Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Sandra Jadek za portal Slatkopedija: Nikad nisam požalila što sam izabrala ovaj put, slastičarstvo je strast i moj životni poziv


  Gospodarstvo           Kate Bošković/Slatkopedija           11.12.2018.         1809 pogleda
Sandra Jadek za portal Slatkopedija: Nikad nisam požalila što sam izabrala ovaj put, slastičarstvo je strast i moj životni poziv

Prije dva tjedna proslavili smo uspjeh Sandre Jadek, slastičarke iz Slatine koja je na Svjetskom kulinarskom kupu u Luksemburgu očarala žiri svojim slastičarskim umijećem te se kući vratila s brončanom medaljom oko vrata. Komentirajući svoj uspjeh za portal Slatkopedija, Sandra je rekla da je to kruna njezine karijere. Ipak, nakon što su se emocije malo smirile, sa Sandrom je urednica portala Kate Bošković razgovaral o tome kako danas gleda na ovaj uspjeh, ali i o mnogim drugim, slatkim temama.

Kako je tekao njezin put od poljoprivredne tehničarke do slastičarke, koji je simbolični dar za vjenčanje na neki način predodredio njezinu buduću karijeru i zašto misli da je snaga i slabost našeg slastičarstva u mladima – sve to otkrila je samo za Slatkopediju.

Još jednom vam u ime redakcije Slatkopedije čestitam na osvojenoj bronci na svjetskom natjecanju u Luksemburgu. Sad, kad su se emocije malo smirile, recite nam kako doživljavate ovu broncu i što ona za vas predstavlja?

 Hvala na čestitkama. Imate pravo, sada kada su se emocije malo slegle, drugačije gledam na sve. Tada je prevladavala velika sreća i ponos, emocije i uzbuđenje. To je i dalje prisutno, samo tek sada postajem svjesna svog uspjeha i postignutog rezultata. Od 100 natjecatelja od kojih su neki i duže u tom poslu, vrhunskih slastičara iz renomiranih hotelskih lanaca, dolazi neka tamo Slavonka na Svjetski gastro kup. I osvaja brončanu medalju. Nakon ovog natjecanja prisutna je i velika odgovornost i izazov. Do sada sam se upinjala, uvijek težila biti bolja. Radila i učila. Sada imam osjećaj da moram biti još bolja, opravdati ovu nagradu. Ali i dalje želim ići samo naprijed. Ostati jednako kvalitetna i uporna. Ako ne i više.

Kakav je osjećaj bio sudjelovati na takvom jednom velikom i priznatom svjetskom natjecanju? Je li bio prisutan strah, trema? Na što ste bili osobito koncentrirani za vrijeme natjecanja?

 Neopisivo! Osjećaj je to koji je teško opisati, biti član reprezentacije, predstavljati svoju domovinu, svoju županiju i svoj grad! Biti dio reprezentacije 10 dana, živjeti svi kao jedan. Neke ljude sam tamo prvi put upoznala, ali svi smo imali zajednički cilj. Dati svoj maksimum, na najbolji način opravdati poziv u reprezentaciju. I na to sam bila koncentrirana cijelo vrijeme. Dati svoj maksimum, pokazati sve što znam. I pokazati da nisam tamo slučajno! Treme je naravno bilo, ali one pozitivne, one koja motivira. Znala sam sama sebi reći: „Sandra, sjeti se svih onih neprospavanih noći, onih propalih pokušaja, onog oduševljenja kada je neki recept uspio iz prve. Sjeti se svoje obitelji koja je uvijek uz tebe i svih onih ljudi koji su ti pružali podršku svih ovih godina.“ I onda je trema jednostavno nestala. I pojavio se onaj inat. Slavonski inat. I uspjela sam! Ali, imam ja još toliko toga pokazati. I još više toga naučiti.

Koliko su dugo trajale pripreme za natjecanje i na koji ste se način pripremali?

