Benčić: HDZ pogodovao stvaranju porezne oaze u nekretninskom i turističkom sektoru
Petrov: Porez na nekretnine je prelijevanje iz šupljeg u prazno
Novinarka i diplomatkinja Aurora Weiss najavila predsjedničku kandidaturu
Grbin: Porez na nekretnine je potreban, ali ne smije biti novi udar na građane
Istraživanje: Samo 1, 2 posto hrvatskih građana ima potpuno povjerenje u sudstvo
Ministar: Nije potrebno da uz svako dijete u posebnom razredu sjedi i pomoćnik
Kekin: Progovarat ću o ustavnim vrijednostima socijalne države

  Virovitičanka u Zagrebu

Rapsodija za solisticu i orkestar

  Sandra Pocrnić           09.02.2007.         5704 pogleda
Rapsodija za solisticu i orkestar

Trebala je to biti zbirka toplih i poučnih pričica iz života, no pretvorila se u istraživanje. Problem istraživanja - a ispostavilo se, i moj osobni, životni problem - bio je hoće li publika prihvatiti poziv na suradnju i konstruktivnu web-raspravu o svakodnevnim sitnicama koje čine život

Osim naših Virovitičana i uglednih gostiju s raznih meridijana, koji su na naš forum dolutali i zadržali se jer im je s nama lijepo, Virovitica.net posjećivali su proteklih tjedana i neki priznati književnici. Njih sam zamolila da mene i moje suradnike na forumu Virovitica.neta predstave publici koja će uzeti u ruke ukoričeno izdanje ovih kolumni što ga upravo pripremam.

Zbog nemilog statusa provincije, koji Virovitica već dugo nezasluženo nosi, o našem dopisivanju na forumu Virovitica.neta progovorio je valjda najveći poznavatelj provincije u Hrvatskoj, književnik koji je ne samo opisao, već i izmislio najudaljeniji otok hrvatskog Jadrana, otok toliko daleko iza Prvića da nije čak ni Drugić, nego Trećić. S jadranske pučine, Renato Baretić vratio se na kontinent i na vrhovima top-listi najprodavanijih trenutno je njegova knjiga ‘Pričaj mi o njoj’. Ali ima on nešto za reći i o nama. Neću odati što, već njegovu preporuku čuvam za knjigu.

Moja sjećanja na školovanje u Virovitici sedamdesetih godina prošlog stoljeća i mladenački entuzijazam prokomentirao je pak naš najveći poznavatelj problematike zavičaja i uspomena na djetinjstvo provedeno u bivšoj državi, stručnjak za “čitanke”, a odnedavno i za brojanje poljubaca, te jedini pisac na svijetu čiji se ‘Marlboro’ može svakome preporučiti. Miljenko Jergović u poruci za čitatelje moje knjige precizno je definirao za koje se vrijednosti danas bori rock generacija odrasla u socijalizmu, da bi sazrijevala u kapitalizmu.

Moje 52 kolumne na Virovitica-netu bile su zapravo istraživanje. U početku žurnalističko, medijsko istraživanje. Slično onom kakva je nekada provodio Fra Ma Fu*, veliki virovitički novinar u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Samo što ja nisam kao Franjo Fuis krenula “Niz strminu bijede” da bih opisala život pravih beskućnika (iako je malo falilo, dragi moji novinarski kolege, jer sam u međuvremenu ostala bez posla!), nego sam, istisnuta senzacionalizmom iz nacionalnih medija, pronašla utočište u lokalnom glasilu. Potpuno razočarana, čak zgrožena, rasipnim, šminkerskim i razuzdanim mentalitetom metropole i “velikih” medija, na koje uopće ne mogu utjecati, jer za mene u njima nema mjesta, sama sam sebi obećala da ću Virovitici posvetiti godinu dana, što se, stjecajem okolnosti, prometnulo u 52 nastavka u nešto duljem razdoblju. Budući da sam bila dobar đak - kako u virovitičkim školama, tako i kasnije u novinarstvu - mogu bez lažne skromnosti reći da je moje obećanje značilo da ću svojim Virovitičanima ekskluzivno pisati tekstove usporedive s najtiražnijim i najčitanijim kolumnama u nacionalnim medijima. S tom razlikom što sam ja ovdje to radila samo iz ljubavi, a cijenjeni kolege, koji su u novinarskom poslu imali od mene više sreće (ili čega već treba), dobro su plaćeni za svoje tjedne raporte.

