DHMZ: Oblačno, povremeno s kišom
GLAS, IDS i PGS najavili predkampanju, očekuju dva mjesta u EU parlamentu
DHMZ: sunčano, na Jadranu će jaka bura slabjeti
DIP: Od studenoga kreće edukacija srednjoškolaca „I moj glas je bitan!
UZOR: ministar zaštite okoliša treba biti smijenjen
Zbog blagdana Svih Svetih, Sabor zasjeda od ponedjeljka
Komadina: SDP nema baš previše vremena za popravljanje rejtinga

Prokletstvo igre


  biLJana           Biljana Kovačević           14.10.2018.         925 pogleda
Prokletstvo igre

Ponekad ponukana člancima u novinama zastanem i osvijestim svoju zahvalnost što su moja djeca prošla kroz rani pubertet neoštećena. Ne znam da li da to pripišem stanovanju u malom mjestu. Priznat ćete da su mala mjesta ipak pogodnija po pitanju kontrole s kim ti se dijete druži ili što čini kad ga ne vidiš. Ili meni koja sam sve svoje slobodno vrijeme provodila s njima razgovarajući, potičući ih na čitanje, pisanje, crtanje, slušanje muzike, bavljenje sportovima ili fizičkim aktivnostima, boravku u prirodi i ljubavlju prema okolišu i životinjama. Možda strogom odgoju oca koji ih je naučio disciplini, odgovornosti, točnosti i držanju riječi. Nagrađujući „ispravno“ ponašanje a kažnjavajući „loše“.

Stavila sam znak navodnika zato što u apsolutu ne postoji dobro i loše već samo ponašanje iz kojega crpimo iskustva koja onda za nas rezultiraju dobrom ili zlom. Učila sam ne poistovjećivati ponašanje svoje djece s njihovom osobnošću, no činjenica jest da naši postupci u krajnjem slučaju postaju naš karakter kada se opetovano ponavljaju. Učili smo djecu da je novac sredstvo koje im može pomoći, ali ne i jedini motivator. No koliko je čovjekova motivacija za novcem snažna u njihovom životu pokazuju i brojni reality show-ovi. Čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao dok ih gleda. Osim što naslađuju našu potrebu za voajerstvom njihovo ponašanje često izaziva snebivanje.

Naime, ono što vjerojatno nikada ne bi činili u svom privatnom životu, oni kao da se amnestiraju od istog i zamišljajući sebe kao „zvijezde“ posegnu za ponašanjima koja ne idu na čast niti njima niti onima koji to gledaju. Reality show je program mrkve i batine u kojem producenti emisije drže kao mamac novce ispred nosa natjecatelja i povlačeći ga prema ponašanju aktera. S jedne strane potiču ih na zajedništvo (stanuju zajedno na ograničenom i izdvojenom prostoru) dajući im zadatke u kojima moraju surađivati a s druge strane ih prema pravilima igre navode da se bore isključivo za sebe (nagrada je samo jedna).

Time kod njih izazivaju njihove najgore strasti, kojih najčešće nisu svjesni ni sami sudjelovatelji) dok se ne iskažu. Svjesno stvaraju u svakome od njih ponaosob KONFLIKT u kojem su zbunjeni jer moraju istovremeno živjeti dva suprotstavljena pojma – empatiju, suosjećanje, kolektivnost i drugi, borbu za vlastitu korist, sebičnost. Poznato je iz psihološke literature da je konflikt izvor svih bolesti. Čovjek ne može dugo biti u stanju konflikta inače puca, psihički se slama i najčešće postaje psihički bolesnik.

Osobe koje izgube sposobnost donošenja odluka, odnosno izbora jedne od ponuđenih situaciju u konfliktu redovito se razbole. Jer, da bi čovjek riješio konflikt, treba izabrati jednu stranu konflikta i na njoj raditi. Obično se onda i druga strana pokaže u drugačijem svjetlu. Ako je nešto loše, dobivamo mogućnost to ispraviti, popraviti i poboljšati u budućem činjenju. Ako je dobro, možemo to učiniti još boljim. Otvaranjem konflikta činjenjem izbora stupamo u stanje progresa, razvoja i rješavanja. A nemogućnost izbora čovjeka drži u stanju status quo, mirovanja gdje se osjeća nemoćnim, a time i otvoren procesu samookrivljavanja, samooptuživanja i smanjivanja samopouzdanja, a tako i kandidatom za depresiju i ostale bolesti koje nerijetko dovode i do smrti, odnosno samoubojstava.