Već dugi niz godina sudjelujem na različitim natjecanjima. I uvijek nešto novo naučim, upoznam nekoga tko mi otkrije neku malu slatku tajnu. I upijam, učim. I kod kuće u svojoj kuhinji to primjenjujem. Od poziva u reprezentaciju prije 4 mjeseca počele su intenzivne pripreme, smišljanje recepata, isprobavanje namirnica, nabavka najboljih sastojaka. Bilo je naporno jer sam uz dnevne obveze i posao, morala pronaći vrremena za pripreme. I to uglavnom noću, kada moje „cure“ odu kući i ostanem sama u kuhinji. I onda nekada skoro do jutra. A nakon par sati sna opet ispočetka povratak dnevnim obvezama. Moji najbliži su pred kraj znali reći: „Jedva čekamo da se vratiš iz Luksemburga.“ jer je u zadnjih nekoliko tjedana sve bilo predodređeno tome, sve slobodno vrijeme. Ali, isplatilo se. Iako su mi svi znali reći da ću sigurno nešto osvojiti, nisam se usudila tako razmišljati. Išla sam samo pokazati sve ono što sam učila svih ovih godina. I eto, mislim da sam uspjela u tome. Hvala još jednom mojoj obitelji, mom mužu Željku, sinu Petru i kćeri Eni na podršci. Hvala svima koji su me podržavali i vjerovali u mene, mojim prijateljima i sponzorima. Posebno moram istaknuti pomoć moje Ružice Šošić, profesorice iz Vinkovaca, koja mi je neizmjerno pomogla u pripremama za Luksemburg.

U izjavi nakon samog natjecanja ukratko ste nam opisali što ste pripremali. Možete li nam sada malo detaljnije reći što ste pripremali i kako su nastali recepti za slastice kojima ste se predstavili na ovom natjecanju?

Upravo u ovom pripremnom dijelu i u osmišljavanju receptura pomogla mi je profesorica Ružica Šošić i zajedno smo osmislile vrlo jedinstvene deserte.

Najprije smo predstavile Petit Fours, pripremljen s tamnom i bijelom čokoladom, bućinim sjemenkama i bućinim uljem, makom, sušenim dudom i domaćom rakijom viljamovkom, domaćim jabukama i orasima.

Kod restoranskih deserata upotrebljavala sam bućino brašno, domaće šljive, domaće maline i jogurt, domaće dunje, sir od dunje i grašak. Tajni sastojak je bio domaći višnjevac.

Tko vam je na natjecanju, po vašem mišljenju, bio najveća konkurencija?

Teško je reći. Bila je uistinu jaka konkurencija, natjecatelji iz cijelog svijeta. Kao što sam već rekla, bilo je onih koji su sami po sebi svojim dugogodišnjim iskustvom bili favoriti, a opet se nisu nikako istaknuli. Na kraju se ipak najviše vrednovala kvaliteta rada, kreativnost i originalnost. Kao uostalom i inače u životu, kada se najviše pripremite, kada imate najbolje sastojke može se dogoditi nešto da jednostavno ne uspije. Dakle, potrebno je i malo sreće. Ali, kada si profesionalac, sve ostalo je trud, rad i ljubav prema onome što radiš.

Sami ste komentirajući ovaj uspjeh za naš portal istaknuli kako je ovo kruna vaše karijere. Ipak, i prije ste sudjelovali na nešto manjim, ali ipak važnim natjecanjima. Koje od njih pamtite kao možda najvažnije za vas?

Da, ovo je kruna moje karijere. Biti dio hrvatske gastro reprezentacije je već uspjeh sam za sebe, a kada se vratiš kući s medaljom, to je onda stvarno poticaj i nagrada za sav onaj prijašnji rad, priznanje da radiš dobro. Do sada sam sudjelovala na nekoliko desetaka državnih kupova i na međunarodnim natjecanjima, ali ipak ne bih voljela neko natjecanje posebno naglašavati ili neku nagradu isticati. Svaka ta nagrada ima priču, ima nekakvu pozadinu. Na svakom natjecanju sam upoznala drage ljude, doživjela neka nova iskustva, naučila nešto novo, ali i spoznala da još puno toga treba doraditi, popraviti, unaprijediti. Iza svakog nastupa je puno emocija, podrške i ljubavi. Možda mi je prva osvojena nagrada nekako i najslađa. Bilo je to u Orahovici kada sam osvojila prvu nagradu za tortu od oraha i štruce od oraha. Prvo natjecanja i odmah zlato. Nisam ni sama vjerovala da se žiriju toliko svidio moj rad. Tako je sve i krenulo.

Prošle ste se godine na Interslastu predstavili tortom Slavonska rapsodija napravljenom od biskvita od žirova brašna, kreme od bundeve i želea od dunje. Kako ste došli na ideju spajanja ovih okusa i jeste li očekivali tako pozitivne reakcije na ovu tortu?

