, primjerice, najpouzdaniji su i najpažljiviji
golemi i čupavi aljaški malamuti, unatoč svojim vučjim genima.
Koliko psi znače djeci, osobito djeci s teškoćama u razvoju, uvjerili smo se
kolega fotoreporter Srećko Niketić i ja svjedočeći o posjetu
treniranih pasa školi za djecu s poteškoćama u razvoju u zagrebačkoj Dubravi.
Milovanje, češljanje ili šetanje pasa - sve su te obične, svakodnevne radnje
bile su vježba za djecu koja su, uvjerena sam, svjesna svog hendikepa. Na dirljivim
fotografijama druženja djece i pasa vidjelo se kako djeca, gledajući krupne,
snažne životinje i pružajući im vodu i pseće kekse, u njima vide onu snagu i
vitalnost koju žele, ali ne mogu osjetiti u svom tijelu. Mladići i djevojke
koji su na terapiju doveli labradore i belgijske ovčare bavili su se i agilityjem,
jedinstvenom sportskom disciplinom u kojoj se na poligonu s preprekama ocjenjuje
brzina i usklađenost psa i njegova trenera. U toj se disciplini psi mješanci
ravnopravno natječu s plemenitim pasminama, pa im znaju i ispred njuške odnijeti
medalje.
Dok je rad sa psima u školama i bolnicama još u začetku, zahvaljujući Udruzi
za školovanje pasa vodiča slijepih osoba i njihovoj predsjednici Miri
Katalenić, kod nas su nešto poznatije mogućnosti i kvalitete pasa vodiča.
Njihovo školovanje vrlo je zahtjevno i skupo, jer pas prvu godinu boravi u udomiteljskoj
obitelji, kako bi se socijalizirao, a tek tada počinje njihov trening i školovanje.
Kada je Coca-Cola prošle godine završavala akciju “Boje optimizma” namijenjenu
prikupljanju priloga za školovanje pasa vodiča slijepih osoba, mlade pse doveli
su njihovi udomitelji i treneri, koji primaju naknadu za pseću hranu i potrebnu
njegu, ali svoje vrijeme i strpljenje daruju. Treneri i odgajatelji pasa su,
pak, profesionalci koji rade za plaću, ali u svoj rad također ulažu mnogo ljubavi
i razumijevanja prema životinjama. Stoga sam s jednom od menadžerica marketinga
Coca-Cole razvezla priču o tome kako naši ljudi znaju sa životinjama. i kako
bi taj talent ovih naših nepripitomivih krajeva trebalo iskoristiti i pretvoriti
u izvozni proizvod, tako da školovani psi i dobri konji postanu dio turističke
ponude. Mali je problem samo u tome što su školovani psi i konji terapeuti potrebniji
bolesnima, koji sami ne mogu zaraditi za liječenje, pa je nužna organizirana
pomoć zajednice. A takvi su ispiti pomoći bližnjima u nevolji uvijek najbolji
lakmus stupnja razvoja svijesti.
I napokon, ovo ljeto otkrila sam i terapijsko jahanje u Virovitici - u Milanovcu,
kod Damira Janusa. Nisam ni znala da nam Virovitica u tome
ne zaostaje za svjetskim trendovima! Uzorna štala u urednom dvorištu, šest lijepih,
mirnih konja, koji njištanjem javljaju da se raduju izlasku kad im se približava
jahač. Damir Janus ispričao mi je kako se vratio u Viroviticu sa željom da radi
s konjima u svom rodnom gradu i kako je osnovao školu jahanja, koju je dosad
završilo 25 jahača, u dobi od 4 do 58 godina. U početku ga je grad dočekao sa
skepsom, ali pomalo se glas o njegovoj školi jahanja proširio i jahača je svake
godine sve više. Doista, dok smo mi razgovarali, djevojčice u dobi od 12-13
godina, u elegantnim jahaćim hlačama i s jahaćom kapom na glavi, samostalno
su izvodile konje i kružile jašući po oboru. I kad sam mu počela pričati o svojim,
ovdje spomenutim, iskustvima sa životinjama u terapiji i rehabilitaciji, Janus
je na sve to još dodao:
- Konji se na Zapadu koriste na tečajevima neverbalne komunikacije za menadžere.
Družeći se s konjima, menadžeri uče kako pristupiti partneru, bez naglih pokreta
i povisivanja glasa. Glas treba biti miran i ulijevati povjerenje, a ruke pružene
s dlanovima okrenutima prema gore, što je pokret otvorenosti i iskrenosti.
Budući da dobro znam kakvi su cjenici edukacijskih tečajeva za menadžere i poučena
primjerom nedavnog predavanja Jacka Welcha u Lisinskom - koje je bilo posjećeno
kao rock-koncert - mogla sam na to samo potvrditi da menadžeri dobro prepoznaju
koja će im znanja koristiti, pa ako i oni uče od konja, onda je to prava pohvala
konjskoj pameti.
Terapijskim jahanjem, hipoterapijom, Janus se počeo baviti prije šest godina.
I ponovo se pokazuje, kao i u Krilima, kako su učinci zapanjujući te kako djeca
koja su višestruko operirana prohodala nakon nekoliko mjeseci jahanja. Janusu
je njegova škola jahanja izvor prihoda, ali mnogo radi i volonterski, osobito
s djecom kod koje su pomaci primjetni i gdje bi prestanak terapije značilo napredovanje
bolesti.
- Jedna liječnica izračunala mi je da bi sat hipoterapije koštao 70 kuna, kada
bi ga plaćalo zdravstveno osiguranje. No, zasad zdravstveno osiguranje kod nas
ne pokriva troškove hipoterapije - priča Janus koračajući pored konja.
Kao da su operacije besplatne - čudim se nelogičnostima naše zdravstvene službe.
Kao da liječnici mogu sa sigurnošću tvrditi da su metode službene medicine učinkovitije
od manje invazivnih, rehabilitacijskih metoda, poput terapijskog jahanja! Tim
više što ih većinom ni ne poznaju. Kao da je terapijsko jahanje egzotična metoda,
sasvim nova i nepoznata u našim krajevima. A ona je na ovim prostorima već više
od petnaest godina. Od toga šest godina provodi se praktički pod prozorima naše,
virovitičke bolnice!
Kad sam nakon posjeta Janusu o životinjama u terapiji raspravljala s jednim
stručnjakom za marketing, boljim čak i od onih u Coca-Coli, rekao je, kao da
je to najjednostavnija stvar na svijetu: “Trebao bi ponuditi besplatnu školu
jahanja za odlikaše, pa da vidiš kako bi brzo postao poznat u cijelom gradu!"
Taj recept toliko mi se svidio da ga odmah ovdje objavljujem kako bi se uzeo
u razmatranje. A na temelju svega što sam čula i vidjela o životinjama u rehabilitaciji
i terapiji, usuđujem se dodati još i vlastiti prijedlog - kao što jednom ili
dvaput godišnje konje u Milanovcu posjećuju djeca iz škole za učenike s poteškoćama
u razvoju, isto tako trebalo bi jednom ili dvaput godišnje organizirati posjete
i jahanje za liječnike, prije svih za ortopede, kirurge, neurologe i pedijatre.
Mogli bi to biti tečajevi neverbalne komunikacije, kao za menadžere. Možda bi
tako i liječnici od konja nešto naučili.