Ovog ljeta vrag mi nije dao mira i napisao sam članak MORAL-NEMORAL, za naše (ne)ozbiljne prilike podosta čitan i za koji su stigle i manje ili više glasne - pohvale! Analiza je pisana na osnovu relativno šturih informacija, razgovora s prijateljima i poznanicima, čitanjem vijesti u raznim hrvatskim medijima, ali na način da su čitane »između redova», a stanovitu ulogu u pisanju analize imala je i politička intuicija odnosno iskustvo. I nama starijima može se spočitnuti štošta, ali ne može nam se poreći životno iskustvo pa i stečeno obrazovanje.
Eh, sada mi akcija «Indeks» većim dijelom daje za pravo. A napisao sam, razglabajući o padu moralnih vrijednosti doslovno ovo:«Događa se i to da se počne razmišljati i djelovati kao da se NOVCEM, poklonima, ali i UCJENAMA, NEVIĐENOM DRSKOŠĆU I BAHATOŠĆU može pribaviti zamalo sve....Čemu da budem pošten i istinoljubiv, kada se to, vidim, ne isplati.... MORAL I PRAVO postali su najsporednija stvar u ponašanju. Analizu sam završio objašnjavajući englesku sintagmu MORAL INSANITY. Odnosi se na pomanjkanje etičkog rasuđivanja, i osjećanja, djelovanje bez ikakvih obzira, vrsta ludila s antisocijalnim nagonima.
Afera INDEKS upravo je dokaz amoralnosti mnogih, sramotna priča s kojom smo se kao hrvatsko društvo, i država, kad-tad morali suočiti, čuti te do sada sive brojke o kojima se samo šuškalo ali «nitko nije ništa konkretno znao, ništa vidio».
Odmah treba reći da su mitologija i korupcija stare koliko i države. Nema društvenog sustava koji je nije imao,
Vjerojatno je društvo bez tog zla koje čini građane NERAVNOPRAVNIMA, i država bez podmitljivih činovnika, samo utopija. Naime, ovo zlo je posljedica podjele na bogate i siromašne, moćne i one koji to nisu. Samo u zadnjih sedamdesetak godina, od monarhističke Jugoslavije, preko tzv. NDH, preko Titove Jugoslavije pa do današnjih dana, postojala je na ovim prostorima navika «dati nešto gospodinu doktoru» koja je i dio našeg mentaliteta. Mita i korupcije bilo je i u autoritarnim sustavima nacističke Njemačke, Staljinovog SSSR-a, u svim državama i u svim vremenima. Dapače, što je sustav nedemokratskiji i društvo siromašnije, to su potrebe za kupovanjem slobode, pravde, hrane, položaja, privilegija.- potrebe podmićivanja svake vrste, prisutniji. .
Ali, čitajući brojne tekstove o aferi»Indeks» začuđujuće su. zaobilažena, neka, po meni, ključna ili važna pitanja. Primjerice, ima li u toj aferi uopće nevinih odnosno onih koji nisu počinili greške? Najbolje je analizirati jedan od šezdesetak slučajeva privođenja: onaj prof. dr. Deše Mlikotin Tomić, profesorice i nekadašnje dekanice Ekonomskog fakulteta.
