Na današnji dana 1935. godine rođen je Luka Šteković, najistaknutiji virovitički novinar, jedan od ponajboljih pjesnika zapadne Slavonije i iskonski boem grada podno Bilogore. Da je živ, danas bi otvorio butelju kakvog dobrog bijelog vina i nazdravio svijetu, svim ljudima dobre volje. Luka je umro 18. rujna ove godine. Danas, u povodu njegovog rođendana prenosimo In memoriam Mate Pejića objavljen i tjedniku na češkom jeziku Jednota koji izlazi u Daruvaru.
Čovjek sklon padu
Noćas bih želio čitati
nešto stvarno dobro,
vidim,
moram to napisati sam.
Ove duhovite, zanimljive i ironične stihove je prije 40-ak godina napisao Luka Šteković, daruvarski i virovitički novinar, pjesnik i publicist. Stvarno je napisao mnoge članke, tekstove za novine, knjige i antologije.... za kojima su mnogi posezali kada su htjeli pročitati nešto stvarno dobro.
Pisao je reportaže, putopise, eseje, etnografske i povijesno istraživačke tekstove, literarne kritike, uređivao je, skupljao...
Prije svega je pisao pjesme.
Aktivan je bio do posljednjeg daha, do nedjelje 18.09. kada je umro, u svojoj kući sklonoj padu, u Milanovcu kod Virovitice. Pogreb je bio 22.09. u Donjem Daruvaru.
Slučajnost je željela da njegov posljednji tekst bude objavljen u češkom manjinskom tisku. Bio je to članak o Partizanskim imenima, čeha antifašista u Hrvatskoj, koji je izašao u ovogodišnjem „Prehledu".
Cijeli svoj život je Luka Šteković surađivao sa Jednotom u njenim raznim izdanjima.
Kada je početkom i sredinom 60-ih godina pisao i uređivao daruvarski mjesni list Vjesnik komuna, koji je sa Jednotom dijelio poslovni prostor, počeo je zajedno sa Božom Grubišićem prevoditi češke pjesnike. Njegovi stihovi prevedeni na Češki izlazili su u „Studnici" a prije 8 godina je za „Prehled" pripremio biografiju sunarodnjačke literature.
Luka Šteković je rođen 04.12.1935. u Bileći u Hercegovini. Djetinjstvo je proveo u Daruvaru a gimnaziju je završio u Virovitici i cijeli svoj život je bio vezan za ova dva mjesta. Pisao je uglavnom za mjesne novine, a za svoj rad je bio nagrađen brojnim nagradama i priznanjima.
Izdao je 10 zbirki poezije, uređivao 2 zbirke pjesama i napisao 1 antologiju.
Pripadao je staroj gardi novinara i tvrdoglavo se držao osnovnih principa zanata - pravde i poštenja ,koji su većinu njegovih kolega davno napustili.
Kada se govori o formi, također se može reći da je bio vjeran tradiciji. Do samog kraja svog života je pisao na pisaćem stroju, možda baš na onom na kojem je kucao svoje prve redove za novine i svoje prve pjesme.
Računalo je veoma uspješno izbjegavao a mobitel je koristio samo zato jer fiksnu liniju nije uopće imao. Njegov dom sklon padu nije imao ni vodovod a nakon požara u njemu nije ostalo ni mnogo knjiga.
Pjesma Luke Štekovića „Telegram" koja glasi: Ponekad ne mislim na tebe; postala je moto daruvarske monografije koja je izdana 1985. godine. Ova savršena minijatura je bila njegov najcitiraniji stih i bila je toliko sveprisutna da su ju ljudi izgovarali kao narodnu poslovicu.
Kuća sklona padu je sljedeća fraza koja je iz titule obične pjesme iz njegove zbirke ušla duboko u ljudsku svijest i zauvijek tamo ostala. Ova pjesma ne prikazuje samo kuću u kojoj je živio nego i njegovu osobnost. Luka Šteković je stvarno bio čovjek sklon padu. Nije se previše brinuo o tome gdje će spavati i što će jesti, za njega je bilo mnogo važnije da ima što pročitati, on i njegovi čitatelji. Bio je boem koji je svo vrijeme koje je imao za pisanje provodio u gostionicama. Na šanku je vjerojatno nastala i njegova sveopće prihvaćena nova riječ - novinogradar. Bio je uspješan novinar koji je imao svoj vinograd te je govorio da je novinogradar.
Bilo bi moguće navesti još mnogo primjera, jer je Luka šteković bio prvorazredni intelektualac i uživao je u lijepim riječima.
Došao je rat i za Luku vrijeme bijede, muke i poniženja. Nekad davno u jednoj pjesmi je napisao:
hajde da istopimo oruzje u bezbroj kasika i zdela
da iz njih kusaju golotrba deca
u miru slatka jela,
to je bio i ostao njegov moto. Bio je uvjereni pacifist i nije uspio saživjeti sa novonastalom situacijom, pri čemu mu ni najmanje nije pomoglo to što je bio ponosan Srbin koji je cijeli život govorio ekavicom i pisao ćiliricom. Iako je tijekom rata napisao mnogo potresnih priča o izbjeglicama koje su bježale pred ratom i novi dom našli u Virovitici, na kraju je i sam postao izbjeglica i 15 godina živio u izbjeglištvu gdje su uvjeti bili gori od onih iz kojih je otišao.
Kada se prije nekoliko godina vratio i pobijedio strah pred ljudima, strah od okoline, strah od svega, kada je obnovio odnose sa prijateljima i kolegama utro se u njega novi život. Za čas je počeo planirati, kontaktirati sa redakcijama, izdavateljima i počeo pisati i stvarati, te se činilo da je to početak novog, dugog i i plodnog kreativnog razdoblja.
Nakon toga mogao je poželjeti i nešto osobno - da vidi svog unuka. Kada mu se želja ostvarila, valjda je zaključio da je došlo vrijeme kada se ne mora okrutno i brutalno boriti, prepustio se i jednostavno zaspao...
Noćas bih želio čitati nešto stvarno dobro, vidim da moram posegnuti za Lukom Štekovićem. (Mato Pejić)
Iz Lukinog bogatog opusa za ovu priliku izabarli smo pjesmu:
Prizor u biblioteci
jedna mlada žena
golih ruku do ramena
prebire po mojoj biblioteci
lista ona
knjige moje mladosti
prevrće požutele listove
rukama golim do ramena
knjige mojih bdenja
knjige zbog kojih sam gladovao
knjige od kojih sam sazdan
knjige
za kojih bih
čini mi se
ubio
(sve skupa
tona-dve starog papira:
vrednost jednog poštenog ručka
i butelju dobrog vina
ili
reciklažni ekvivalent
za štampanje jedne zbirke stihova)
ona
samo prebire po mojoj biblioteci
prelepim rukama
golim do ramena
dok plamte moja čitanja
(lomača ni da je oprlji)