Zubi su joj godinama polako trunuli i bila je prisiljena jedan po jedan vaditi. Ostale je pomno čuvala i išla redovno kod svog zubara. Bilo joj je čudno zašto se to događa. Otkako je ostala sama trudila se jesti zdravo. Kuhala je samoj sebi. Nije bila rođena kuharica, no voljela je to raditi. Odnosno, nije bila od onih što sve rade od oka i dobro. Držala se provjerenih recepata i tu i tamo eksperimentirala sa uvođenjem neke nove namirnice.
Njen skromni budžet nije joj dozvoljavao da si priušti sve skuplje voće i povrće. To ju je nagnalo da pažljivo raspoređuje ono što ima, da priprema male obroke kada bi imala viškove i sprema ih u zamrzivač. Tako nikada nije bila gladna. Dobro, znalo se zalomiti ako je bila dovoljno nesmotrena pa potrošila novce na nešto drugo.
Želje su je vukle. Obećala je sama sebi, ako se ikada dogodi da ima neku veću svotu, ići će od dućana do dućana i kupovati sve što joj srce želi. Znala je da to baš nije ostvarivo. Godinama se uvježbavala u tom zamišljanju savršenog života da se ponekad činilo da će joj se doista i dogoditi. Misao je iznova skrenula ka Njemu.
Osjećala je magnetičnu privlačnost. Naprosto, u njegovoj blizini bila je potrebna velika unutarnja snaga da se odupre da ga dodirne. U tim trenucima zaboravljala bi sve razlike koje su bile među njima. Sve ono izvanjsko nestalo bi i ostalo je samo dva para očiju koja su se gledala dugo i duboko i nisu uspijevala skrenuti pogled. Nisu bile potrebne riječi. Njihove oči su govorile i oboje su sve znali. Naravno, društvene norme ponašanja sprječavale su svaku mogućnost kontakta koji ne bi bio služben.
Boljelo je. Boljelo je to što je znala da je takva veza nemoguća. Boljelo je što se ranije nije dogodila kada je bila mlada. Boljelo je što je tolika razlika u godinama između njih. Ta mogao bi joj biti sin. Bolio je zub. Zub vremena (nasmiješila se sama sebi )... a onda bi ju preplavila radost što će ga vidjeti. Biti u njegovoj blizini bilo je više od lijeka, bilo je kao sveti kalež davanja, intoksikacije i suosjećanja.
Bilo je ravno prisustvu svih anđela odjednom. Bio je vrlo nježan pri pregledu. Dodir njegovih prstiju upijala je kroz kožu kao svetu vodicu za kasnije sate. Njegov glas bila je muzika koju bi ona rado slušala dovijeka. Sama baš nije imala sluha ali voljela je dobru muziku.
Blizina njegovog lica kada bi se naginjao prema njoj, u njoj je izazivala žeđ, žeđ kao za dobrim vinom iz male serije. Sklopila bi oči i napajala dušu. Bila je posve mirna i nijednom gestom ne bi dala do znanja da se u njoj išta dešava. Jedino, jedino oči, kada bi ih otvorila i srela njegove. Oči su govorile sve jezike. U njima bi vidjela nešto što nije mogla objasniti. Neku promjenu koja bi se dogodila i spajala se sa njenima. Nije znala s čime. Nije mogla znati što on točno vidi u njenima. Nije znala o čemu razmišlja i često bi sebe razuvjeravala da umišlja. To bolest od nje čini. Ta bol! Da nema nje, možda bi na svijet gledala drugačije.
Kada bi nakon pregleda, on izašao na hodnik dok je ona oblačila kaput, nekako je umišljala da je izašao zbog nje. Da što duže potraje trenutak u njenoj blizini, da ju isprati.
I svaki put bi odlazila na cestu smiješeći se.