Kako su se novinari našli to jutro prije policijskih službenika pred njenom kućom u Nazorovoj, na Tuškancu da bi joj ZAJEDNO pozvonili na vrata, e kako bi napravili senzacionalne (senzacionalističke) fotografije bunovne gospođe koje je tom fotografijom već osuđena, a da nije ni privedena u policiju i sud? Jer tih dana ušla je u medije na najgori mogući način - snimkama u vrijeme uhićenja! Poznata je psihologija dijela čitatelja - čim si u novinama, pogotovo na naslovnici, ili blizu crne kronike, znači upetljan si u nešto problematično. I umjesto da se njoj dokazuje kažnjivo djelo «čvrstim dokazima», kojima navodno raspolaže policija, ona se mora braniti od tvrdnje da je navodno pustila na ispitu dvoje studenata koji opet navodno, ispitu nisu ni pristupili! A po spektakularnosti ovog uhićenja i nenormalnoj znatiželji medija u njenu slučaju moglo bi se zaključiti da je profesorica zapravo - šefica narko podzemlja cijelog Zagreba! Istina, ona obnaša delikatnu dužnost predsjednice saborskog Povjerenstva za ispitivanje sukoba interesa, a i sama je MOŽDA imala neke sukobe interesa odnosno učinila nešto nedopustivo i protivno etici pedagoškog djelatnika. I u mnogo čemu možemo se ne slagati s profesoricom, ali u jednom je u pravu: dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi drugačije prof. dr. Deša Mlikotin-Tomić je NEVINA. Isto kao i svi drugi uhićeni u ovoj masovnoj i teatralnoj akciji. Moglo bi biti, pomislit će osoba bujne mašte, da je dogovoreno s medijima da ona bude što bombastičnije izvedena, da bi mediji povećali kvote gledanosti svojih dnevnika, a dnevni listovi povećali nakladu. Slučaj ima elemente javnog linča u kojem je skupoćama i tko zna čime ojađenoj javnosti omogućeno da sudi i presuđuje bez uvida u ijedan pravno relevantan papir. A pitanje koje dr. Mlikotin -Tomić treba postaviti vezano je za njenu brigu o - autonomiji Sveučilišta. Ona postoji i treba postojati, ali to ne znači da za Sveučilište vrijede neki drugi zakoni, različiti od onih koji vrijede za druge institucije i građane u Republici Hrvatskoj. Međutim, logično je pitanje zašto se ne poštuje dostojanstvo osobe, privatnost, zar svaki osumnjičeni ujutro pored policajaca na vratima treba očekivati i novinare željne senzacija. Jer i notorni, okorjeli kriminalci, oni osuđeni, imaju određena prava ( pravo na odvjetnika, na posjete, na žalbu, na molbu za pomilovanje, na zdravstvenu zaštitu itd.), kako određena prava ne bi imala i prof. dr. Mlikotin -Tomić, posebno do izricanja sudske presude.
Dalje, da bi novinari znali kada su uhićenja moraju imati «svoje» ljude u policiji koji im javljaju podatke o detaljima akcije koja se u načelu provodi tajno, s čimbenikom iznenađenja. Ako novinari imaju «svoje» informatore u policiji, oni to informatorima trebaju vratiti. Kako?
Akcija «Indeks» bila je potrebna jer svaki nemoral, svako kažnjivo djelo (a prodaja ispita za 400 do 2000 € to jest, upisivanje na fakultet mimo zakonske procedure, za 9000 € to jest), nakon što je dokazano, mora biti sankcionirano. Munjevitom, ali i pompoznom akcijom obuhvaćeno je 75 osoba (profesori, posrednici, studenti), u jednomjesečnom pritvoru ostalo je 27osoba. No, ovaj dio akcije je manje važan u odnosu na konačan rezultat - koliko će biti presuda i sankcioniranja nezakonitog (ne)djelu primjerenih kazni? Naime, mnoge spektakularno započete akcije završene su, kao sudske trakavice, blijedo (Maestro, Dijagnoza I, Dijagnoza II itd). pa je veliko pitanje neće li i ova završiti po rezonu: «Tresla se tresla brda, rodio se - miš!»
No sukus svih sukusa je slijedeći: i kupljenim ispitima studenti stižu do diploma, postaju ekonomisti, inženjeri prometnih znanosti, novinari, pravnici, politolozi, liječnici... . Jer, mala je vjerojatnost da sličnih pojava nema i na drugim fakultetima - pitanje je samo mjere odnosno širine epidemije. Naime, pitati valja kolika je društvena šteta ovog muteža s ocjenama?? Jer, oni koji su došli do diploma na sumnjiv način sutra će, primjerice za svoj grad, županiju ili državu Hrvatsku sklapati ugovore, neki će možda raditi na voznom redu željeznica, neki projektirati mostove, neki možda liječiti nekog od nas. I mogu se pretpostaviti štetni ugovori, sudarat će se vlakovi, urušavati mostovi, umirati pacijenti... sve kao posljedica rupa u znanju, nesposobnosti da se rješavaju ma nje ili više složeni radni zadaci. I danas naoko sitni kriminal imat će dalekosežne posljedice, u Hrvatskoj, u svijetu, možda i u Virovitici. Već sada past će sjena na poštene, nepotkupljive profesore na dva fakulteta gdje je provedena «racija». Godinama, desetljećima stjecan ugled profesora, fakulteta i zagrebačkog sveučilišta kroz nekoliko dana nespretno vođene akcije, doveden je u pitanje, kako će se od sutra profesori iz Zagreba osjećati na nekom međunarodnom savjetovanju, primjerice, ekonomista...? Što pak ne znači da akcije «Indeks» nije trebalo biti, dapače. Ali, izvedeno s više poštovanja ljudskog dostojanstva, s manje javnosti, a više policijskog profesionalizma i političke mudrosti.
