Trebala je to biti zbirka toplih i poučnih pričica iz života, no pretvorila se u istraživanje. Problem istraživanja - a ispostavilo se, i moj osobni, životni problem - bio je hoće li publika prihvatiti poziv na suradnju i konstruktivnu web-raspravu o svakodnevnim sitnicama koje čine život
Osim naših Virovitičana i uglednih gostiju s raznih meridijana, koji su na
naš forum dolutali i zadržali se jer im je s nama lijepo, Virovitica.net posjećivali
su proteklih tjedana i neki priznati književnici. Njih sam zamolila da mene
i moje suradnike na forumu Virovitica.neta predstave publici koja će uzeti u
ruke ukoričeno izdanje ovih kolumni što ga upravo pripremam.
Zbog nemilog statusa provincije, koji Virovitica već dugo nezasluženo nosi,
o našem dopisivanju na forumu Virovitica.neta progovorio je valjda najveći poznavatelj
provincije u Hrvatskoj, književnik koji je ne samo opisao, već i izmislio najudaljeniji
otok hrvatskog Jadrana, otok toliko daleko iza Prvića da nije čak ni Drugić,
nego Trećić. S jadranske pučine, Renato Baretić vratio se na
kontinent i na vrhovima top-listi najprodavanijih trenutno je njegova knjiga
‘Pričaj mi o njoj’. Ali ima on nešto za reći i o nama. Neću odati što, već njegovu
preporuku čuvam za knjigu.
Moja sjećanja na školovanje u Virovitici sedamdesetih godina prošlog stoljeća
i mladenački entuzijazam prokomentirao je pak naš najveći poznavatelj problematike
zavičaja i uspomena na djetinjstvo provedeno u bivšoj državi, stručnjak za “čitanke”,
a odnedavno i za brojanje poljubaca, te jedini pisac na svijetu čiji se ‘Marlboro’
može svakome preporučiti. Miljenko Jergović u poruci za čitatelje
moje knjige precizno je definirao za koje se vrijednosti danas bori rock generacija
odrasla u socijalizmu, da bi sazrijevala u kapitalizmu.
Moje 52 kolumne na Virovitica-netu bile su zapravo istraživanje. U početku žurnalističko,
medijsko istraživanje. Slično onom kakva je nekada provodio Fra Ma Fu*, veliki
virovitički novinar u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Samo što ja nisam
kao Franjo Fuis krenula “Niz strminu bijede” da bih opisala
život pravih beskućnika (iako je malo falilo, dragi moji novinarski kolege,
jer sam u međuvremenu ostala bez posla!), nego sam, istisnuta senzacionalizmom
iz nacionalnih medija, pronašla utočište u lokalnom glasilu. Potpuno razočarana,
čak zgrožena, rasipnim, šminkerskim i razuzdanim mentalitetom metropole i “velikih”
medija, na koje uopće ne mogu utjecati, jer za mene u njima nema mjesta, sama
sam sebi obećala da ću Virovitici posvetiti godinu dana, što se, stjecajem okolnosti,
prometnulo u 52 nastavka u nešto duljem razdoblju. Budući da sam bila dobar
đak - kako u virovitičkim školama, tako i kasnije u novinarstvu - mogu bez lažne
skromnosti reći da je moje obećanje značilo da ću svojim Virovitičanima ekskluzivno
pisati tekstove usporedive s najtiražnijim i najčitanijim kolumnama u nacionalnim
medijima. S tom razlikom što sam ja ovdje to radila samo iz ljubavi, a cijenjeni
kolege, koji su u novinarskom poslu imali od mene više sreće (ili čega već treba),
dobro su plaćeni za svoje tjedne raporte.
Na Virovitica.netu počela sam, dakle, pisati o onim vrijednostima koje sam upoznala
u svom rodnom gradu, a koje su mi u metropoli sve više nedostajale. A to su
male stvari. Ne samo pozdravljanje susjeda na stubištu, već svakodnevni život
među dobrohotnim ljudima. Zato sam tražila publiku koju, poput mene, zanimaju
razmjene iskustava o školama, vrtićima, kazalištima, kuharski savjeti, odijevanje,
savjeti za mlade, stjecajem okolnosti i nezaposlenost i ukupno životno (ne)snalaženje
nas, fircigera na prijelazu stoljeća. U svoje sam tekstove dodavala sve ono
čega je nedostajalo u našim “velikim” medijima – dopustila sam si luksuz pisanja
dugačkih članaka, ponekad i više od 9000 znakova, sjećala se mudrih savjeta
dragih ljudi, bez obzira na to jesu li među živima ili ne, i sve to obilno natapala
emocijama, suzila dok sam pisala te se dobro zabavljala i na svoj račun.
Poruke koje sam slala kroz svoj novinarski rad, ispostavilo se, otprilike su
iste one koje bih upućivala učenicima da, umjesto u novinarstvu, radim kao školski
psiholog. I pritom nisam kalkulirala treba li negdje odstupiti od “popovanja”
da bi štivo bio pitkije i slađe upakirano. Ne, neki red se mora znati, svuda,
pa i u novinama i na internetu. Uvjerila sam se pritom koliko je teško osvojiti
pažnju i pridobiti naklonost mlade publike, tako da moram odati priznanje prosvjetarima
koji svaki dan zdušno pokušavaju mladima prenijeti poruke koje bi mogle zatrebati.
Moj urednik Goran Gazdek bio je od početka oduševljen suradnjom,
ja sam pisala sa zadovoljstvom i - s obzirom na moje ranije solidno kolumnističko
iskustvio - trebala je to biti zbirka toplih i poučnih pričica iz života, slična
onoj “Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću” Roberta Fulghuma
i sličnim “Melemima za dušu”. Takvim popularnim knjižicama namijenjenima emocionalnom
razvoju i samopomoći, a ne “Štiklama”. Amerikanci inače postižu platinaste naklade...
Ali daleko je Amerika.
No, u Virovitici se nisam razočarala – našla sam publiku koja misli svojom glavom
i kojoj se, kao i meni, gadi neukus koji nas bombardira iz novina i s televizije.
Ali kako je internet dvosmjerni medij, moja se potraga za čitateljima izrodila
u nešto sasvim drugo, što je, čini mi se, čak preraslo granice našeg malog grada
i Virovitičko-podravske županije. Sam kreator foruma Virovitica.neta, Goran
Žužul Templarius, pokrenuo je temu pod naslovom moje kolumne “Virovitičanka
u Zagrebu”... Ostalo je povijest. Svi mi koji smo kolumne čitali i komentirali
dobro znamo kako smo se upoznavali, zabavljali, prepucavali, svađali, dogovarali...
Templarius je forumom koji je konstruirao svima nama koji volimo Viroviticu,
a razbacani smo po cijelom svijetu, omogućio da se češće okupimo, popričamo
i upoznamo, baš kao da u Boomu pored Malog parka pijemo Velebitsko pivo. A dodatno,
forum mi je omogućio praćenje statističkih podataka čitanosti i prikupljanje
pismenih dokaza odanosti svojih čitatelja.
I kao što me je učio moj profesor Vladimir Kolesarić u praktikumima
iz eksperimentalne psihologije, nisam mogla odoljeti da u svom istraživanju
ne testiram neke hipoteze koje su se nametale. Zato je drugi problem mog istraživanja
- a ispostavilo se, i moj osobni, životni problem - bio hoće li publika prihvatiti
poziv na suradnju i konstruktivnu raspravu o svakodnevnim sitnicama koje čine
život. Koristeći slobodu koju mi dopuštalo istraživanje koje je medijsko a ne
znanstveno, željela sam izazvati pozitivnu emociju i dobiti, štoviše, čak njezin
pismeni dokaz. I dobila sam mnoštvo reakcija, poruka, komentara, poticaja, pjesama,
koje su me beskrajno radovale i potvrđivale moju hipotezu: ako se koristi poštujući
pravila, forum može biti koristan alat, na dobrobit zajednice.