Ja sam Slavonka. I volim našu zlatnu ravnicu, uživam u svim bogatstvima koje ona pruža. Uživam i u rijeci Dravi, mirisu pokošene trave, tamburici, kulenu, pa i u domaćoj rakiji ako hoćete, a najviše u slavonskoj hrastovoj šumi. I tu ljubav želim prenijeti u sve svoje slastice. Željela sam da oni koji nisu iz Slavonije osjete tu ljepotu okusa domaćih proizvoda, ali i da nepce mojih Slavonaca podsjetim na bakine mirisne kolače iz djetinjstva. Trudim se uvijek upotrebljavati vrhunske namirnice, domaće proizvodnje i kontroliranog porijekla. To je srce svakog mog deserta. A ostalo je igra. I mašta. Sloboda moje kreativnosti. Ponekad danima smišljam kako spojiti sve to u jednu tortu, koja će biti posebna ne samo po izgledu, već ponajprije po okusu. I tako dođete do biskvita od žirova brašna, i sjetite se bogatih slavonskih šuma, kreme od bundeve i sjetite se bakinog polja s bundevama različitih oblika i boja, i na kraju se sjetite starog ormara na kojem su mirisne i žute dunje i dobijete žele od dunje. Ako tome dodate ljubav koju sam spominjala na početku, ispada zapravo vrlo jednostavno.

Vaša je slastičarska karijera zanimljiva po mnogočemu, među ostalim i po činjenici da vi niste slastičarka po struci. Kako to da ste se, kao poljoprivredni tehničar, odlučili baviti slastičarstvom i koliko je težak i dug bio put do ovoga gdje se danas nalazite?

Ja sam zapravo najprije upisala opću gimnaziju u Slatini. U ono vrijeme ni sama nisam znala kamo će me život odnijeti pa sam mislila da će mi taj smjer donijeti opće obrazovanje, a onda vidjeti što dalje. U jednom trenutku sam bila spremna i na odlazak u Zagreb, budući da je u to vrijeme trajao rat u mojoj Slavoniji, ali opet je ljubav uplela prste. Upoznala sam svog muža Željka i odlučila da sve što želim jest provesti ostatak života s njim. Morala sam završiti srednju školu što prije, prebacila sam se u smjer poljoprivredni tehničar, razočarala moje srednjoškolske prijateljice i uplovila u bračne vode. I znate što, dobila sam mikser u svatovima. Valjda je to bio neki znak. Nikada nisam požalila zbog toga, imam prelijep brak i prekrasnu djecu. Nedavno smo proslavili 25 godina braka, i zajedno smo se smijale svemu tome, te moje „razočarane“ prijateljice i ja. Valjda i ta ljubav i podrška koju svakodnevno dobivam i je najvažniji pokretač i začin mog uspjeha. Krenula sam doslovno od nule. Slastičarstvo je oduvijek moja strast. Bila sam bez posla i znala sam da moram nešto napraviti. Ili raditi za minimalac, pod uvjetom da se zaposlim, ili riskirati i probati kao privatnik. Razgovarala sam s mužem i odlučili smo probati. Bilo je jako teško. Ponekad sam se znala zapitati treba li mi to sve u životu. Kada bi mogla samo peći kolače, to bi bilo savršeno. Ali, tu je problem s kojim se svi obrtnici susreću, problemi birokracije, inspekcije, papirologije. Bilo je teško, i sada je. Ali, opet, sve ove nagrade su motivacija i dobra smjernica. Ipak radim ono što volim i ne bih radila ništa drugo. Uvijek imam neki cilj ispred sebe i polako, dan za danom, učim, pitam, pogriješim pa onda sve ispočetka.

Prije nekoliko godina otvorili ste i svoj obrt Sandrini kolači. Jeste li ikad požalili zbog te odluke i koliko je jednostavno ili komplicirano uspjeti u Hrvatskoj kao samostalni obrtnik/slastičar?

