Do grada Icod de los Vinos dovezao sam se autobusom cestom koja prati sjeverozapadnu obalu Tenerifa i vijuga po izohipsama tražeći naselja što s jedne strane gledaju na otvorenu pučinu Atlantskog oceana, a s druge na vulkan Teide. Njegov vrh visok 3718 metara najviši je u Španjolskoj i zimi se bijeli, prema gore snijegom, a dolje gustim oblacima što prekrivaju okolnu dolinu. Zanimljivo ga je gledati u visini kao da lebdi na istoj točki dok vozač autobusa juri na ravninama i naglo koči po zavojima. Javila mi se valjda od tog naginjanja sad u jednu, pa u drugu stranu, neka mučnina u želucu, pa me razveselio ulazak u stanicu.
U Icod de los Vinos većina stranaca odlazi vidjeti El Drago Milenario, najstariji primjerak vrste obični zmajevac (Dracaena draco), a kasnije sam saznao i radi kanarske malvazije, koja se ovdje uzgaja, izgleda, u svojoj genetski najizvornijoj varijanti. Uostalom, ime grada je i inspirano vinom, a ne drevnim zmajevcem.
Iako se u turističkim vodičima i lecima naziva drvo, on botanički nije drvo. Nije star ni tisuću godina kako ukazuje ime. Vrsta Dracaena draco pripada u porodicu Asparagaceae (šparogovke), koje su jednosupnice i u stabljici nemaju kambijski prsten i odvojena tkiva kora, drvo i srčika. Znači da nemaju godove, pa je starost procijenjena. Gotovo je sigurno da je na istom mjestu rastao za vrijeme osvajanja otoka, od 1494. do 1496. godine kada su Španjolci u tri godine pokorili starosjedioce Guanchese.
Prvi put je spomenut 1503. godine. Na Tenerifu je ranije bio običaj u kupoprodajnim ugovorima o zemljištu ili kući imanje opisivati nekim starim stablom, jer nisu postojale zemljišne knjige. Iako turistički vodiči pišu da znanstvenici jošuvijek raspravljaju o njegovoj starosti, neki konsenzus ipak traje većčetrdeset godina: najvjerojatnije je star malo više od 400 godina.
ENDEMSKE VRSTE
Prof. Dr. Karl Mägdefrau opisao je tijek te rasprave u znanstvenom časopisu Flora 1975. godine: "Alexander von Humboldt procijenio je starost velikih primjeraka Dracaena na Tenerifu na nekoliko tisuća godina. Međutim, Christ (1886) i Schenck (1907) nisu bili sigurni u te godine. Pütter (1925) je usporedio ranije podatke o širini stabla i periodu cvjetanja s novijim podacima i mjerenjima te dosao do zaključka da nijedan živi primjerak Dracaena nije stariji od 300 godina. Devet primjeraka vrste koje je Pütter mjerio 1925. godine autor je ponovno izmjerio 1971. godine. Broj perioda cvjetanja i širenje stabla tijekom 46 godina potvrdili su Pütterovu koncepciju: nijedan od primjeraka Dracaena živih 1971. godine nije stariji od 250 godina, osim što najveći primjerak vrste u Icod de los Vinosu može biti nešto stariji (maksimum 365 godina)."
Od Pütterova mjerenja do danas prošlo je 49 godina, pa bi El Drago Milenario najbolje bilo gledati kao biljku staru oko 414 godina. Starost je njegova najvažnija osobina, jer materijalno povezuje cijelu povijest Tenerifa nakon pokoravanja i vjerojatno dio povijesti aboridžinskih starosjedioca Guanchesa. Kao endemska vrsta takodjer podsjeća i na iznimnu bioraznolikost Kanara.
Dracaena draco je endemska vrsta na području Kanara i ostalih otoka koji pripadaju u skupinu Makaronezija, ciji je naziv osmislio britanski botaničar Philip Baker Webb (1793-1854) od grčkih rijeci makáron = sreca, nésoi = otoci, inspiriran polumitskim otocima o kojima su pisali autori antičke Grčke kao o otocima na kojima u sreći žive heroji iz grčke mitologije. Toj skupini pripada sedam kanarskih otoka od kojih je Tenerife najveći, u sastavu Španjolske, Azori i Madeira u sastavu Portugala te Zelenortski otoci, kao samostalna drzava. Jedna podvrsta "ajgal" raste na području planine Anti Atlas u Maroku.
Kao i brojni drugi pripadnici tropskih i suptropskih krajeva i zmajevac se odavde proširio u cijeli svijet kao ukrasna i sobna vrsta bilja, pa ga turisti uspoređuju sa svojim primjercima u cvjetarima i staklenicima ili mlađim primjercima po Mediteranu i krajevima na drugim kontinentima s toplijom klimom.
GRAD OTKUPLJUJE PRIVATNA IMANJA DA BI ZAŠTITIO STABLA
Dvadeset metara visok i bez korijenja težak oko 150 tona El Drago Milenario raste unutar zidova oko jedan hektar velikog kompleksa kuće i vrta, koji su prije bili u privatnom vlasništvu, a sada su u gradskom. Početkom dvadesetog stoljeća općina je procijenila da najstariji primjerak zmajevca treba zaštititi, pa je otkupila imanje i, kako se vidi na fotografiji iz tog vremena, ogradila ga željeznog ogradom. Od tada je mnogo napravljeno: očuvan je u vrlo dobrom stanju i živ, zabranjeno je hodanje oko njega u promjeru od dvadeset metara, uokolo je uređen prostrani vrt za koji se naplaćuje ulaznica u iznosu od pet eura, u memorijalnoj kući nalazi se cijeli butik raznovrsnih suvenira i figurica ovog drveta te restoran i kafić iznad kojeg se nadvija ogromna krošnja. Deblo je cijelo oćišćeno od patogena i prljavštine 1985. godine i u unutrašnjosti je postavljen ventilator radi povećanja cirkulacije zraka i prevencije pojave gljivičnih bolesti.
Glavna upravna organizacija Tenerifa, Cabildo de Tenerife, na svojim web stranicama ističe da je ovaj "živi fosil jedan od simbola Tenerifa i mozda najveće blago kanarske flore".
"Kad se netko zagleda u njegov osebujan oblik nije ni cudno sto su ovo drvo svetim smatrali rani stanovnici otoka.", dodaje uprava otoka.
U sklopu okolnog vrta konzervirana je jedna pećina kao one u kakve su Guanchesi pokapali mrtvace. Uglednije od njih mumificirali bi i to smolom od zmajevca, koji ju izlučuje iz oštećene kore. Crvene je boje i na zraku se brzo stvrdnjava, pa se popularno naziva zmajeva krv. Upotrebljavana je u ritualima, a u Srednjem vijeku se vjerovalo da je ljekovita, pa su ju koristili na oboljelima od dijareje i na ranama.
MUZEJ MALVAZIJE
Nedaleko kuća uzbrdo naišao sam na Muzej malvazije, posvećen vinskoj sorti koja je također kulturološki važna mještanima. Zahvaljujući vodiču Janu Reneu Darocziu degustacija je trajala oko dva sata. Ali pored sjajnih vina koja smo probali, uglavnom nekoliko vrsta malvazija, najvažnija činjenica u ovom muzeju je što toči vina koja nastaju od grožđa proizvedenog u prastarim vinogradima, od trsova posađenih s vlastitim korijenjem, bez kalemljenja na podloge američkih vrsta. Po tome se kanarski vinogradi razlikuju od velike većine europskih i svjetskih, jer njih nikada nije pogodila filoksera, štetnik koji je u drugoj polovici 19. stoljeća poharao dvije trećine ili više vinograda u svim dijelovima Starog kontinenta, krenuvši od Engleske prema istoku. Otkriće cijepljenja na američke podloge spasilo je vinogradarstvo i plemenite sorte, ali ih je zauvijek i promijenilo, naprimjer starost vinograda koja se sada tolerira do 30-50 godina. Samo su u rijetkim područjima preživjeli stari vinogradi, koji su toliko rijetki da im specijalizirani časopisi kao Wine Searcher znaju čak i ime vlasnika. Taj časopis piše o starim vinogradima u francuskoj regiji Champagne, u Italiji u Piemonte i području vulkana Etna na Siciliji. Tenerife je također u tom svjetskom nizu rijetkih starih vinograda s primjercima koji su živi već najmanje 150 do 170 godina.
