Sad smo već sve rasprodali, nek odu i vode i poljoprivredno zemljište! Samo se šume ne smiju prodati ili dati u koncesiju privatnicima, tvrdi jedan moj prijatelj na Facebooku u jeku rasprave o Prijedlogu zakona o strateškim investicijama.
Na čuđenje zbog njegova stajališta odgovara: ‘Jednostavno! Sve prodamo strancima, potrošimo tu lovu, odemo u šume, dignemo ustanak, vratimo se u gradove i sve nacionaliziramo. Ali, ako su i šume privatne, ne buju nam dali da odemo u njih...'
Malo duhovitosti i paralele s NOB-om nisu loša stvar u moru žestokih i smrtno ozbiljnih reakcija na Vladino ubrzano slanje u postupak zakona kojim se, prema tvrdnjama iz Banskih dvora, samo želi ubrzati stvaranje uvjeta za više privatnih investicija kojima bi se otvarala nova radna mjesta u Hrvatskoj. A na koje su i slijeva i zdesna, od Zelene akcije do Kaptola, reagirali kao da je riječ o veleizdaji. Spominje se da se tako ‘Hrvatska stavlja na bubanj', da se ‘zakonom rasprodaju vode, šume, ceste...' i da ‘Karamarko i Bozanić ne daju šume i vode'. A članovi komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije zatražili su da se o pitanju rasprodaje državnih dobara raspiše referendum.
Šume i vode već su potrošene Naravno da nema stanovnika Hrvatske koji bi da se ‘rasprodaju šume i vode'. Ali raspisivati referendum o njihovoj sudbini slično je kao kad bi se raspisao o tome treba li se Zemlja oko Sunca i dalje vrtjeti sadašnjom brzinom.
U prijevodu, građani zemlje čije državne dionice imaju status ‘smeća' nisu u prilici odlučivati što će biti sa šumama, vodama ili nekim drugim javnim dobrom. Potpuno je nevažno što misli većina građana. Nastavi li se 20-godišnja ekonomska politika i opstane li kolektivno stanje svijesti koje prevladava, za nekoliko godina, bez obzira na to što pisalo u zakonu o strateškim investicijama, šume i vode otići će na bubanj. U ovoj fazi ovrhe sustižu sve više obitelji u Hrvatskoj. U drugoj fazi ovršit će se cijela zemlja. Dovoljno je vidjeti što se s javnim dobrima događa u bankrotiranoj Grčkoj.
Rasprava o šumama i vodama, dakle, ima dvije razine. Jedna je taktička, provedbena. Tu je pitanje koje zaštitne mehanizme ugraditi u zakon i podzakonske akte kako bi se smanjile mogućnosti zloupotrebe mamljenja strateških investitora.
Druga, mnogo važnija, razina jest rasprava kako zaštititi javno dobro od rasprodaje ili privatizacije (ili i jednoga i drugoga). Nikakav tu zakon ne pomaže. Ni referendum. Svatko tko iskreno želi spasiti javna dobra mora ponuditi rješenje kako otplatiti nagomilane nacionalne dugove bez rasprodaje posljednjih komada ‘obiteljskog srebra'. Glavni ekonomist PBZ-a Marko Škreb ovaj je tjedan upozorio da je ukupni vanjski dug države prekoračio 100 posto BDP-a i očito je da više neće moći rasti. E, sad, ako nam se ne da okrenuti prema izvozu, ako domaća potrošnja ne može biti pokretač rasta, ako MMF traži da država smanjuje svoju potrošnju, onda, gospodo draga - preostaje samo rasprodaja još preostalih javnih dobara. Kao što se ne može protiv prirodnih zakona, ne može se ni protiv ekonomskih.
A što predlaže Kaptol? Nevjerojatna je lakoća s kojom se ovih dana ustvrđuje da je frka zbog rušenja hrvatskoga kreditnog rejtinga na razinu ‘smeća' bila pretjerana. Nije daleko dan kad će ministar financija trebati nekoliko milijardi eura za refinanciranje dospjelih vanjskih dugova, a onda će mu iz nekog od centara moći stići poruka: ‘Nema problema, dobit ćete novac, al' zauzvrat očekujemo sitnicu: dajte našim investitorima stogodišnju koncesiju na trećinu svojih šuma...'. Onda će Vlada morati birati između ljutnje stranih financijaša i građana.
Aktualna hrvatska vlada izgubila je godinu dana glavinjajući u traženju rješenja kako izaći iz recesije. Sad je kao prioritet uzela strane privatne investicije. Da bi ih privukla, upušta se u hitne, riskantne zakonske promjene koje bi olakšale odluku stranaca da ulože novac u Hrvatsku. Vlada si uzima široke ovlasti i tu postoji golem politički rizik. Bilo bi bolje da su prioritet domaći poduzetnici i njihove mikroinvesticije, ali to je stvar političko-ekonomske mudrosti.
Milanovićeva vlada stala je iza svoje odluke. Svi oni koji je kritiziraju, uključujući Kaptol, osim što imaju pravo reći što neće, trebaju biti pošteni pa dati alternativni prijedlog. Dakle, čekamo od laburista, HDZ-a, zelenoaktivaca i Kaptola ekonomski program koji će BDP podignuti bez prodaje šuma i voda kako bi se mogli vraćati nagomilani vanjski dugovi.