Djelomično sam vam odgovorila na ovo pitanje u prijašnjem odgovoru. Kao obrtnica nailazim na puno prepreka. Želim raditi pošteno i živjeti od tog svog rada. Bile su potrebne mnoge predradnje, zadovoljavanje uvjeta koje propisuje HACCP, opremanje kuhinje, obučavanje mojih radnica. Ponekad me ljuti kada uz sav taj trud i uložena sredstva, netko skoro „u garaži“, na crno prodaje torte i kolače po cijeni možda čak i većoj nego ja. A država ništa ne poduzima. I onda se bez problema reklamiraju na društvenim mrežama. To me ljuti i žalosti. Mi legalni obrtnici moramo platiti sve obveze i prema državi i prema radnicima, znati sve propise, dok se onima na crno ne može ništa. Ili ne želi ništa. Ali, nikada nisam požalila. Mogu reći da sam presretna svojim životom, ovako okružena obitelji, dragim prijateljima i poslom kojeg volim.

Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom slastičarstvu? U čemu smo dobri, a u čemu bismo još trebali napredovati kako bismo došli do neke, svjetske razine? U čemu je naša najveća snaga, a u čemu slabost?

Mislim da je hrvatsko slastičarstvo u zadnje vrijeme jako napredovalo. Na žalost, kao i u ostalim granama turizma, najveći je problem u profesionalnom kadru. Nedostaje nam mladih ljudi koji žele raditi, koji žele učiti i kojima je slastičarstvo zanimljivo. I oni koji su odlični u tome, traže svoju priliku izvan Hrvatske gdje su bolji uvjeti. Nadam se da će se uskoro i to promijeniti. Juniorska regionalna reprezentacija iz Varaždina je bila s nama u Luksemburgu i uistinu su pokazali zavidno znanje. Vjerujem da je i među njima neki budući reprezentativac ili reprezentativka. Eto, i snaga i slabost je u našoj mladosti. Treba pronaći model kako ih zadržati u Hrvatskoj jer su oni naša budućnost.

Sami ste prošli proces prekvalifikacije za slastičara – kako biste ocijenili način rada i znanja koja ste tijekom prekvalifikacije stekli?

Uvijek može bolje. Mislim da uz osnovne tehnike koje se stječe u prekvalifikacijama, treba ipak ponuditi više mogućnosti onima koji dolaze na prekvalifikaciju. Znači li to duže trajanje osposobljavanja, više predavača, različite mogućnosti, dapače.

Prošle ste godine sudjelovali i u izdavanju slatke kuharice Slatko putovanje Virovitičko-podravskom županijom, zajedno sa Sanjom Mijac s bloga Domaćica. Kako je došlo do te suradnje i kakvo je to bilo iskustvo za vas? Biste li se nakon toga možda odvažili i sami objaviti kuharicu?

Kao što sam već rekla, ovaj posao nije za mene samo posao, to je moj životni poziv. Uvijek sam spremna na nove izazove i na učenje. Kada me je župan Igor Andrović u ime Virovitičko-podravske županije pozvao na suradnju sa Sanjom Mijac, nisam dugo razmišljala. Sanja je odlična suradnica i bilo mi je vrlo ugodno raditi s njom. Jako je dobra u onom što radi i nadam se da će biti još prilika za zajedničku suradnju. Što se tiče odvažnosti, to mi nije nikada bio problem, jedino mi nedostaje vremena. Tako da, ništa nije isključeno.

Osim te kuharice, i na ovom ste natjecanju promovirali tipične namirnice iz svoje županije. Očito vam je stalo do toga da se na neki način zaštiti slatka baština vaše županije. Smatrate li da se na tomu općenito dovoljno radi ili ne?

Već sam naglasila da svugdje gdje mogu koristim prirodne sastojke, domaće proizvode i autohtone proizvode. Ponosna sam na svoje porijeklo i to rado pokazujem i koristim jer znam da su prirodni, zdravi i kvalitetni. Polako to svi prepoznaju i vidim da se upravo to traži. Nadam se da će toga biti sve više.

U jednom vašem intervju sam pročitala da vi zapravo ne volite jesti torte. Koliko je onda teško baviti se ovim slatkim zanimanjem i je li vam teško svaki dan isprobavati slatke delicije koje sami stvarate?

 

Nije da ne volim jesti torte, zapravo, veliki sam gurman. I obožavam slatko, jedino ne volim pojesti cijeli komad torte, već pomalo od svih torti koje su ponuđene. Onako, degustirati. I guštati.

I za kraj, otkrijte nam koji su vaši daljnji slatki planovi?

Nemam nekih velikih planova. Nadam se da ću moći uskoro izdati kuharicu s receptima sa svih dosadašnjih natjecanja. Želim još puno toga naučiti . Osim toga, radujem se svemu što je ispred mene, jednostavno uživam u životu.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Gospodarstvo



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: