Za nekoliko dana na radijskim i televizijskim postajama premijerno će zasvirati pjesma «Modni guru», singl koji će najaviti novi album «Muzej revolucije», «Zabranjenog pušenja», jedne od najpopularnijih bosanskohercegovačkih grupa. O novim pjesmama, pripremama za veliki sarajevski koncert, pravnoj zaštiti imena grupe i ćiromaniji razgovarali smo s vođom benda Davorom Sučićem poznatijim kao Sejo Sexon.
- Novi album bi trebao izaći do srpnja, sve ide prema planu. Napravili smo dobar demo pa od toga, po toj partituri, snimamo. Sad ide onaj štemerski dio. Iako je nova postava već radila na prethodnom albumu ovaj će se bitno razlikovati jer prošli više zavući na onu raniju ekipu. Sada su radili po svom ćefu i u njemu sudjeluju od početka. No, samo će po zvuku biti drugačija, ali će priča ostati ista, ostat ćemo ono zbog čega nas ljude vole. Album će imati 12 pjesama koje se bave pojavama modernog vremena. Nazvali smo ga «Muzej revolucije» jer taj naziv korespondira s današnjim vremenom kada cijela glazbena i filmska priča postala industrija u rukama velikih i moćnih koncerna dok revoluciju možeš vidjet još jedino u muzeju - kaže Seje Sexon
O čemu govori pjesma «Modni Guru»?
Za to su me inspirirale Splićanke. Sjedim na rivi, ispred tebe prođe tri tisuće djevojaka, a sve isto izgledaju - sve imaju taj rep, crne cvike, armani farmerke i sve liče na male Korejke koje hodaju u bijelim košuljama i plavim suknjama. Diktat mode dovodi do neke uniformiranosti, a trebalo bi biti obrnuto - da moda uvijek bude svježa i da donosi nove trendove.
Imali ste odličan koncert u Beogradu. Prema medijskim izvješćima skandiralo se Jugoslaviji. Bojite li se da Vas netko proglasi jugonostalgičarom?
Za nas koji smo rođeni od 1961. do 1971. nostalgija ne može biti drugačija. Nostalgija je nešto što govori o prošlosti, o mladosti... mi smo bili djeca i ne pamtimo neke loše atribute tog režima jer ih nismo stigli ni skontat. Za nas je to bilo vrijeme kad smo išli u školu, svirali rock and roll i zaljubljivali se. U svakom slučaju ja imam drugačiju percepciju toga vremena od ljudi koji su 1948. godine imali 40 godina i završili na Golom otoku.
Čini mi se da ste, pogledom na kalendar, ostalim članovima benda malo zabrinuto rekli: «Približava se Sarajevo». Imate tremu pred taj nastup?
Sarajevo je uvijek uzbudljivo, a u svojoj kući je najteže biti prorok. Neke folovo koje prosipamo po koncertima lako je plasirati bilo gdje, a u Sarajevo moraš doći za svježim stvarima i dobro pripremljen. Pred sarajevske koncerte ja i danas ne spavam i imam trenu mada sam ih odsvirao tridesetak. Vjerojatno je svim bendovima teško svirati pred svojom publikom - to je obrnuto proporcionalno od nogometa.
Imate puno pjesama, kako birate repertoar za koncerte?
Ne biramo. Izađemo i sviramo. Nikada nismo imali spisak, ni ceduljice. Na početku sviramo za svoj ćef tako da sebe dovedemo do temperature derneka, a onda se to prenese na publiku. Svaki naš koncert je drugačiji. Često u isti grad dođemo i po tri-četiri puta godišnje i uvijek je drugačije. Nekad prije koncerta pogledam u kojem su folu pa onda koncert prilagodimo tome. To je najbolja legitimacija za bend koji nema neku logistiku i zaleđe. Jedina naša reklama je usmena predaja. Kad kažeš jaranu: Joj jes' mi je dobro bilo...
Sjećate li se nastupa u Virovitici?
O, kako da ne! Bilo je 1987. godine, šesti mjesec, na nekom nogometnom igralištu. Bio je to neki odličan festival, svirali smo mi, Leb i Sol, La cinema, Massimo, Bebi Dol i još nekolicina bednova, a vodio je pokojni Dražen Vrdoljak. Odlično smo se družili... Virovitica mi je ostala u lijepom sjećanju.
Ima li danas društveno angažiranih bendova poput Zabranjenog pušenja? Kakva je budućnost alternativne scene?
