Sabor u četvrtak o državnom proračunu za iduću godinu
Divjak: Jedini sustav u koji moramo ulagati jest sustav odgoja i obrazovanja
Mrak Taritaš: Rebalans proračuna prava slika Vlade - tri godine bez ozbiljnih reformi
Aladrović obećao pravedniji i objektivniji sustav plaća u javnim službama
Prosvjed sindikata obrazovanja: Nemamo pravo odustati, idemo dalje!
Ministar Marić hvali se odgovornim upravljanjem, oporba kritizira
Maras o sastanku Plenkovića i Bandića: "Ruka ruku koruptivnu mije"

Račun za majonezu


  Priroda društva           Davor Suhan/Moja Rijeka           30.10.2015.         2646 pogleda
Račun za majonezu

Predizborno vrijeme prava je prigoda za razne tužibabe. Ali ova moja nije politička, nego sasvim osobna, mada se pomalo tiče zaštite nekih osobnih prava svih nas. Prije svega prava na dostojanstvo, na svakome mjestu i u svakoj prilici – pa i onda kada kupujemo kruh i mlijeko. No krenimo polako u samu temu.

U neposrednoj blizini mojega stana nalazi se nekoliko velikih prodavaonica mješovite robe. Sve su u vlasništvu poznatih trgovačkih lanaca, ali najčešće kupujem u jednoj od njih. Razlog tome nisu povoljnije cijene, već naprosto neka dugogodišnja navika koja s vremenom postane rutina. Kao što pijanci imaju svoju omiljenu gostionu u kojoj svaki mjesec ostave dobar dio svoje plaće, tako imam i ja svoju omiljenu trgovinu u kojoj pretežito praznim svoj (omiljeni) novčanik. U mjesečnom iznosu to je nekih 2.000,00 kuna, što završni godišnji račun dotjera blizu 25.000,00. Molim blagajnicu (koja mi je dala povod za ovu tužibabu) da (zajedno sa svojim šefom) izračuna koliko je to majoneza u tubi!?

Razlog da se malo poigramo ovom neobičnom računicom jedan je pomalo bizaran događaj koji se zbio upravo na mjestu moje (do jučer) najdraže šoping destinacije (ime potpuno nebitno), gdje sam prije neki dan doživio po mene vrlo neugodno iskustvo. A sve zbog jedne obične majoneze.

Priča ide ovako:

Rano jutro, krenem ja u popunu svojih dnevnih prehrambenih zaliha. Kako mi je to bila već druga tura toga dana, nije mi se više dalo puno šetat, stoga, da si skratim put i vrijeme, skrenem sa svoje uobičajene šoping trase u jednu bližu samoposlugu. No malo je od toga bilo koristi, jer od svega što mi je trebalo našao sam samo konzervu tune i tubu (nesretne) majoneze. Platim to što imam i (ne čekajući račun) produžim do SVOJE najdraže samoposluge, s namjerom da se tu dokrcam. Domaćinski orijentiran, nije mi trebalo puno da se snađem među policama. Za par minuta, ne više od dvije-tri, uzmem sve što mi treba i stanem u red na kasi. U jednoj ruci košarica u drugoj kesica sa tunom i majonezom. Blagajnica mlada, znana po tome što je rijetko nasmijana, dočekuje me ozbiljna lica.

- Dobra dan! – pozdravi službeno.
- Dobar dan! – otpozdravim jednako.
- Imate li karticu za skupljanje bodova?
- Imam (naravno da imam, ja sam stara vjerna mušterija).
- A imate li račun od ovoga što nosite u kesici?

Upss…prvi puta u životu doživio sam takvo pitanje, koje na ovom mjestu zvuči veoma nezgodno. U koloni iza mene, odjednom tajac. Sumnjičavi ton revne prodavačice sugerirao je izvanredno stanje na blagajni. Cijeli red se pretvorio u uho. Ni malo se ne osjećah ugodno.

- Zašto pitate? – upitam naivno.
- Zato jer ove artikle koje imate u kesici imamo i mi u našoj trgovini.
- Ne, mislim da nemam... (jasno da nemam kad ga, tukac, nisam uzeo).
- Onda vas molim da ubuduće vaše osobne vrećice sa robom ostavljate u ormariću na ulazu.

Zemljo, otvori se. Iznenadni policijski nastup neljubazne blagajnice jasno je izražavao njenu otvorenu sumnju u moje poštenje, bez ikakvog ozbiljnog povoda. Pitam se s kojim pravom?

Najprije, po kojem zakonu ili pravilniku su kupci dužni ostaviti svoje osobne stvari u ormariće na ulazu, na kojima (usput rečeno) piše upozorenje da za to vrijeme trgovački centar ne odgovara za njihovu sigurnost?
Dalje, tko je ovlastio trgovce da smiju zaviriti u osobne stvari koje kupci nose sa sobom i tražiti od njih da im se za iste predoče računi?

Nije upitna njihova namjera, nego način potpuno neprimjeren ophođenju sa mušterijama.

Ako i postoji potreba za utvrđivanjem (sumnjivog) porijekla sadržaja nečije vrećice, onda to sigurno nije posao prodavačice, nego profesionalnog osiguranja čije postupanje je strogo propisano, uvjetima i valjda nekim strogim pravilima o postupanju (kada za to postoji osnovani razlog).