Svakodnevno čitamo članke o utjecaju video igara na djecu i ne činimo ništa po tom pitanju. Možemo li išta učiniti kad će zabrana djetetu tek usmjeriti pažnju ka zabranjenom. Proizvođače i idejne začetnike video igrica ne zanimaju djeca niti njihovo mentalno zdravlje, već samo želja za profitom. No, tko će ako ne roditelji brinuti o tome? Društvo je inferiorno na te probleme i prebacuje lopticu na školu i obitelj. Roditelji su zauzeti borbom za egzistencijom. Tako se djeca nađu na brisanom prostoru, laka meta svima.

Društvo ne zna također koju bi stranu zauzelo i tako implementira konflikt koji se dalje usađuje u njegove dijelove. Provoditi ideologiju liberalnog kapitalizma u kojem je profit sve ili zadržati određenu dozu humanosti, socijalne osjetljivosti. Nedavno sam pročitala da se pojavljuju novi slučajevi samoubojstava poticanih sudjelovanjem u jednoj video igrici za djecu. Žalosno je to da se djeca mame na lijepo pisanje i navodnu želju za opismenjavanjem čime ih se perfidno navodi riječima da sklapaju određene priče i nevidljivo (djeci) dovode u poremećeno psihičko stanje u kojem ne znaju više razaznati zbilju od igre i povodeći se za postupcima glavnih likova odvedu i sebe u stvarnu smrt. Ne smrt lika u igrici koji se može iznova oživjeti. U životu nema natrag.

Proučavajući godinama duhovnu i znanstvenu literaturu naišla sam na knjige na kojima je pisalo „čitanje na vlastitu odgovornost“. Jako sam se bila iznenadila jer do tada nisam susrela takav pojam. Naravno da su me prsti svrbjeli, da je um tražio još podataka, da je znatiželja kopala. No, na moju sreću, tada mi je svijest ipak bila malo više razvijena nego ranije, shvatila sam da nisam spremna za takvu vrstu istraživanja. Ostavila sam to za neku drugu priliku.

Djecu nitko ne upozorava. Djeca nisu svjesna promjene njihove svijesti kroz levele u igri. Djeca ne mogu shvatiti da bi im netko svjesno pokušao naštetiti. No, istina je surova. Surova onoga trenutka kad se najčešće ne može više ništa popraviti. Za neka znanja jednostavno nismo spremni i onaj koji nas bez naše spremnosti uvodi u njih jest odgovoran. Mnogi ljudi ne žele ili ne mogu raditi na sebi u tom smislu i njih treba ostaviti da žive svoje nivoe.

Svatko od nas je luč koja drugim ljudima osvjetljava put, no nitko od nas ne smije biti bog i stavljati tu luč tamo gdje ona nije poželjna. Nekim ljudima je mjesto u mraku, jer bez mraka ne bi naučili što je svjetlo. Nekima je dozvoljeno malo više svjetla. Ovisi sve o našoj potrebi da se mijenjamo. No, djeca još nemaju sustav uspostavljen da mogu procijenti neke stvari. Zato imaju nas roditelje.

Mi smo u doba ranog puberteta naših sinova radije izabrali ulogu da budemo „zločesti“ roditelji koji svojoj djeci brane određene sadržaje, nego ulogu „prijatelja“ djece kojima je sve dopušteno i tako im olakšati put prema onima kojima naša djeca uopće nisu prioritet. Ako volite svoju djecu, branite im ili ih kontrolirajte. Kasnije će vam biti zahvalni za to. Zapravo, to je moje mišljenje, nije savjet. Neka svatko odluči po svojoj savjesti.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije biLJana



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: