Jutros se teško ustala. Bilo je ljeto i vrućina. Znala je da se samo unutarnjom snagom, mirom i ravnotežom može izboriti za svoj život. Bila je slaba i sama. Pred njom su stajali još mnogi dani terapije. To što joj se dogodilo pripisivala je svojoj poniznosti pred drugim ljudima, slaboj volji i uzmicanju pred svakom preprekom. Nerado se isticala, svima davala za pravo i povlačila se kad god bi bila napadnuta.
Tada još mnogo toga nije znala o sebi.
Bila je miljenica svog oca i nježno odgajana. Majku je rano izgubila, u najosjetljivijoj dobi prelaska u djevojaštvo. Sa 16 godina nedostajala joj je majčina potpora i savjeti, pogotovo u odnosu prema mladićima.
Njena stidljivost priječila ju je da se ponaša slobodno kao prijateljice iz škole koje su već bile spremne ulaziti u veze i to sa mladićima maturantima ili čak i starijima.
Otac je bio starog kova i sa njim nije mogla pričati o takvim stvarima. Brinuo se što je najbolje mogao da žive pristojno i slobodno vrijeme nakon posla znao bi ponekad provesti sa kolegama u nekoj birtiji.
Volio je žene, no vjerojatno zbog sjećanja na majku i iz obzira prema njoj nije ih spominjao. Kada se neke noći ne bi vratio kući izgovor su uvijek bili kolege sa kojima se zapričao do dugo u noć i koja kapljica previše.
Nije ništa pitala. Osjećala je da je to nešto što treba pripadati samo nečijoj intimi.
Nedostatak životnog iskustva nadoknađivala bi čitanjem knjiga i sanjarenjem. Voljela je sretne završetke, vitezove časti koji su se borili za svoje djeve ili naklonost tuđih žena koje bi voljeli a nisu smjeli. Neostvarene ljubavi, ratnike koje se čeka godinama, odanost, povjerenje, vjera . Sve kreposti ovoga svijeta nekako su joj bile bliske kada bi razmišljala o njima, tvoreći tako neki savršeni svijet koji se može stvoriti ako dovoljno vjeruješ u njega.
Teškim korakom krenula je ka tramvajskoj stanici. Olakšanje je bilo to što su bili dani godišnjih odmora, grad je bio napola prazan i mnogo slobodnih mjesta za sjesti.
Kako je kopnjela snaga u njoj, tako su joj i misli postajale teže i crnje.
- Pa što ako i dođe kraj? Ionako nema tko žaliti za mnom. Možda je tako bolje nego znati da ostavljaš iza sebe djecu koja će patiti.
Ponovo se sjetila svoje majke i suze joj same krenuše niz lice. Prazan prostor oko nje još je dodatno davao na snazi njenim osjećajima.
Okrenula se triku koji je u djetinjstvu, bolje rečeno mladoj djevojačkoj dobi znala koristiti da se izvuče iz tuge.
Zamišljala je svog idealnog muškarca, oličenje snage i sigurnosti, nježnosti i hrabrosti. Crna brada i brkovi, uniforma i oružje, duga kosa.
Ona bi se pretvorila u bljedoliku kontesu ili djevojku nižeg staleža u koju bi se on zaljubio. Prelazio bi sve prepreke da ostvari njihovu ljubav. On bi dakako uvijek bio na višem položaju ili iz neke plemenitaške obitelji, bogat i slobodouman u svojim razmišljanjima.
Ona bi imala dugu plavu kosu, kako i priliči ženama. Pridržavala se o vrata dok je polako silazila. Omaglice koje su joj se ponekad znale pojaviti pri ustajanju činile su je dodatno opreznom.
U bolnici su je već svi poznavali. I oni u čekaoni i oni iza vrata na kojima je pisalo: „Nezaposlenima ulaz zabranjen.“
Po dobrom starom običaju izbjegavala bi razgovore, no uvijek bi bila ljubazna kada bi je netko nešto upitao.
Razgovori su se uglavnom vrtjeli oko broja terapija koje su kome ostale. Na taj način kao da su hrabrili jedni drugi, ne ulazeći dalje u širinu jer je svatko od njih pokušavao sakriti od sebe i drugih strah i pomisao na kraj, na okončanje onoga što im je bilo jedino, vlastiti život.
Medicinske sestre, liječnici, inženjeri i svo osoblje bilo je posebno ljubazno i strpljivo, pa čak i sa nekim pacijentima koji su se gurali ispred drugih.
Čvrsto bi držala svoju bočicu sa vodom. Nekada bi joj pogled odlutao na veliki TV na kojem se svaki dan prikazivala emisija „Dobro jutro Hrvatska!“
Nije imala snage pratiti ta nasmiješena lica, lijepe žene u ljetnim haljinama, morskome ugođaju koji je prštio sa svih strana. Za one koji su čekali u čekaonici, taj svijet je bio dalek, drugačiji i svakome od njih pomalo sve udaljeniji.
Jedina misao je bila hoće li izdržati to što se od njih očekuje.
Neki su bili sa pratnjom, bilo obiteljskom, bilo Sanitetom i to bi ju uvijek vraćalo na jedno te isto.
Bila je sama. Kada izađe kroz izlazna vrata nitko više neće znati kako je. Unutra se mogla nadati pomoći, no vani ne. Zato je svaku svoju misao koristila da ohrabruje i osnažuje samu sebe. Ne zato što se bojala smrti. Sve više se nekako mirila sa tom mogućnosti no njena vjera da je život dar i toliko dragocjen da nikome nije dozvoljeno da ga na silu uzme osim Stvoritelja.
A ne, nije ona bila praktična vjernica. Nije odgajana u tom duhu. Otac razočaran nepravdama u društvu i osobnim nevoljama nije za to mario.
Nju je ipak to pitanje života i smrti intrigiralo otkako je postala svjesna sebe. Tajne, misteriozni svjetovi, neobjašnjiva događanja o kojima se samo šaputalo, vještice, uroci, čini, magije, patuljci, divovi i tko zna što sve ne zaokupljalo je njenu maštu i gonilo je da saznaje ponešto iz nevidljivog i zatajenog svijeta.