Budućnost imaju bendovi koji se uvežu s bankama, pivovarama i ostalim moćnim sponzorima. Alternativnog i kritični orijentiranog roka će biti, ali ga neće biti na sva zvona kao što je to nekad bio Đoni ili Clech. Vrijeme takvog rocka prolazi, takvi bednovi i takvi autori će teško naći mecene koji će ih pokrivati. Isto kao i Feral Trubune. Sudbina Ferala je budućnost cijele alternativne scene.
Kako se nosite s općom redkarpetizacijom društva?
Sve mreže, sve televizije su preuzeli stranci koji od jednog eura žele napraviti dva. To je logika koja je preplavila sva tržišta, ne samo medijska. Mi smo se već davno pomirili s činjenicom da svega desetak posto ljudi ima mozga da razumije svijet oko sebe i da s njim komunicira. Koliko je malo razumnih ljudi na ovom prostoru najbolje pokazao strašni rat koji smo doživjeli. Za nas to nije iznenađenje, obraćamo se maloj populaciji koji kontaju fol, kao što kaže Ibro Dirka: «Samo prava raja zna u čemu je fol». Već odavno sam izgubio iluziji da muzika može promijeniti stvari.
Kako se osjećate kada danas u tramvaju ili na ulici nekom klincu zazvoni mobitel s melodijom neke Vaše pjesme?
Lijepo je znati da si izdržao vrijeme, to najveće iskušenje. Koncerti, ploče, medijski nastupi, kritike i sve što s tim ide simpatičan su aspekt ovog posla. Ali ono što ti stvarno donosi satisfakciju i zadovoljstvo je da ti pjesmu koji su napisao prije 30 godina danas pjeva klinac od 18 godina u Virovitici, Novskoj ili Sarajevu. Najveći muzički kritičar je vrijeme koje stavlja sve na svoje mjesto. Komunicirati sa svojom generacijom je satisfakcija, ali ako tvoja priča tangira generacije koje su puno godina mlađe onda je to kompliment - to je nešto zbog čega se radi ovaj posao.
Nedavno ste burno ste reagirali na beogradski koncert Emira Kusturice i No smokong orchestra, a nakon toga pravno zaštitili ime «Zabranjeno pušenje» i sve svoje pjesme.
Nisam se do sada želio bavite time jer sam naš opus smatrao zajedničkom baštinom. Međutim, malo mi se čini da su se ti ljudi pogubili u politici i nečemu što ne pripada ovoj priči. U najmanju ruku bilo mi je perverzno izvoditi sarajevske pjesme ispod slike Radovana Karađiča i Ratka Mladića. Stvarno sam za umjetničku slobodu i želim svakome pravo da se politički, kreativno i umjetnički i kako god hoće izrazi, ali kod nekih stvari ne mogu se imiješati kruške i jabuke. Malo me je to razočaralo, pa sam prvi put reagirao na nečije pravo i slobodu. Pravno, ja to ne mogu riješiti, mogu samo apelirati jer smatram da nije u redu navlačiti ljude na svoje koncerte preko našeg imena i repertoara kojeg na koncertu onda neće izvoditi. To je nekorektno prema publici! Zato sam zaštitio ime i nemam namjeru da ga eksploatiram u smislu čuvara vatre i apsolutnog gospodara tog rada, ali ne dam im da se imenom manipulira i da ga se stavlja u kampanju. Svakom želim dati mogućnost da izvodi naše stvari, od caver bend u Virovitici do Emira Kusturice i No smokonig orkestra. Naša publike je velikim dijelom zajednička, ali želim čiste računa. Ako žele da naše ime bude mamac za publiku u najboljoj tradiciji estradnih balkanskih prijevara onda mi nismo u tom filmu...
Bosnu i Hercegovinu trese nogometna groznica, ljudi pune stadione, navijaju za svoju reprezentaciju, slave se pobjede. Jeli i Vas zahvatila ćiromanija?
Bio sam skeptičan i lobirao mlađe ljude iz Bilićeve ekipe. Ali, moram priznati da me Ćiro demantirao i da se kao Feniks digao iz pepela. Ljudi ga vole, reprezentacija igra dobro, stvorio je odličnu atmosferu. Riječ patriotizam, s velikim p, po prvi puta se nazire u tom nekom bosanskom svijetu. Lijepo je vidjeti ruke na srcima svih 11 kad svira himna. To se kod nas prvi put dešava. Za jedinstvo Bosne i Hercegovine on je u ovih godinu dana napravio više nego svi visoki predstavnici u 13 godina svog mandata.