U zrelim, prosvijećenim civiliziranim državama, sekularizacija je planski kontrolirani proces demokratske obrane društva od rigidnog religijskog autoriteta koji nastoji dominirati u svim aspektima društvenog života i upravljanja. No pogrešno je misliti da je samo riječ o vjerskim institucijama. Znanstveni „religijski“ aspekti jednako su opasni, naporni i štetni, a javljanju se onda kada sekularna država zaboravi da čovjek nije rođen radi znanosti, nego znanost radi čovjeka – jer (u vječitoj potrazi za istinom) važno je ono znanje koje čovjeka (kako bi rekao Buda) oslobađa od patnje.
Zato je zadaća modernog obrazovanja ponuditi učenicima i studentima širinu programskog izbora sukladno njihovim interesnim potrebama i svjetonazorskim aspiracijama, a dužnost je države da osigura njihovu društvenu ravnopravnost.
Time se otvara nova kolektivna perspektivnost, jer veći broj pojedinaca lakše pronalazi motivirajuće životne ciljeve koji im daju osjećaj životne sigurnosti i duševne ispunjenosti.
Stanje kakvo imamo danas obilježava dominirajuća obrazovna uloga (korporativne) fundamentalističke znanosti (nesvjesne postojanja života izvan empirijskih laboratorijskih pokusa), koja svojom privilegiranom birokratsko-mentorskom pozicijom u prosvjeti sprečava pedagoški i obrazovni pluralizam, mada se pouzdano zna da postoje mnogi paralelni sustavi sistematiziranog znanja koji vrlo poticajno djeluju na ljudski život.
Sputavati slobodan i otvoren pristup njihovim školama znači uskratiti mogućnost optimalnog razvoja mnoge djece, kojima upravo neki alternativni pedagoški koncepti pružaju poticajne motivacijske uvijete učenja i rada.
U svijetu postoji desetak takvih pedagoških koncepata, kao mogući izbor razvijenih metodičkih modela za poboljšanje domaćeg odgojno-obrazovnog procesa:
1. Projekt metoda (SAD – John Dewey)
2. Mannheimski sustav (Njemačka – Anton Sickinger)
3. Montessori sustav (Italija – Maria Montessori)
4. Freinetova škola (Francuska – Célestin Freinet)
5. Dalton plan (SAD – Helen Parkhurst)
6. Winnetka-plan (SAD, Chicago – Carleton Washburne)
7. Jena-plan (Njemačka – Peter Petersen)
8. Waldorfska škola (Njemačka – Rudolf Steiner)
9. Slobodni rad po grupama (Francuska – Roger Cousinet)
10. Individualizirana nastava u Mailu (Švicarska – Robert Dottrens)
11. Sathya Sai odgoj u duhu ljudskih vrijednosti (Indija – Sri Sathya Sai Baba)
12. NTC sustav učenja (Srbija – Ranko Rajović)…
Ponudom raznovrsnih programa u obaveznoj školi i izvanškolskim institucijama danas je djetetu i roditeljima omogućeno kreiranje škole po mjeri djeteta, roditelja i kulturi sredine.
Sloboda u školi i školstvu mjerilo je demokratičnosti društva.
Alternativne i slobodne škole samo su dio mogućnosti da se model školske organizacije približi potrebama i očekivanjima djeteta i roditelja - smatra prof. dr. sc. Milan Matijević.
Ključnu integrirajuću odgojnu ulogu u takvoj obrazovnoj strukturi, prema mojem mišljenju, imao bi građanski odgoj, kao strukturno integrirani oblik nastavnog programa unutar pojedinih predmeta, osmišljen sa svrhom podizanja opće razine građanske kulture na temelju poznavanja i shvaćanja univerzalnih civilizacijskih vrijednosti unutar različitih kulturnih tradicija, kao pretpostavka međusobnog razumijevanja i poštovanja.
No prije toga treba sprovesti sekularizaciju obrazovanja, oslobađajući krutu intelektualističku znanost od vlastitog vjerskog fundamentalizma – i otvoriti put drugim izvorima znanja.