Na Virovitica.netu počela sam, dakle, pisati o onim vrijednostima koje sam upoznala u svom rodnom gradu, a koje su mi u metropoli sve više nedostajale. A to su male stvari. Ne samo pozdravljanje susjeda na stubištu, već svakodnevni život među dobrohotnim ljudima. Zato sam tražila publiku koju, poput mene, zanimaju razmjene iskustava o školama, vrtićima, kazalištima, kuharski savjeti, odijevanje, savjeti za mlade, stjecajem okolnosti i nezaposlenost i ukupno životno (ne)snalaženje nas, fircigera na prijelazu stoljeća. U svoje sam tekstove dodavala sve ono čega je nedostajalo u našim “velikim” medijima – dopustila sam si luksuz pisanja dugačkih članaka, ponekad i više od 9000 znakova, sjećala se mudrih savjeta dragih ljudi, bez obzira na to jesu li među živima ili ne, i sve to obilno natapala emocijama, suzila dok sam pisala te se dobro zabavljala i na svoj račun.

Poruke koje sam slala kroz svoj novinarski rad, ispostavilo se, otprilike su iste one koje bih upućivala učenicima da, umjesto u novinarstvu, radim kao školski psiholog. I pritom nisam kalkulirala treba li negdje odstupiti od “popovanja” da bi štivo bio pitkije i slađe upakirano. Ne, neki red se mora znati, svuda, pa i u novinama i na internetu. Uvjerila sam se pritom koliko je teško osvojiti pažnju i pridobiti naklonost mlade publike, tako da moram odati priznanje prosvjetarima koji svaki dan zdušno pokušavaju mladima prenijeti poruke koje bi mogle zatrebati.

Moj urednik Goran Gazdek bio je od početka oduševljen suradnjom, ja sam pisala sa zadovoljstvom i - s obzirom na moje ranije solidno kolumnističko iskustvio - trebala je to biti zbirka toplih i poučnih pričica iz života, slična onoj “Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću” Roberta Fulghuma i sličnim “Melemima za dušu”. Takvim popularnim knjižicama namijenjenima emocionalnom razvoju i samopomoći, a ne “Štiklama”. Amerikanci inače postižu platinaste naklade... Ali daleko je Amerika.

No, u Virovitici se nisam razočarala – našla sam publiku koja misli svojom glavom i kojoj se, kao i meni, gadi neukus koji nas bombardira iz novina i s televizije. Ali kako je internet dvosmjerni medij, moja se potraga za čitateljima izrodila u nešto sasvim drugo, što je, čini mi se, čak preraslo granice našeg malog grada i Virovitičko-podravske županije. Sam kreator foruma Virovitica.neta, Goran Žužul Templarius, pokrenuo je temu pod naslovom moje kolumne “Virovitičanka u Zagrebu”... Ostalo je povijest. Svi mi koji smo kolumne čitali i komentirali dobro znamo kako smo se upoznavali, zabavljali, prepucavali, svađali, dogovarali... Templarius je forumom koji je konstruirao svima nama koji volimo Viroviticu, a razbacani smo po cijelom svijetu, omogućio da se češće okupimo, popričamo i upoznamo, baš kao da u Boomu pored Malog parka pijemo Velebitsko pivo. A dodatno, forum mi je omogućio praćenje statističkih podataka čitanosti i prikupljanje pismenih dokaza odanosti svojih čitatelja.

I kao što me je učio moj profesor Vladimir Kolesarić u praktikumima iz eksperimentalne psihologije, nisam mogla odoljeti da u svom istraživanju ne testiram neke hipoteze koje su se nametale. Zato je drugi problem mog istraživanja - a ispostavilo se, i moj osobni, životni problem - bio hoće li publika prihvatiti poziv na suradnju i konstruktivnu raspravu o svakodnevnim sitnicama koje čine život. Koristeći slobodu koju mi dopuštalo istraživanje koje je medijsko a ne znanstveno, željela sam izazvati pozitivnu emociju i dobiti, štoviše, čak njezin pismeni dokaz. I dobila sam mnoštvo reakcija, poruka, komentara, poticaja, pjesama, koje su me beskrajno radovale i potvrđivale moju hipotezu: ako se koristi poštujući pravila, forum može biti koristan alat, na dobrobit zajednice.

Zato umjesto virovitičkog “Melema za dušu”, sklapam jedinstvenu blog-rapsodiju, u kojoj sam ja samo solistica u pratnji velikog orkestra Virovitičana i gostiju portala Virovitica.neta. U knjigu ću, uz svoje kolumne, nastojati uvrstiti kritične trenutke, dobre dosjetke, priloge raspravi, ali što se zapravo događalo i kako smo se upoznavali, ostaje samo na webu. Knjiga je ipak, za razliku od interneta, ograničena koricama, a i namijenjena je nekoj drugoj publici. Onoj koja će je usporediti sa sličnim tiskanim materijalima i, nadam se, vrednovati je u konkurenciji knjiških uradaka, pa da svi zajedno provjerimo koliko smo dobri.

Napravili smo, dakle, preokret – čitatelji su postali novinari, pa se život preselio na web, a sad ćemo izbor iz komentara čitatelja smjestiti na papir. Knjiga će biti svojevrstan directors cut i unaprijed se ispričavam što njime neće svi biti zadovoljni. Znam već po tome što je teško odrediti koje komentare uvrstiti, a koje ostaviti samo na webu.

I dok Večernji list velikim oglasima tek poziva čitatelje na suradnju na blogovima, Virovitica.net, eto, završava serijal u kojem su čitatelji odradili lavovski dio posla. Ne samo moje članke, već i “Blog urednika” Gorana Gazdeka, te “Etiku svakodnevnice” Davora Suhana, publika odlično prihvaća i na internoj top-ljestvici čitanosti naše se kolumne redovito u prvoj trećini. A čitatelji reagiraju, javljaju se, surađuju, dopunjavaju informacije, otvaraju nove teme, zanima ih javni život Virovitice, pa čak i sve više poštuju pravila ponašanja na netu. Za one kojima to nešto može značiti, ovakvo istraživanje potvrđuje da medij može privući i aktivirati publiku svojim pozitivnim sadržajem, na obostrano zadovoljstvo. U dvadesetogodišnjem novinarskom radu svjedočila sam raspadu profesionalnog sustava vrijednosti, a na Virovitica.netu uvjerila sam se da ima publike koja želi i traži i drugačije sadržaje od senzacionalističkih i da je spremna aktivno ih podržati.

Urednik Gazdek inzistirao je na tome da forum ostane potpuno otvoren i anoniman, čak i kad sam zahtijevala da se uvede obavezno logiranje i identifikacija suradnika na forumu, kako bismo sugrađane zaštitili od neodgovornih napada iz zaklona anonimnosti. Tumačila sam to od početka jer na webu je sve relativno, pa je tako svejedno je li tvoje ime skriveno u forumu Virovitica-neta ili raspaljeno na naslovnoj stranici Yahooa. A baš mi je otvorenost foruma omogućila da svoje istraživanje uspješno završim.
Kad si na internetu svejedno je gdje si! Tako se na kraju serijala na forumu Virovitica.neta, kao točka na i, pojavljuju dvojica pisaca koji su u potrazi za publikom prošli mnogo dulji put nego ja. Jedan piše stihove “dok mu pod prozorom hrče more", a drugi je čak "s one bande ove naše balote". Nabasali su na nas slučajno na webu i ponudili nam svoje sonete i savjete iskrena srca, onako kao što pravi umjetnici uvijek izlaze pred publiku, svjesni da ih ona može i odbaciti. No mlada publika, začudo, odgovorila je stihom. Svima nama koji smo se pitali kako bismo svoje poruke lakše prenosili mladima, stigao je jasan odgovor – od srca srcu savršenstvom umjetnosti.

* Tko je bio Fra Ma Fu najprije treba pročitati u “Knjizi o Virovitici” Vinka Brešića, objavljenoj u povodu stote obljetnice virovitičkog novinstva. A zatim otići u Društvo Virovitičana u Zagrebu, pa dogovoriti neki dobar projekt u vezi s Franjom Fuisom. Mislim da ću to učiniti. A ako mi netko želi u tome pomoći – dobrodošao!

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Dor
21.3.2007. 17:23
Nema te ni danas, dobra naša Sandra! Ali, čut ćemo se i čitat ćemo jedni druge, u to sam i više nego uvjeren. Bit će mi čast, nakon ovog ti gore, vraški pametno i nadahnuto napisana uvoda, pročitati tvoje 52 istraživačke, kako reče, kolumne na Virovitičkom-netu. Ako si ih, pak, sve pisala stilom i načinom ovog ti ovdje uvodnika, onda će ti mnoga novinarsko-reporterska pera u nas pozavidjeti na briljantima ovih ti napisa! Stoj mi dobro i nedaj se prolaznosti! Jer, tebi predstoje samo - uzleti!
Dor
21.3.2007. 2:17
Sanda draga, molim te, javi se barem ovdje i reci mi zašto se ne može u zadnje vrijeme na forumske stranice "malo poezije"? I Ivan se, eno, isto pita u N.Y. Htio bih, katkad, poviriti je li još tko od naših starih suputnika tamo svraća? Ali mi se sve čini da se je ta naša, nazovimo je, lađa, ne mogavši otrpjeti sav onaj teret iliti balast naše pohlepe i neumjerenosti, jednostavno nasukala i sad tamo negdje čeka i razboritiju i skromniju posadu. No, znaš li išta o tim najnovijim nevoljama, dobri duše svih tih dosadašnjih nam zajdničkih putovanja?
23.2.2007. 11:36
Gonzo Razmaženi, a koga sam od forumaša spomenula? Nitko se ne spominje u ovom završnom tekstu jer vas je previše u komentarima. Upravo kratim komentare s foruma i mogu ti reći da te je, i nakon kraćenja, dosta ostalo! Snaga, volja i želja malo popuste, pa se opet vrate. Bez brige, ne možeš ti bez nas! :)
22.2.2007. 23:27
Javlja se Gonzo, javlja... samo je neregistriran, pa ne vidi nickove ostalih, i ne ostavlja svoj... a ima i sve manje snage... volje... želje... šmrc, a opet me nije spomenula...
B&A
Templarius
20.2.2007. 14:41
ma divna si....
Dor
17.2.2007. 18:47
Sandra, na otok sam naglo otputovao, jer su mi javili da mi je brod ispred kuće pun kišnice i mora, a što mu je bilo zaprijetilo potonućem! Tako da ti odavde nisam u mogućnosti ponovo poslati Kratku anatomiju soneta i razmišljanja o samopouzdanju. Jedino sam ti skladatelje ponovio. Skužaj do jedne bolje prilike. Uz pozdrav. Dor
Sandra
16.2.2007. 10:26
Dor, adresa je točna: sandramlkr@yahoo.com
Molim te, pokušaj još jednom poslati. Možda je materijal preopširan, pa ga treba slati u nekoliko dijelova.
Dor
15.2.2007. 14:23
Sandra, sjećam se da sam ti htio skladatelje poslati na adresu sandramlkr@yahoo.com. ali nije išlo. Zatim sam dodao adresi ono hr, što mi se učinilo da nedostaje, i stvar je bila obavljena. No, ako je adresa nepotpuna, odnosno i nakon intervencije pogrešna, pošalji mi ju još jednom, molim te. Svako ti dobro želi Dor
Sandra
15.2.2007. 10:47
Dor, molim te pošalji mi ponovno skladatelje. Jednu nepročitanu poruku ne mogu naći, a negdje mi je stigla, možda je sjela u neki krivi datum. Za blog svaka čast. Ima nas dosta koji ih volimo. A ako tebe to raduje, ne obaziri se na druge. To je Templariusova mudrost. Citirala bih ovdje i našeg Mihu, koji je negdje na forumu rekao da se mi autistični nalazimo na internetu, pa barem ne zagađujemo okolinu svojom galamom. Eto, odgovaram ti mudrostima koje sam i ja popabirčila na netu... To ti također govori koliko meni ovo naše druženje znači.
Dor
15.2.2007. 0:44
Sandra, pred dva-tri dana bijah poslao na tvoju e-mail adresu onaj svoj zapis o skladateljima i mojim pjesmama, a koji zapis nisam uspio postaviti na stranicama "malo poezije". Interesira me je li je uopće uredno stigao i jesi li ga uspjela pročitati? Također sam ti pripremio neka razmišljanja o samopouzdanju, ali ni njih nisam uzmogao tamo postaviti. Desilo mi se isto što i ranije toliko puta - odletio mi je per arija i nigdje ga! Čudno je s tim prebacivanjima tekstova u bazu. Ajme, da samo znaš kako me je to iznerviralo. Zbilja, ne znam što uraditi. Pisati skraćeno ili, jednostavno, salpati sidro i u drugi porat? Ne, toliko pak nisam pametan. Totalno sam zbunjen! Posebno od danas, nakon što me je jedan prijatelj ozbiljno prekorio što sam, po njemu, na tanke grane pao otvarajući tamo onaj svoj blog, jer da su blogovi totalni promašaji i beskrajne neozbiljnosti. No, što tvoja mudrost kaže na sve ovo, vrla mi suputnice iz prelijepih nam vrtova poetskih? Svako ti dobro. Uvijek ti odani tvoj Dor
13.2.2007. 12:41
Plik, dobro je rekao Davor da nema ništa bez generacije Novog vala. :) Veliko veselje i veliki pozdrav od Sandre!
miha
13.2.2007. 1:06
Sretno, Sandra
Plik
12.2.2007. 23:51
Sandra, kada ce ta promocija. Nestrpljiv sam. Vjerujem da ce to biti prva knjiga sa net.kolumnama, i gle, bas od viroviticanke, mozda nakon Fuisa stvarno nesto pravo. To bi mogao biti i dogadjaj godine, zasto ne, pa u virki, gotovo nitko nista i ne pise, ne objavljuje. Preveliko je sivilo u izdavastvu, otkako nema "Bumeranga", "Gavrana" i "Puse"...
Veliki pozdrav, Plik
11.2.2007. 21:35
a po većeri jutro
Bonaca
11.2.2007. 2:32
Ko` nas se uža izjustiti: Po jutru se dan poznaje!
10.2.2007. 17:20
Ekipa, mislim da smo strašni! Meni se, dok ovo slažem, čini da smo svi skupa ispali jako pametni. Vidjet ćemo sad kad sklopimo knjigu kako će nas vrednovati drugi. Ali puno vrijedi i ako smo sami sebi dobri, zar ne!? (Sandra)
Bonaca
10.2.2007. 14:12
Mada san na drugoj bandi balote, domaću rič nisan nika` zaboravija! Ona se vajik cakli u mojin venama! Lipo sročeno!
10.2.2007. 10:04
...da, istina je...ja sam se sasvim slučajno u neko dosadno, nostalgično (zagrebačko)nedjeljno predvečerje "navukla" na ovaj forum...u početku me ta silna "sentimentalnost"iritirala i djelovala mi izvještačeno, dok nisam u sebi "osvijestila" bolnu istinu da mi i nakon dvadesetak zagrebačkih godina virovitica još uvijek jednako nedostaje, i da se zapravo sve lijepo ( osim rođenja moje kćerke) desilo davnih dana tamo pod onim našim lipama...u svakom slučaju nadam se da ćemo se još dugo družiti, a privatno ti želim zdravlje prije svega...pozdrav, adama
Brđanin
10.2.2007. 0:27
Svašta se tu na ovim stranicama moglo pročetati,a i pisanja je bilo u podnošljivom velikom rasponu.Kad se malo posmatramo sa strane možemo biti zadovoljni sa sobom jer smo napredovali u svakom pogledu,ato je već nešta.Sandra ima u tome velike zasluge i hvala joj na strpljenju koje nam je dala,i nadam se da je uvidjela da u nama ima još potencijala.
Nego gdje nam je Gonzo nikad se ne javlja pod komentare.
9.2.2007. 22:31
Davore, vrijedi i obratno! Ovaj posao bio mi je veliko veselje. Bez brige, nastavit ćemo se družiti. Tko to misli da sam dirigentica?! Da jesam, drukčije bi vi tamo plesali! :) (Sandra)
9.2.2007. 21:10
Sandra...Poslije svega što je već rečeno, mogu samo konstatirati da je to doista bila rapsodija. Dor bi to vjerojatno bolje opisao od mene, ali sigurno je da si svojim osebujnim stilom pisanja i neposrednošću, postala institucija ovog portala…novinarka i sugovornica koja je ostvarila zavidnu komunikaciju sa čitaocima. Dovoljno je samo malo prošetati forumom i vidjeti koliko te ljudi ne samo cijene nego i vole....iako nikada nikome nisi podilazila već, naprotiv, često izražavala svoje neslaganje sa mnogim mišljenjima. Razlog tomu je zasigurno osjećaj punog poštovanja s kojim prilaziš sugovorniku a koji se u tvojem načinu komunikacije osjeti iznad svega. Mislim da po mnogo čemu, a pogotovo po tome, možeš biti uzor mladim novinarima.
Volio bih svakako da ostaneš i dalje s nama na netu., jer je i meni puno lakše pisati kada si ti tu.(Davor)
9.2.2007. 18:45
Bravo Sandra. Čestitam ti što si izrdžala s nama. Hvala ti što si nam podarila 52 zanimljiva članka u kojima smo doista uživali. Al, ne napuštaj nas! Što nam novog spremaš? Nestrpljivi smo.
jin i jang
9.2.2007. 18:24
Jesmo li mi u tom eksperimentu slušali solisticu ili dirigenticu:)?Ma svejedno,u svakom slučaju bilo je zanimljivo!


Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.