Zašto filoksera nikada nije došla na Kanare?, nema izričitog odgovora, ali vjerojatno je da je tome doprinjela njihova geografska izoliranost oceanom sa svih strana, udaljenost od Europe uzduž obale Afrike te vulkansko porijeklo tla koje sadržava natprosječno velike količine sumpora, a koji ne odgovara trsnom ušencu odnosno filokseri. Jedno takvo mjesto koje nije pogodila filoksera postoji i u Hrvatskoj, a to je otok Susak, a za njega se zna da je razlog u pjeskovitom tlu koje također ne paše filokseri.
Kakogod, tih stari vinogradi izgledaju egzotično. Po tradicionalnoj tehnici pletenja loza se pruža po 25 metara u širinu, a nakon berbe pletenica se razmiče i oko trsa sadi povrće kao podkultura. Sa svih površina muzej za svoje potrebe proizvodi ukupno dvadeset tisuća litara godišnje od čega na stare vinograde otpada ni tisuću litara.
"Možda su i stariji, ali imaju najmanje 150 godina.", objašnjava Jan Rene Daroczi, tehnolog i sommelier, dok mi je pokazivao fotografije uramljene po zidovima.
Zato je degustacija tih vina, uglavnom malvazije, ali i sorti Listán Negro i Listán Blanco, ujedno putovanje u prošlost. Pomoću okusa dobivenih na predfilokserskim trsovima i uz pomoć priča s Daroczijem o širenju malvazije po Mediteranu i sadnji prvih vinograda na Kanarima ubrzo poslije pokoravanja, te slavnom izvozu kanarskih vina po bogatim europskim gradovima. O njima sam kasnije čitao i nekoliko citata iz drama Williama Shakespearea poput: “but, i´faith you have drunk too much canaries, and that´s a marvelous searching wine, and it perfumes the blood ere one can say: what’s this?” (Henry IV). To se odnosilo baš na malvaziju, koju slavni engleski pisac naziva "sack" (suho kanarsko vino) ili "canaries"
Koliko je izvoz kanarskih vina u prošlosti bio dinamičan pokazao je originalnim dokumentima povjesničar Carlos Cologan u knjizi "Tenerife Wine" od 700 stranica. Knjiga prikazuje desetine tisuća pisama iz razdoblja od 1625. godine do kraja 19. stoljeća u kojima Cologan otkriva da malvazija čak i nije bila najtraženije kanarsko vino, nego Vidueño, kupaža utemeljena na Listánu. Važno je njegovo otkriće pisma američkog predsjednika Georgea Washingtona u kojem radije bira vino s Tenerifa nego pivo za vojsku tijekom Građanskog rata te sporazum Britanske mornarice o zalihama tenerifskog vina za potrebe ekspedicije u potrazi za prvom kaznjeničkom kolonijom u Australiji.
MALVAZIJA I KOZJI SIR
Ali Daroczi mi je više govorio o osobitostima njihovog uzgoja bez suvremene vinogradarske mehanizacije, koja se ne može primjeniti na strmim položajima. Iznenadilo me što i u bijelim i crvenim vinima ne koriste hrastove bačve nego vino skladište isključivo u inoksu. Uz komadiće dva kozja sira različite starosti na kraju smo probali najbolje vino u muzeju: malvazija, slatko vino, izborna berba bobica u studenom 2012. godine. Kasnije sam vidio da je Museo de malvasia na Tripadvisoru ocijenjen 190 puta, od čega 75 posto odličnom ocjenom. To znači da su i drugi posjetitelji imali jednako srdačan doček, usmeni elaborat, izbor vina i sireva kao i ja koji sam se predstavio kao reporter Virovitica.neta.
No, ova vinska priča poremetila mi je cijeli izlet tog dana, jer sam planirao obići ostale znamenitosti Icod de los Vinosa: Cueva del Viento, najveću vulkansku špilju u Europi, Muzej Guanchesa, Puerto de San Marcos u kojem je slavna plaža i Garachico. Ovo zadnje ime je sela u kojem se 1666. godine u noći dogodila najčudnija poplava ikad, kada je tristo maskiranih muškaraca u nekoj tržišnoj osveti porazbijalo toliko bačvi vina da je ono teklo u potocima po ulicama. Od Icoda se do sela može doći i pješice putem dugim oko šest kilometara, ali ove nedjelje to nije bilo izvedivo, jer je cijeli izlet zauzeo El Drago Milenario i drevna malvazija.
