Napolju je bila kiša koja bi je još dodatno rastužila. Zima je već uvelike vladala. Zamišljala je kišu kao još jedan zid, zastor, „čeličnu“ zavjesu između nje i ostalih. Zimi rjeđe odlazi u grad. Znala je da ga neće vidjeti neko vrijeme. Liječenje je završilo i apsurd je bio to, što će ga ponovo moći vidjeti samo ako osjeti novu bol. Nije imala ni sa kim podijeliti svoja strahovanja, nade, želje. Tijelo je grijala toplim šalicama čaja, a dušu? .... čime nju da ugrije?
Povukla je zgužvani komad papira iz pekare sa namjerom da ga baci, a onda se predomislila. Uzela je olovku i nespretno krenula ispisivati slova.
Prvi put
Najprije su se oči srele
Nešto su prepoznale jedne u drugima
Mi smo kasnije došli na sastanak
Nismo točno znali ni koja je tema razgovora
Samo su naše ruke govorile
Zadržale bi se sekundu duže od očekivanog
Nitko ne bi primijetio koliko su žarko željele
ostati zajedno
Tijela bi se razdvojila
a pogled pratio odlazeću figuru
Na leđima je osjećala toplinu i želju
Nije zastala
Nosila bi ga na dlanu kao trag tinte
nakon uzimanja otisaka
Skupljala šaku da joj slučajno ne pobjegne
Bilo je nešto u njemu što joj nije dalo da misli na druge
Stalno se vraćala na taj prvi put
Na taj sjaj u njegovom oku
I na svoju tešku suzdržanost da ga dotakne
Uvjeravala se da joj se samo priviđa
Sve je izgledalo savršeno normalno
No ona je ipak osjećala to nešto
u čemu bi se posve izgubila
I ništa drugo nije postojalo
I ništa nije bilo isto
(napisala je svoju prvu pjesmu )
Začuđeno je gledala u rukopis ispred sebe. Ruka je već krenula da ga zgrabi i baci u koš, no ipak zastane. Možda gleda u svog najboljeg prijatelja, pomisli načas. Papir čuva tajnu. Ne „trubi“ okolo i ne ogovara. Iskoristit' će ove hladne dane da se druži sa njim. Nije imala pojma o pisanju. Bila jest pismena i načitana, no nikada nije sebe zamišljala kao nekoga tko piše. Odmahnula je glavom. Ta, ionako to nitko neće čitati. Prije svoje smrti spalit će sve u peći.