Sjećanje Stjepana Redera na Dragutina Vrbenskog: Voljeli smo ga kao što se vole najbliži srodnici

U povodu večerašnjeg otkrivanja biste legendarnom virovitičkom glumcu Dragutinu Vrbenskom podsjećamo na članak objavljen u časopisu Pusa iz kolovoza 2008. godine. Autor članka je Stjepan Reder, glumac i dugogodišnji ravnatelj Kazališta Virovitica čiju smo bistu otkrili prošle godine u okviru Virovitičkog kazališnog ljeta. Pod naslovom "Mali veliki ljudi" Reder je napisao sjećanja na svoje prijatelje Adelu Horvat, prvu profesionalnu glumicu virovitičkog teatra i "starog Vrbana", kazališnog stolara i izvanrednog interpretatora mnogobrojnih uloga.

"Imao sam sreću s njima živjeti i raditi. I ovom prilikom se pokazuje koliko su ovi mali ljudi bili veliki po svojim osobnim karakteristikama, posebni u najboljem smislu riječi", pisao je Reder u uvodu svojih sjećanja na Adelu i Vrbana, "resila ih je skromnost, poštenje, radinost, savjesnost i ljubav prema bližnjima. Zbog toga su svi tražili njihovo prijateljstvo i voljeli ih kao što vole najbliži srodnici".

Tri Vrbanova života

 Zamislite kakva je osobnost Dragutina Vrbenskog (zvat ćemo ga Vrban, jer tako smo ga zvali) koji se punih 55 godina pojavljivao na sceni Virovitice. Pojavio se 1924.godine u predstavama igranim prigodom koncerta ''Mladosti'' gdje je sudjelovao u sastavu Tamburaškog zbora. Zatim u sklopu djelatnosti ''Hrvatskog sokola'' i ''Hrvatske čitaonice''. U povodu izvedbe komedije ''Dobri vojnik Švejk'' ''Virovitički hrvatski glasnik22 3/1930 piše: (…) igralo se općenito dobro, mjestimično dapače jako dobro. Neodoljiv bio je Švejk koga je glumio Dragutin Vrbenski''. Kao Pomet u ''Dundu Maroju'' pobrao je pohvale i mnogobrojne zapažene kritike. U tom svom dugom razdoblju odigrao je vise od 200 uloga i izradio i opremio oko 230 dekora za premijerne izvedbe. Bilo je zapaženih njegovih uloga, ali o njemu kao velikom glumcu najbolje govori jedan detalj. Kada smo na Festivalu na Hvaru 1963.godine pored predstave U agoniji Miroslava Krleže igrali Krčmaricu Mirandolinu C.Goldoniya, Vrban je igrao malu ulogu sluge. Dogodilo se nešto čudesno. Vrban prvi puta ulazi na veliku festivalsku scenu bez teksta i najednom se prolomi gromoglasni aplauz oko 700 hvarske publike. To je bio dokaz njegove glumačke ličnosti koja je zračila scenom. To je bio Hvar, a ne Virovitica gdje ga je publika poznavala. U životu i na pozornici bio je nenametljiv. Tako malen kao čovjek, a tako velik mu svojim djelima. Zamislite! Imao je sedmero djece i ne bog zna kako sređenu materijalnu situaciju, a sebe je nesebično davao drugima i to dok god je to mogao. Pronađite takvu osobu u svojoj sredini. U isto vrijeme živio je u svojoj trošnoj kućici u ''Beču'' gdje je i završio svoj bogati život. Prosipao je svoj talent, davao se i ostao do smrti. Igrao je u mnogim tv serijama i nekoliko igranih filmova. Na kraju ga je ovjekovječio svojim kratkometražnim igranim filmom ''Trostruki život Dragutina Vrbenskog'' Nikola Babić, filmski redatelj, koji je i sam kao gimnazijalac igrao s Vrbanom u jednoj predstavi na našoj sceni. Vrban kao poljoprivrednik, stolar i glumac. To je jedinstveni primjer čovjeka čiji je radni dan počeo u pet ujutro na polju, zatim imao je radni dan koji je trajao 14 do 16 sati. Bio je zadovoljan kada su svi oko njega bili radosni i nasmijani. Kazališna stolarska radionica bila je stjecište mladih glumaca amatera i kazališnog amatera električara koji su tražili savjet i smijeh uvijek za šalu raspoloženog Vrbana. Njegovi ''mikeši'' rado su ga sretali očekujući neku zgodnu i lijepu riječ.