Zato umjesto virovitičkog “Melema za dušu”, sklapam jedinstvenu blog-rapsodiju,
u kojoj sam ja samo solistica u pratnji velikog orkestra Virovitičana i gostiju
portala Virovitica.neta. U knjigu ću, uz svoje kolumne, nastojati uvrstiti kritične
trenutke, dobre dosjetke, priloge raspravi, ali što se zapravo događalo i kako
smo se upoznavali, ostaje samo na webu. Knjiga je ipak, za razliku od interneta,
ograničena koricama, a i namijenjena je nekoj drugoj publici. Onoj koja će je
usporediti sa sličnim tiskanim materijalima i, nadam se, vrednovati je u konkurenciji
knjiških uradaka, pa da svi zajedno provjerimo koliko smo dobri.
Napravili smo, dakle, preokret – čitatelji su postali novinari, pa se život
preselio na web, a sad ćemo izbor iz komentara čitatelja smjestiti na papir.
Knjiga će biti svojevrstan directors cut i unaprijed se ispričavam što njime
neće svi biti zadovoljni. Znam već po tome što je teško odrediti koje komentare
uvrstiti, a koje ostaviti samo na webu.
I dok Večernji list velikim oglasima tek poziva čitatelje na suradnju na blogovima,
Virovitica.net, eto, završava serijal u kojem su čitatelji odradili lavovski
dio posla. Ne samo moje članke, već i “Blog urednika” Gorana Gazdeka, te “Etiku
svakodnevnice” Davora Suhana, publika odlično prihvaća i na
internoj top-ljestvici čitanosti naše se kolumne redovito u prvoj trećini. A
čitatelji reagiraju, javljaju se, surađuju, dopunjavaju informacije, otvaraju
nove teme, zanima ih javni život Virovitice, pa čak i sve više poštuju pravila
ponašanja na netu. Za one kojima to nešto može značiti, ovakvo istraživanje
potvrđuje da medij može privući i aktivirati publiku svojim pozitivnim sadržajem,
na obostrano zadovoljstvo. U dvadesetogodišnjem novinarskom radu svjedočila
sam raspadu profesionalnog sustava vrijednosti, a na Virovitica.netu uvjerila
sam se da ima publike koja želi i traži i drugačije sadržaje od senzacionalističkih
i da je spremna aktivno ih podržati.
Urednik Gazdek inzistirao je na tome da forum ostane potpuno otvoren i anoniman,
čak i kad sam zahtijevala da se uvede obavezno logiranje i identifikacija suradnika
na forumu, kako bismo sugrađane zaštitili od neodgovornih napada iz zaklona
anonimnosti. Tumačila sam to od početka jer na webu je sve relativno, pa je
tako svejedno je li tvoje ime skriveno u forumu Virovitica-neta ili raspaljeno
na naslovnoj stranici Yahooa. A baš mi je otvorenost foruma omogućila da svoje
istraživanje uspješno završim.
Kad si na internetu svejedno je gdje si! Tako se na kraju serijala na forumu
Virovitica.neta, kao točka na i, pojavljuju dvojica pisaca koji su u potrazi
za publikom prošli mnogo dulji put nego ja. Jedan piše stihove “dok mu pod prozorom
hrče more", a drugi je čak "s one bande ove naše balote". Nabasali
su na nas slučajno na webu i ponudili nam svoje sonete i savjete iskrena srca,
onako kao što pravi umjetnici uvijek izlaze pred publiku, svjesni da ih ona
može i odbaciti. No mlada publika, začudo, odgovorila je stihom. Svima nama
koji smo se pitali kako bismo svoje poruke lakše prenosili mladima, stigao je
jasan odgovor – od srca srcu savršenstvom umjetnosti.
* Tko je bio Fra Ma Fu najprije treba pročitati u “Knjizi o Virovitici” Vinka Brešića, objavljenoj u povodu stote obljetnice virovitičkog novinstva. A zatim otići u Društvo Virovitičana u Zagrebu, pa dogovoriti neki dobar projekt u vezi s Franjom Fuisom. Mislim da ću to učiniti. A ako mi netko želi u tome pomoći – dobrodošao!