Sandra u Cosmopolitanu: Autsajderica sa slavonskom dušom

Naša kolumnistica Sandra Pocrnić Mlakar, dala je intervju popularnom časopisu Cosmopolitan. S "Virovitičankom u Zagrebu" razgovarala je novinarka Željka Godeč, a intervju je objavljen je u travanjskom broju. "Uspjela je kapitulaciju pretvoriti u pobjedu i profesionalno i privatno; novinarstvo je zamijenila knjigama, a kćeri je prepustila da pobjeđuje supruga", uvod je u razgovor potaknut Sandrinim pisanjem kolumne na Virovitica.netu koje je rezultiralo izdavanjem njene prve knjige.

Odmor“ od novinarstva provela si na lokalnom portalu.
- Kad sam upala u kreativnu rupu u novinarstvu, rad na virovitičkom portalu bio je prisjećanje na građanske vrijednosti koje sam donijela u Zagreb i za koje sam se počela pitati postoje li uopće. Htjela sam pisati o svakodnevnim stvarima i životnom snalaženju nas fircigera na prijelazu stoljeća. I našla sam publiku za te teme. A usput sam došla i do rješenja za sebe: ostavila sam novinarstvo i preorijentirala se na knjige.

Kako si se ti osjećala kad si došla u Zagreb?

- Meni je to bio totalni kulturni šok. Mijenjaš poznatu sredinu i moraš se afirmirati među ljudima koje tek upoznaješ, definirati svoje koordinate, otkriti tko će te prihvatiti... Ali imala sam dobro virovitičko društvo pa smo jedni drugima u tome pomagali. Mi Virovitičani uvijek smo imali respekt prema Zagrebu i cijenili ga. Nismo dolazili u Zagreb da bismo ga pobijedili svojim običajima, nego smo ga pokušavali obogatiti. Sad se vidi da u tome baš nisam bila naročito uspješna – opet sam se vratila Virovitici pišući na lokalnom portalu.

Kao fircigerica, što si uzimaš u plus, što u minus?

- Ja sam tip koji živi od entuzijazma, to mi je nešto prirodno i tek kad sam izgubila taj osjećaj – da radim s ljudima s kojima dijelim sličan svjetonazor – shvatila sam koliko mi to nedostaje. Toga se ne mogu niti želim odreći i neću dopustiti da to prođe s mladošću. Entuzijazam nema cijenu jer posao koji voliš neprestano te puni energijom. Koliko sam vidjela u nekim redakcijama ego-tripovi su postali važniji od novina i klimoglavci prolaze bolje od ljudi koji imaju stav. Nisam se u to uklopila.

Nekad si pisala kolumnu o ratu spolova. Što je u tvom braku ostalo od zagovaranja ženskih prava?

- Ništa nije ostalo, a ne može ni ostati! Kolumna je bila teoretiziranje i fikcija, daleko od stvarnog života. Praktično, to znači da samo moj Mirko i ja kupili stroj za pranje suđa i više se ne svađamo tko će prati suđe. Takva rješenja nekad mi nisu padala na pamet. Ja vodim dijete u školu, idem na roditeljske sastanke, Mirko ima više slobode za svoj rad, ali održavamo se... Prošlo je sto godina otkad su žene dobile prava, a još se ponavljaju iste stvari. Ne radi se o ratu spolova, nego o borbi za ljudsko dostojanstvo.

U tvom slučaju feminizam je završio u domaćinstvu?

- Sve je podređeno djetetu i dnevnim obavezama i to je jedini mogući i realan oblik bračnog suživota. Ni praktično nema vremena za nešto više. Nekad mu kažem da ću ga ostaviti kad Marina naraste da se još malo nadišem slobode. Sumnjam da me shvaća ozbiljno.

Je li suprug doista više prao suđe od tebe dok si ti pisala kolumne?

- Da, bio je odličan, samo što on to još voli čuti i naglasiti da mi je on zapravo omogućio knjigu. Bio je moj prvi čitatelj. Eto, obznanjujem – bio mi je velika podrška, a naša slavonsko-dalmatinska prepucavanja bila su odličan materijal za kolumne.

Kakva je slavonsko-dalmatinska bračna kombinacija?

- Mirko je u brak donio žestok temperament i psovke, a ja sam mirnija. Kako kaže jedan Slavonac, dubinska razlika između Slavonaca i Dalmatinaca je u tome što te Dalmatinac svako malo pošalje kvragu, ali kad te pošalje Slavonac – onda znaš da je to zauvijek.