Ovogodišnji 21. VIRKAS (21.2.-15.3.2025.) podudara se s osam desetljeća neprekidnog profesionalnog djelovanja virovitičkog kazališta (od 1945. kada je odigrana Nušićeva komedija „Kijavica“) iako je za Dan kazališta izabran datum 3. veljače kada su glumci 1900. u gostionici „Grčić“ izveli šalu „Sluge muzikanti“ pa već dvadeset godina Virovitički kazališni susreti počinju u veljači. Kazališni susreti uvijek su počinjali premijerom matičnog kazališta a ovaj puta je za tu zgodu izabrana drama „Pir malograđana“ Bertolta Brechta u režiji Franke Perković.
Njemački dramatičar i kazališni reformator Bertolt Brecht (1898.- 1956.) ostavio je za sobom brojne drame u kojima se obračunava s neprihvatljivim društvenim pojavama što je vidljivo i u mladalačkoj jednočinki „Pir malograđana“ (1919.). Za dugačkim stolom večeraju mladenci i njihovi bližnji (rodbina i prijatelji) ali se umjesto prijateljskog ozračja postupno javlja netrpeljivost a ova pomalo prelazi u izrugivanje.
Naime, mladoženja je vrlo ponosan što je sam uspio izraditi namještaj (uključivo i ljepilo) i time stvorio vlastito domaćinstvo (mada mu je tast ponudio obiteljski namještaj kao simbol tradicije) ali se ubrzo pokaže da namještaj nije baš čvrst: otpadaju rukohvati, nasloni i noge stolica, ormar se ne može otključati a na kraju i stol popusti… Okupljeni na piru nedvojbeno uživaju u raspadu namještaja, a kada se obznani da je nevjesta trudna, gube se svi preduvjeti za svečanu večeru i gosti se razilaze – mladi par napokon može jedno drugome oprostiti grubosti za vrijeme večere (njezin neobuzdani ples ili prostačku pjesmicu njegovog prijatelja) i predano se ljubi na nakošenoj plohi masivnog stola.
Scenograf Krešimir Tomac se doista morao jako potruditi da namještaj padne u pravom trenutku (što mu je odlično uspjelo) a brojne stolice povješane iznad pozornice su, uz vješto usmjereno svjetlo (Domagoj Garaj), iznjedrile ideju o namještaju koji zapravo ne služi svrsi. Kostimi Marite Ćopo i glazba Stanka Kovačića uz scenski pokret Pravdana Devlahovića omogućili su glumcima dobar okvir za njihovu igru. Jer, upravo su glumci ovoj kratkoj predstavi (bez doda-vanja teksta) dali ono po čemu je se može pamtiti.
Niti jedan lik nema imena već je opisan svojom „funkcijom“ pa su netom vjenčani par igrali Sara Lustig i Goran Vučko i dok je ona sva u pokretu (pleše s njegovim prijateljem a ne s njim), on svoje nezadovoljstvo prikazuje ledenim izrazom lica: ne bih rado da me itko ikada tako gleda! Po načelu „manje je više“, Vučko u svakoj sceni balansira između agresije (osjećaja koji gaji prema gostima koji ismijavaju njegov trud) i pristoj-nosti (naučenog građanskog ponašanja) pa se to ne mijenja ni kada nasrne na svojeg prijatelja (Mladen Kovačić). Draško Zidar u ulozi nevjestinog oca tipičan je pater familias koji zna sve najbolje i ogorčen je kada mu proturječe pa iako ga kći nastoji omesti u pričanju priča, on ne odustaje (iako svima ide na živce) pri čemu je Zidar nenadmašan.
Njegova protuteža je mladoženjina majka koju Snježana Lančić izvrsno prikazuje mrgodnim licem i s malo riječi (i kada kori sina, jasno je da se prijekori odnose na sve druge) a njeno donošenje hrane je gotovo „borbeno“. Goran Koši i Vlasta Golub nude primjer bračnog para čija je netrpeljivost došla do ruba, dok su mladić (Silvijo Švast) i nevjestina sestra (Iva Slavić) mladi ljudi koji tek otkrivaju zamke društvenih odnosa.
Početna scena u kojoj svi za stolom hvataju (bezuspješno) muhu je duhovit pokazatelj praznine okupljenog društva: iako se svi međusobno poznaju, nemaju „pametnijeg“ posla od hvatanja muhe ... U zadnjoj sceni nevjesta i mladoženja napokon ostaju sami i dugo su ljube na nakrivljenom stolu i time odugovlače kraj predstave za što ne vidim razloga: njihov prvi poljubac jasno poručuje o čemu se radi.
Brechtova jednočinka „Pir malograđana“ je kratka i možda se zato nameće sporiji tempo ali meni se čini da je ona, ovakva dinamična i pomalo „šašava“, dobar odabir za ovo sadašnje, „nestrpljivo“ vrijeme i sigurna sam da u virovitičkom kazalištu nikome ne bi smetalo da se malo brže igra.
