Milanović: Ovo nije porezna reforma
Marić: Svaku kritiku porezne reforme treba gledati kao pozitivnu
Pametno: Porezi sve kompliciraniji, a njihovo administriranje sve skuplje
Branko Grčić: Nova porezna reforma je skromna
Zeleni poduprli najavljenu mjeru dodatnog poreza na šećer
Kujundžić: Demokratsko je pravo oporbe tražiti opoziv ministara
Vozači, oprez: U parkiranom automobilu izmjerena temperatura od 74 stupnja

Sjećanje na prijateljstvo koje je počelo u dalekoj Juznoj africi i oproštajno pismo prijatelju Vladi


  In memoriam           Paul Katančić Pišta           28.07.2016.         2539 pogleda
Sjećanje na prijateljstvo koje je počelo u dalekoj Juznoj africi i oproštajno pismo prijatelju Vladi

Štovani i dragi moj i naš prijatelju Vlado!

Kad me je tvoj sin Ivica nazvao u 15.42 i priopcio tuznu vijest: ”Pišta, tata je umro” Nisam mu imao šta reci, jer sam bio totalno nepripravljen na tako lošu vijest, iako se je ta vijest očekivala, ali u neko kasnije i drugacije vrijeme. Izrazio sam ivici i njegovoj obitelji kao i vasoj mami Zdenki nasu sućut. Kasnije sam nazvao Drazena te i njemu i njegovoj obitelji, Milanu i Veri izrazio sućut. Zatim sam s Draženom dogovorio neke tehničke detalje oko vijenca…

Tebe i tvoju cijenjenu obitelj sam upoznao u Juznoj africi u Vanderbijlpark-u, još davne 1975. gdje smo zajedno radili u čeličani ”Yskor”. Dobro smo zaradjivali, imali smo novaca, koje smo trošili nemilice i na taj način živjeli gospodski. Kako si ti Vlado znao svirati, uveseljavao i nas našim Hrvatskim pjesmama i svirkom. Sastajali smo se poslije posla, subotom i nedjeljom, pravili smo ”balove”i tu smo se veselili uz tvoju svirku, i puno smo puta s tih ”balova” išli mamurni ali zadovoljni na posao. To je tako išlo par godina, dok nismo ovladali jezikom, počeli smo se raseljavati, ja u Pretoriju ti u Boksburg, Nikola i ”pjevac” Stjepan Pulpan u Pochestrum, no kontakte smo držali i nalazili se u hrvatskoj crkvi u Johannesssburgu, a poslije sv.mise išli bi na objed u hrvatski klub u Boksburgu.

Dok smo bili u Vanderbijlpark-u, svi smo imali prostrane kuće, s vrtovima i lijepo smo živjeli, moglo bi se reci gospodski. Slagali smo se i pomagali, posjećivali i živjeli u izobilju. No i ta idila je prestala. Ti si iz obiteljskih razloga napustio Juznu afriku. Došao si opet u Viroviticu ali smo i dalje održavali kontakte, dok jugoudba nije za to saznala. Slao sm ti izreske iz hrvatskih emigrantskih novina u koje sam u to vrijeme pisao, a ti si sve to umnožavao i dalje širio. Jednog dana te je Udba pokupila i divljacki i brutalno premlatila. Vera je sakrila moje napise i antijugoslavenske letke, tako da prilikom pretrage zločinaćka Udba nije našla ”dokazni”materijal protivu tebe.

Došla je i 1990. Pad Berlinskog zida. Slijedili su slobodni izbori. Došao sam u Hrvatsku u kapacitetu egzilnog ministra. Ti si me vidio na HTV-u i odmah dojavio mojoj mami u Suboticu, u koju sam otišao vlakom iz Zagreba, iako mi predsjednik Tudjman osobno savjetovao da tamo neidem. Nakon tri provedena dana došao si po mene u Sombor. Sjećam se kao danas. Na polovici Batinskog mosta stajao hrvatski policajac. Ti si zaustavio auto, mi se pozdravimo s polcajcom i ti mi kažeš: ”Pišta sad si u Hrvatskoj i kod kuće, sad si siguran i ničega se nemoraš bojati”. Na to ja izvadim bocu rakije ponudim našeg redara, on nije htio piti jer je bio na duznosti. Ja potegnem redovno iz boce a ti Vlado mali gutljaj, jer ti si ipak bio vozač, a Zagreb je još daleko.

U medjuvremenu su uhiceni: Habijanac, Dečak i Belobrk. Preko Švedskih medija javnog priopćavanja digao sam Švedsku progresivnu javnost na noge i počeo sa prikupljanjem novca za branitetlje ove trojice neduznih i sredinom lipnja ’91. donosim: 3664 DM koje predajem na ruke Vinku Belobrku. Dobro je što su ”Virovitičani” pušteni na slobodu. Upoznajem u tvojoj kući Đuru Dečaka i Antuna Habijanca pristupam zboru narodne garde i dobivam od Đure Dečaka pistolj marke Zastava.

Dana 29 lipnja ’91. napisao sam i jedan kratak članak u ”Virovitickom listu” naslova ”Dični sinovi hrvatskog naroda”. Rat samo što nije počeo, ja sam angaziran na nabavci ratnog materijala svih vrsta. Ti i sin Drazen, ste u odorama ZNG-a. Drazen kasnije prelazi u Hrvatsku policiju. Rijetko je da iz jedne obitelji i otac i sin u isto vrije služe uzvišenom idealu obrane drzave od opakog srbočetnickog krvoloka, ali je zato za svaku pohvalu. Tijekom ratnih i burnih vremena nalazimo se u tvojoj kuci i tamo se ponekad uz svirku opuštamo i priuštimo neki ”bal” s tamburasima u vojnoj odori i s kalasnjikovom na stolu.

Prijateljstvo koje je počelo u dalekoj Juznoj africi nastavilo se je i nakon rata u Hrvatskoj. No kako smo starili naši kontakti su postali sve redji. Čuli smo se brzoglasno i razmjenili pokadkad božićne čestitike.

I eto na koncu je naš i moj Vlado ispustio svoju plementu dušu, te se preselio u jedan bolji svijet. Neka mu svevišnji podari mir i blagoslov koji je svojim dobrim djelima zaslužio.

Štovani naš Vado neka ti je laka slobona Hrvatska zemlja. Nek te dragi Bog blagoslovi i počivao u miru Božjem. To ti je zadnji pozdrav od Piste i Karin. Uz poslednje zbogom Vlado i velika ti hvala na dugogodišnjem prijateljstvu. Bila mi je privilegija, čast i ponos biti tvoj bliski prijatelj i za vazda nam uživaj u Božjoj milosti koje dragi Bog dariva samo izabranima.

Tvoj odani pajdaš Paul Katančić Pišta.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije In memoriam



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: