Listopadska treća srijeda u Društvu Virovitičana u Zagrebu tradicionalno nosi naslov „Sjećanje na Mirka“ u povodu obljetnice rođenja Mirka Kovačevića, pjesnika i književnika koji je bio dopredsjednik društva i jedan od njegovih osnivača. Kada je Društvo Virovitičana u Zagrebu u svoj plan ugradilo da će svaki sastanak imati kulturni sadržaj, Mirko Kovačević osmišljavao je program, dovodio goste iz Virovitice i iz Zagreba i organizirao sastanke. Nakon umirovljenja, Kovačević je sistematizirao zapisnike iz svih dvadeset godina sastanaka i objavio knjigu „Kronika Zavičajnog društva od 1999. do 2019.“ u kojoj su zabilježeni svi gosti koji su se predstavili Zavičajnom društvu i svi sadržaji u dvadeset godina, otkako je društvo obnovljeno. U Kronici Zavičajnog društva Mirko Kovačević ostavio nam je uputu kako društvo treba dalje raditi – rekao je Neven Petrović najavljujući goste treće listopadske srijede.
U znak sjećanja na Mirka, Filip Kovačević, sin Mirka Kovačevića, interpretirao je pjesme Mirka Kovačevića, a interpretaciju pjesama pratio je na bas-gitari Mario Rašić. U drugom dijelu večeri Zavičajnom društvu predstavila se Ivana Lulić – pjesnikinja, glazbenica i slikarica. Ivana Lulić postavila je u dvorani Zavičajnog društva svoju izložbu portreta književnih uzora, a govorila je o svojoj skladateljskoj i zapaženoj pjevačkoj karijeri u duetu Auguste, te o čitanju knjiga i Instagramu @ivanaiknjige i o Putu svetog Jakova.
Bas gitarist Mario Rašić nadahnuto je programu dodao još nekoliko kompozicija. Virovitičani su s pažnjom pratili program te čestitali izvođačima i zaključili kako je kombinacija stihova i preludiranja na gitari iznenađujuće uspjela. Za zakusku i neformalni dio programa pobrinula se obitelj Mirka Kovačevića počastivši društvo domaćim kolačima.
Mirko Kovačević: Volimo večeras
Najdraža, kada usnu svi,
budni ostanimo i volimo večeras!
Volimo za neljubljene,
za sve krive ljubavi,
za duše što ostarješe,
hladne, daleke i bez plamena!
Volimo večeras svom nježnošću
ljubavi svojih neshvaćenih,
svom plahošću neotkritih čežnji,
svom tišinom nekazanih riječi!
Volimo večeras za sve promašaje,
sreću odbačenu i neprepoznate dolaske,
volimo za uzaludne ushite,
za toliko ponavljane pokušaje,
za samoće ljubavi neuzvraćenih!
A onda, najdraža,
otpočini malo na mome ramenu!
Neka miruju sve molbe neuslišane,
toliki nedosanjani sni,
beznadna čekanja u samotnim tišinama!
Zatim bliski zagrlimo se opet i volimo
svim milovanjima usputnim i nepotpunim,
svim blizinama površnim i ravnodušnim,
svim ljubavima razboritim, nesretnim i neutaženim!
Volimo dugo, najdraža!
Volimo dok nam rumen zore
na uzglavlje ne kapne,
dok prvi cvrkut ptičji
novo jutro ne zazove,
dok šapat dana
ne zašušti u krošnjama!
Volimo do ponovljenih ovih susreta,
do sretnosti čeznutljivih!
Volimo, i noćas, i jutros, i danas!
Uvijek volimo, najdraža, jer ljubav umnažamo
dajući je spasonosnim voljenjem
Mirko Kovačević: Novo poznanstvo
Otkad nju poznajem
u tamnim pinijama plamti mjesečina,
nebo i obzorje prostraniji su,
tajne odzvanjaju njezinim osmijehom.
Otkada nju poznajem
jednaki dani raznoliki bivaju
nad olujnim valovima vedrine se rađaju,
more tuge u dubine sakriva.
Otkada nju poznajem
samoća krošnji susretom šumori,
ptice i koraci staroj se večeri vraćaju,
sni mi bruje novim nasladama.
Otkada nju poznajem
daljina se u radost pretvara,
minula djetinjstva u čežnju povratka,
Otkada nju poznajem
snove i ruke joj dotičem
sjajne od blizine, duga zagrljaja
i sunčane želje što i noćima se glasa.
Otkada nju poznajem
poput vrutka sam obilna.
Pun sretnosti i bogat radosnim zanosom
toplom prisnošću žuborim.
tišina u čaroliju dogovorena suglasja.
(Mirko Kovačević: Ljubav je sjena, Vergl 2011.)
<<< Ivana Lulić: Život je neiscrpan niz događaja koji postaju okidači za novo umjetničko stvaranje
Ivana Lulić: Kuća
kad naletiš na nekog tko ima veću moć
spusti glavu i točka
učili su me tako
duboko je to u našoj seljačkoj krvi
i jedni i drugi došli su s brda
iako ja više nisam ni od sela
ni od grada
ja stojim negdje između
ne pripadam nigdje
i nikome
ali guram svoj kamen uvijek
na neko brdo
spuštanje je
dakako
nužno
i iza leđa se odvijaju
puno mračnije igre
moć si može priuštiti da šuti
stoga šutim
i brojim
čekam da vidim
rađa li se ljubav
u rodilištu
ili tek kad sazidaš
vlastitim rukama
kuću.
Ivana Lulić: Pustinja
30 kilometara od mog sela
nalazi se hrvatska pustinja
mediji izvještavaju o tom čudu
kao da je tek sada nastala
a ja gledam u raku svog djeda
usku i duboku
s istim žutim pijeskom
i pitam se ima li dolje gladnih životinja
i mogu li izrasti na ovakvom mjestu
divni božuri
poput onih koje je baka sadila
u njihovu dvoru.