U Poletu iz 1977. godine mladi zabezeknutom Nježnom nabrajaju svoje probleme: «socijalne nejednakosti već u startu života, problemi zapošljavanja, društvenih prostorija, stanova, odmarališta, sportskih objekata, raznih protekcija...» No, ništa od toga ne bi zaslužilo spominjanje na Virovitica.netu, da u istom broju nisam zatekla članak o otvaranju virovitičkog omladinskog doma
Skromniji, ali prisniji od Trga bana Jelačića, zagrebački Britanski trg najšarmantniji
je obasjan novogodišnjim dekoracijama. Stoga smo nas troje – Marina,
Mirko i ja – nedavne večeri usput skrenuli na Britanac da se
malo nadišemo novogodišnjeg ugođaja. A na Britancu – antikvari. Pričao mi je
o tim sajmovima Dragan Kutija, još dok je svoje antikvitete
izlagao u virovitičkoj kuglani. Na tezgama Britanca nedjeljom se izlažu predmeti
s bakinih tavana – požutjele slike svetaca, glomazni svijećnjaci, cifrani porculanski
servisi za čaj, rukom rađene drvene jaslice... Osim prodavača, okupljaju se
tu kupci i znalci, ugledni povjesničari umjetnosti, ali i znatiželjnici koji
vole samo zaviriti u neka davna vremena.
Raznježena tim starinama pod svjetlom svijeća, Marini sam za 35 kuna kupila
veliku slikovnicu Najljepše bajke svijeta, koju sam sama nekada sa željom promatrala
u izlogu virovitičke knjižare. Izdanje zagrebačke Stvarnosti iz 1973. ilustrirali
su umjetnici kao što su Josip Generalić, Danica Rusjan
i Josip Vaništa, a među prevodiocima su Jakša Kušan,
Tamara Marčetić i Anđelka Martić. Na svoje
je došao i Dalmatinac – zapazio je svežanj starih Poleta, pa počeo listati po
njemu, kao da zna što traži.
I izvuče Polet od 25. veljače 1977. Na naslovnici preneseno rukom pisano pismo:
«Zanima me novinarstvo koje će mi zasigurno biti i životni poziv, jer otkako
sam ugledao prvi broj Poleta, moj život je dobio novinarski polet. Bravo!» Potpis:
Mirko Mlakar, IVe Gimnazije «Ćiro Gamulin», Split.
– Vidiš kakva sam bio budala! Ali mladost mora biti takva, zanesena, tako da
joj sve izgleda moguće – smije se Mirko sebi nekadašnjem, držeći taj Polet u
ruci, trideset godina poslije.
Vidim na njemu, ako se koji put u tih trideset godina pokajao što je tada dopustio
da ga ponese «novinarski polet» - a dobro znam da je - u tom je trenutku sam
sebi sve oprostio.
Polet su bile «tjedne novine Saveza socijalističke omladine Hrvatske» vrlo jednostavne,
ali kasnije neponovljive uređivačke koncepcije - činili su ih dopisnički članci
mladih i nadobudnih, kao što je tada bio i Mirko, iz svih gradova Hrvatske,
a i šire. Članci su bili aranžirani stripovima Ivice Bednjanca,
Radovana Devlića i Mirka Ilića te pismima
čitatelja. Zbog manjih ili većih skandala koje je Polet znao izazvati – a legendaran
je onaj s golim golmanom na naslovnici - stariji su ga povremeno zabranjivali,
ali za mlade i «slobodnomisleće» bio je kult. U uredništvu tadašnjeg Poleta,
kasnije njegov legendarni glavni urednik, a danas big boss hrvatskog novinarstva,
bio je i Nino Pavić, a među novinarima Denis Kuljiš,
Dražen Vrdoljak, Vladimir Tomić, Stanko
Ferić i sve takva poznata imena. Svašta se o poznatima može iščitati
iz starih impresuma. Primjerice - Ilustracije i strip: Mirko Ilić. V.d. tajnika
uredništva: Slavenka Drakulić.
Gdje sam ja bila 1977. godine? U VIIb razredu Osnovne škole Vladimir Nazor i
među Poletovim pretplatnicima. Nije me tresao «novinarski polet», nego sam pratila
samo Devlićeve stripove, Tomićeve filmske recenzije i Glavanove rock-kritike.
I naivna kao i danas, nikako nisam uspjela dokučiti vezu između omladinskih
sastanaka na našoj školi i Poleta, glasila SSOH. Polet je bio lucidan, superioran,
autoironičan, dakako i ... . A na omladinskim je sastancima bilo premalo poleta.
Starmali su omladinci patetično glumili svoje tate u partijskim komitetima i
ponavljali njihove fraze. Vjerojatno zbog manjka proračunatosti i viška komocije,
nisam se priklonila ovima drugima. Kasno je sad za «što bi bilo kad bi bilo».
U trideset godina koje su slijedile nastavila sam radije - što svojom voljom,
što po inerciji - smijati se dobrim forama u naslovima. I eto me danas tu gdje
sam sad. Možda je krajnje vrijeme da si, kao i moj Dalmatinac, velikodušno oprostim
taj mladenački grijeh.
Dalo bi se još o Poletu iz 1977. – pogotovo o Bednjančevom stripu Poletna nježnost,
gdje mladi zabezeknutom Nježnom nabrajaju svoje probleme: «socijalne nejednakosti
već u startu života, problemi zapošljavanja, društvenih prostorija, stanova,
odmarališta, sportskih objekata, raznih protekcija...»
No, ništa od toga ne bi zaslužilo spominjanje na Virovitica.netu, da u istom
broju nisam zatekla članak o Virovitici još jednog svima nama poznatog novinara.
Članak pod naslovom «Rovovski rat je gotov – omladina ima svoj dom», potpisao
je Miodrag Šajatović, a s obzirom na težnje i želje s kojima
je virovitička mladež ušla u 2007. godinu, moram ga ovdje citirati: «Već nekoliko
godina Omladinski dom u Virovitici, koji je smješten u preuređenim prostorijama
starog hotela, trn je u oku starim i mladim Virovitičanima. Mnoga neriješena
pitanja uzrokovala su da Dom polako počinje propadati i zjapiti prazan. Prepucavanja
su trajala dvije godine. Omladini je predbacivano da je neorganizirana, nezainteresirana,
i nesposobna da, osim drmusanja u zadimljenoj i zamračenoj dvorani, uz «obavezne»
ispade, bilo što učini. S druge strane, mladi su vraćali milo za drago tvrdnjama
da stariji znaju samo kritizirati, ali od stvarne pomoći nema ništa. Istine
je bilo i u jednim i u drugim tvrdnjama.»
Trideset godina je prošlo, a ove riječi kao da su jučer napisane! Što to znači?
Da je Šajatović genijalan novinar? To je (ne smijem propustiti priliku da pohvalim
glavnog urednika tjednika u kojem surađujem!), ali još je očitija porazna istina
da mlade u Virovitici muče iste muke kao i tada.
Prije trideset godina mnogi čitatelji, pa i kreatori ovih internetskih stranica
nisu bili ni rođeni. Mi koji se tih godina sjećamo, prešli smo preko pola svog
životnog puta, odškolovali se, osnovali obitelji, proživjeli još jedan rat na
kraju krvavog 20. stoljeća, promijenili državu i društveno uređenje... A kad
se ovako osvrnemo, potaknuti takvim požutjelim uspomenama, čini se kao da je
tridesetak godina prošlo začas, pa čak i da je zamorno previše stvari oko nas
ostalo isto kao nekada. Jedna od njih je i nesuđeni virovitički prostor za mlade,
čije nepostojanje, suočeno s pisanim svjedočanstvima otprije 30 godina, postaje
živi dokaz kako se povijest ponavlja.
U protekloj godini suradnje na Netu, nekoliko sam puta ovdje, što poticala,
što susretala, raspravu o prostoru za mlade. Prostor za mlade namjerno sam spomenula
još na početku suradnje, kako bih ispipala teren. I ispostavilo se da sam dobro
gađala– nisam bez veze čitala Polet prije trideset godina! Mladi u Virovitici
nemaju kamo. U slobodno vrijeme uče se besposleno sjediti u kafićima, opijati
se i tulumariti uz cajke. Oni s manje novca možda još s bocama crnjaka odlaze
u park, kao što su nekada i naši dečki. To su zabavni sadržaji koje im njihov
grad pruža. Za njih je Virovitica vjerojatno otužno mjesto, koje ih ne treba
i ne želi, pa jedva čekaju da završe srednju školu i pobjegnu.
Što još treba reći da bi se gradski oci sjetili da «njihov» grad ima svoju mladost?
Treba li im lukavo podilaziti, pa reći da Virovitica, kao županijsko središte,
treba imati prostor namijenjen mladima? Ili da je, s obzirom na dugoočekivani
gospodarski oporavak županije, pravo vrijeme da se odvoji za prostor najmijenjen
mladima? Mladi imaju i dovoljno znanja i pameti da razumiju poruke koje im odrasli
šalju. Uz to su emotivno nestalni, pomalo sanjari i idealisti, još uvijek donekle
naivni. U tim godinama počinju prva razočaranja, pa će netko manje otporan brže
pokleknuti pred iskušenjima i skrenuti na liniju manjeg otpora, a ima i tvrdoglavijih
koji naivnost zadržavaju do kasnih srednjih godina. No, netko mora i to. Takvoj
mladosti, dakle, treba pokazati da se u nju vjeruje i ulaže, da su dobrodošle
njezine ideje i zaigranost, da ima gdje utrošiti višak energije i da nije sve
prevažno i preozbiljno, kao lica virovitičkih političara, koji se nikada ne
smiju.
Na Virovitica.netu čitatelji već otprilike mjesec dana odgovaraju na anketu
«treba li virovitici prostor za mlade». Anketu je potaknuo Marvin,
forumaš koji se mladenačkim poletom zauzeo da će anketom po školama utvrditi
žele li mladi vlastiti prostor. Polet ga je u međuvremenu (vjerujem, privremeno)
napustio, ali na anketu na Virovitica.netu dosad je odgovorilo oko 350 čitatelja
– 86 posto smatra da «Virovitici treba mjesto na kojem će se mladi moći okupljati
i priređivati slušaonice, promotivne večeri, predstave, probe za mlade bendove,
koncerte...» Baš me zanima zašto onih 14 posto misle da mladima ne treba prostor
i gdje se i kako oni zabavljaju!
No, konačno, moram priznati i što je zapravo posrijedi - pravi povod za moje
javljanje zapravo je osvježavajuća pojava Mortifere i Sylvije
na forumu Neta. Mladenački svježe i neopterećene, djevojke su na forumu nametnule
svoje brbljarije i svoj tempo. Kažu da su izbjeglice sa drugog virovitičog foruma,
ispričavaju se zbog nametljivosti, ali ostaju svoje i brbljaju, brbljaju...
Većinom o sebi. Mi, stari forumaši prvo smo ostali konsternirani takvom produkcijom
teksta. Navikli na naš ustaljeni tempo diskusije na pet-šest tema dnevno, dakako
da smo se pobunili protiv agilnih pridošlica. Samo je urednik odmah stao u njihovu
obranu. Meni je prvo zasmetalo što nasrtljivice ne poštuju pravila ponašanja
na forumu, prema kojima treba raspravljati o temama koje zanimaju sve čitatelje,
dok one uporno žlabraju samo jedna s drugom... A onda sam se predomislila, primijetili
su forumaši. Kako to?
Evo, priznajem, čula sam se s urednikom dok se vodila rasprava na forumu. Zanimalo
me je zašto ih brani, kad mu mogu otjerati ekipu oko koje se svaki dan trudimo
nastojeći održati konstruktivnu raspravu koja nečemu vodi. A veli meni moj drugi
veliki virovitički šef:
- Pa ionako nemaju kamo u Virovitici i što ako im i to zabranimo? Sad su im
školski praznici, vidjet ćeš, prestat će čim krenu u školu.
Nisam ja od onih koji se odmah slože s onim što šef kaže. Ali ovaj put sam sjela
i napisala curama da nastave, da im svaka čast i da se pridružujem onima koji
su ih, kao Maja, odmah podržali... Dosad su me već prozreli
lukavci poput Gonza, pa ću priznati da, štoviše, dodajem –
dajte im sve što žele, i njihovu web stranicu i prostor za mlade, sve, samo
da se maknu s foruma na kojem se mi igramo!!
Ne skrivam, baš su mi takvi motivi. Ali kad pogledam onaj Polet ježi mi se koža
od pomisli da bi netko za trideset godina mogao izvući i ovaj moj članak i citirati
dijelove o nedostižnom prostoru za mlade jer su aktualni. Neka zato kao upozorenje
na kraju ovog mog prvog priloga u 2007. godini na Virovitica.netu ostanu riječi
kojima je kolega Šajatović završio svoj članak «Rovovski rat je gotov – omladina
ima svoj dom» u Poletu 1977. godine: «Trebalo je mnogo vremena, napora i riječi
da se dođe do takvog rješenja, ali jedno je sigurno: isplatio se napor. Generacije
su se opet za korak približile jedna drugoj. Vraća se povjerenje starijih u
mlađe, mlađih u starije. Hoće li to biti jedini korak zbližavanja ili slijede
novi još veći, pitanje je na koje će odgovor dati vrijeme.»