Selo je gorilo, ali nitko to u selu nije primijetio. Požar su spazili pastiri s nedalekih obronaka. Užasnuti su gledali gdje ljudi u selu idu na bunar po vodu, čavrljaju uz plot, odlaze u krčmu, i okopavaju pretkućno lozje. Vikali su im: “Vatra! Vatra! Bježite, zar ne vidite”! Ali selo je gorilo posve mirno, stanovnici kao da su bili načinjeni od tvari vatre.
Onda su pastiri sletjeli na cestu vičući za pomoć. Poslije dva dana stigla su brojna vatrogasna kola, stala uokrug zgarišta, i nijemo gledala ostatke sela. Seljani ih nisu primijetili.
U isto vrijeme izvjesni su učenjaci sa svom ozbiljnošću objavili veliko otkriće, nešto što su pjesnici odavno i lakokrilo tvrdili: da na suncu žive bića prilagođena strahotnomu blijesku i vrelini sunčeve površine - bića sačinjena od druge tvari nego bića zemljanska.
Poslije dva, tri dana stado se samo vratilo do bivšega sela. Krave i telad spokojno su ušli na zgarište i nestali u svojim stajama.
“Eh, baš nam život sipi kroz gusto sito iz dana u dan”, gunđali su seoski mladići. “Kad bi se bar dogodilo neko čudo, pa da imamo što pamtiti...”
Pastiri su pričali svojim unucima kako je selo gorilo, i kako stanovnici nisu ni primijetili da su izgorili.
Unuci im nisu vjerovali.
Mnogi od njih stekli su glas i ugled tumačeći bajke.
Priče predaka stanuju na suncu, tumačenja potomaka na zemlji.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga pripovijedaka-bajki 7. (još neobjavljeno)
