Mara je bila mamina školska kolegica iz nižih razreda osnovne, kad je i prekinula školovanje, a ni u završena dva - tri razreda nije briljirala znanjem. Dolazila je k nama povremeno, tek toliko da prepriča gradske novosti, a njih je uvijek bilo. Tko se ženi, udaje, razvodi, tko je u drugom stanju, ili gotovo statističke podatke o novim sugrađanima i onima koji su odselili, prepričavala nam je bez imalo sumnje u točnost navedenog. Uža joj je specijalizacija bilo saznanje o raznoraznim bolestima, to je upijala poput lakmus papira. Kamenje u bubregu, žuči i mjehuru, čirevi , srce, pa onaj prestrašni izraz da je netko postao tuberan, tu nije bilo dileme. Dijagnoza odmah poznata.
Posebno su dojmljivi bili njezini opisi bolesti nastalih kao posljedica pretjeranog konzumiranja alkohola ili cigareta. Za rođenog je brata rekla da je izgorio od rakije i jetra mu otišla, a za kuma Franceka uspjela je, onako neuka, izračunati da je popušio kuću, misleć' na novce što ih je dao za cigarete, a eno ga sad na aparatima i pitanje je dana kad će otići. Kao da je Francek, u najmanju ruku, spakirao kofere za toplice. U stvarnosti, bio je nikad bliži nekom drugom putovanju.
Malo više problema zadavale su joj neurološke bolesti, jer Marin je rječnik bio više nego skroman, slogovi često ispremetani, i nismo odmah mogli razumjeti o kojoj je bolesti riječ.
- Znaš da susjed Pero gubi traciju?
- Traciju?
- Da, i trasu ... - samouvjereno pojašnjava Mara
- Za tu bolest nisam čula - zamislila se mama
- Ma, to ti je ono kad ideš, ideš, pa ne znaš gdje si, a onda te netko dovede kući, a u kući nikoga ne prepoznaš - nastavlja Mara
- Aaa, misliš, počeo se gubiti? Gubi orijentaciju? Napušta ga pamćenje? Pa, sa tim se može dugo živjeti, bitno je da ga ne boli ništa.
- Kažu da se ne žali da ga nešto boli ... - potvrđuje Mara
- Pa, nije sramota biti bolestan ... - mama će
U kratkom dijalogu, objašnjeni su simptomi, i postavljena dijagnoza. U kućnoj enciklopediji, kupljenoj preko sindikata na tri rate, teško da bi se, na osnovi navedenih simptoma i postavljene dijagnoze - ideš, pa ne znaš gdje si, počeo se gubiti, ništa ne boli - pronašao pojam Alzheimer.
Eh, lako je bilo pričati o drugima, i njihovim bolestima. Ono što nam je Mara skoro prešutjela, saznali smo tek nakon iscrpnog izvještaja o gradskim novostima. Skutrila se, snuždila, nervozno stiskala pesnice, prebacivala nogu preko noge, i konačno se okuražila.
- Onaj moj ima problema sa prostakom ... - jedva je izgovorila
- S čim ima problema? - oglasio se tata, koji je do tada šutio i nije se petljao u Marine dnevne izvještaje
- Pa, rekla sam, sa prostakom ..
- Pa, Maro, je l moguće da nisi čula da se to, o čemu hoćeš pričati, ili nećeš, tvoja stvar, zove prostata, a ne prostak. - preuzima tata inicijativu - vi, žene, nemate tu žlijezdu, imate neke druge, vaše, kako bi se reklo, ženske organe.
- Ma, nemoj! Ti, kao, znaš?! Ti ćeš me učiti?! Znam kako se zove, tako je rekla i doktorica, i još je rekla da mu je prostak povećan! - nek' i to sad znaš! - uzvraća Mara, kao da prkosi, skoro da je ponosna, a pojma nema o čemu priča. Jer, ako nešto imaju samo muški, to je prostak. Jasno, da ne može biti jasnije.
- Ja sam svoje rekao i ne mislim se svađati. Nek' je samo otišao na vrijeme, ima lijeka - zaključno će tata.
- Još ću ti ovo reći, i odoh! - skače Mara, sad više nije nervozna - Ja sam s njim u braku, ja najbolje znam što mu je, i kakav mu je prostak! I, znaš još šta? Nisam mu tepala i govorila za to da je prostata ni kad je bio mlađi, pa neću ni sad!