I da li ćemo shvatiti da represijom i kažnjavanjem može se nekoga zastrašiti (kao da je ova akcija imala upravo taj cilj??), ali da to nije dugoročno rješenje problema korupcije na fakultetima. Jer, korumpira se lako onoga koji radi intelektualno zahtjevan rad, ali je potplaćen, obezvrijeđen. Da bi netko došao do titule profesora treba ipak godine i godine truda, uloženog vremena, ne računajući ipak natprosječne sposobnosti pojedinca. I ako taj pojedinac uči, piše i objavljuje knjige, znanstvene radove, vodi znanstvene projekte, dakle sav svoj život posveti znanosti i pedagoškom radu i živi od toga relativno skromno, kako da odoli šuškanju eura koje je tko zna na koji način priskrbio poluobrazovan, ali glasan, manje stručan ali podoban vladajućoj stranci, spretan i ponekad beskrupulozan, poduzetnik. Sve dok se ne počne razmišljati da su i sankcije za kažnjiva djela nužne, ali da je nužno potražiti dublje uzroke korupcije i mita, ništa se bitno neće promijeniti.
I pitanje nad pitanjima: hoće li se ikada saznati koji roditelji stoje iza kupljenih ocjena tatinih sinova i maminih kćeri? Vjerojatno ne!
I tako, dogodit će se da nam Zoran Ferić u Nacionalu sugerira preispitivanje: neka se svi akademski građani ove zemlje, svi, dobro prisjete jesi li ama baš svaki ispit na fakultetu prošli samo zahvaljujući vlastitom znanju? Vrlo čudno pitanje na koje mu odgovaram: da, pokoji ispit položio sam s većom ocjenom nego sam je zaslužio zahvaljujući sreći da sam pitan ono što sam znao i ni na jednom ispitu nisam pao. Ne zahvaljujući kupljenim ocjenama nego prije svega ozbiljnom, danonoćnom radu, sa studentskim kreditom koji se vraćao ovisno o uspjehu na studiju. I nisam bio jedini takav - manje-više bilo je to obilježje i mnogih kolega iz moje generacije studenata 1968 -1973. Ono što znam bilo je da se šuškalo da jedan od profesora rado zagleda studentice i da prema njima neće biti tako strog kao prema ostalima, ali da bi tada netko kupovao ispite, bilo nam je svima nezamislivo. Ili gospodin književnik sudi po vlastitu iskustvu!?
I dok se stvari u našoj državi i društvu odvijaju stihijno, dok se više strančari, a manje radi i gradi, dok se više traže igre nego kruh, vjerojatno sve tako mora biti kako jest. I pitanje je kako se sve to izgleda u manjim sredinama, recimo našoj, gdje nema mnoštvo fakulteta, ali ima škola, učilišta, tečajeva? Na to pitanje nisam kompetentan odgovoriti, ni u pretpostavkama, ali sigurno je da postoje oni koji bi ga mogli bar postaviti. A na razini države i metropole možemo očekivati opet neku sličnu pompozno izvedenu akciju policije (i politike), malo prikazivanja svijetu kako nam je do morala i koliko smo protiv korupcije, pokazivanja Vatikanu, Evropskoj zajednici, tko zna kome još - kako smo zapravo ozbiljan narod i država, diskutirat ćemo ZA i PROTIV takve akcije, sve dok se ne umorimo i kažemo apatično: NIGDAR NI BILO DA NEKAK NI BILO, I NIGDAR NE BU, DA NEKAK NEBU...!
S indeksom ili bez njega!