Tražeći odgovore na ova pitanja procunjao sam malo internetom, ali o tome nigdje ni riječi. Umjesto pravnih regula i propisa o pravima i dužnostima koji obvezuju kupce na određeno ponašanje u trgovačkim centrima, našao sam samo hrpu identičnih pritužbi ogorčenih ljudi koji su slično iskustvo proživjeli na drugim mjestima. Reakcija svih je gotovo ista: „Od mene više neće vidjeti ni lipe.“

I ja se razmišljam da postupim isto. Svojih 25 tisuća kuna, koliko na godinu ostavim u njihovoj kasi, rado ću potrošiti negdje drugdje – tamo gdje osoblje trgovine, osim novčanika, poštuje i moje dostojanstvo. Nije u pitanju taština, stvar je naprosto principa.

Eto, tražili su račun za majonezu pa im ga dajem.

 

Kolumna Priroda društva Davor Suhana, na portalu Moja Rijeka

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Davor
4.11.2015. 15:47
@Perivoje, sa koje god strane željeli predstaviti priču, postupak blagajnice je neprimjeren…to se naprosto ne smije raditi, a mi kupci imamo pravo zaštiti sebe.

U to ime zamolio sam nadležne službe (dotičnog lanca trgovina) za pojašnjenje zakonitosti postupka njihove djelatnice. Njihov odgovor glasi: „U svrhu ugodnije kupovine kupcima sugeriramo odlaganje stvari u za to predviđene ormariće, i to prilikom ulaska u trgovinu, ali ne postoji praksa da se kupcima provjeravaju računi, niti je to našim radnicima dozvoljeno.“

Uz ispriku za takav neprimjereni tretman, zamoljen sam da im dam adresu prodavaonice u kojoj se to dogodilo. No, tako daleko nisam želio ići, objasnivši im da ne želim prodavačici stvarati probleme, nego mi je bio cilj samo ukazati na pojavu. O tome sam vodio računa i u samoj kolumni, namjerno ne spominjući mjesto događaja.

Dakle, primjedba da „pljujem po jadnim blagajnicama“ (kako kaže „UooH“) je potpuno zlonamjerna. Dapače, mišljenja sam da ova kolumna ide i njima u prilog, jer otvara i pitanja njihovog statusa po svim stavkama koje „zigi7darko“ jako dobro opisuje u svome komentaru.
Perivoje
4.11.2015. 1:32
Ego je je*ena stvar. Na žalost, blagajnica vjerojatno nema vremena pisati blog, pa predstaviti stvar s druge strane, kako je to lijepo učinio zigi7darko...
UooH
3.11.2015. 13:13
Prvo prekrši zakon jer nije uzeo račun u prvoj trgovini, onda mu je u drugoj trgovini kriva blagajnica jer ga je lijepo zamolila da u buduce to što je napravio vise ne čini, i pazi sad on trazi da se poštuje njegovo dostojanstvo. Umjesto da se pokrije ušima i šuti on još piše o tome i "pljuje" po jadnim blagajnicama.

E Davore nije tu stvar principa nego je to obična bahatost.
Davor
2.11.2015. 16:48
darko, naravno...nisam ja zlo pamtilo...:)) I hvala na korisnom komentaru...Možda dobar povod za neku novu kolumnu. :)
zigi7darko
2.11.2015. 11:32
Poštovani Davore,

prodavači su moderno roblje,koje je dobrovoljno pristalo na takav odnos, jer posla nema, a hijene (poslodavci) to znaju.

Da ti bude malo jasnije, pojasniti ću situaciju!

Imam dvije osobe u obitelji koje rade u NTL - u, kao prodavačice za 2800.00 kn.
Evo nekoliko natuknica u kojim uvjetima one rade!

- Radnog vremena zapravo nema, kada roba dođe ostaje se do kasno u noć, po potrebi i dolazi u pola 5 ujutro, to nije plaćeno. Poslodavac redovito premješta prodavačice u više trgovina u raznim mjestima, ne isplaćuju se putni troškovi.
- Ako nekoj kvarljivoj robi istekne rok, a ona se ne proda, prodavačici se skida sa plače vrijednost robe...
- Voće i povrće se također "mora" prodati.
- Ako ima iz bilo kojeg razloga manjka u blagajni, to prodavačica plača iz svog džepa.
- Prodavačice također uz sve ostalo moraju biti i detektivi, krade se stalno, krade se sve. Vrijednost ukradene robe se također skida prodavačici na kraju mjeseca...

Kažu da se najviše krade kada su prodavačice najzaposlenije, između 7.00-9.00h, tada ne mogu sve kontrolirati. Poslodavac kao što rekoh vrijednost ukradene robe naplaćuje od svojih djelatnica...

Da ne nabrajam dalje!

Dakle Davore, udijeli im osmijeh slijedeći puta, reci im koji stih, uljepšaj im nekako dan, one nisu za ništa krive, zna se gdje su krivci!

Lijepi pozdrav i svako dobro!


Još iz kategorije Priroda društva



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: