Sreli su se na hodniku bolnice. Pružili su ruku jedno drugome pri predstavljanju. U tom trenutku osjetila je iskru koja se zapalila među njima. Gledali su se u oči jedan tren, toliko kratko da nitko sa strane ne bi mogao primijetiti da se bilo što posebno dogodilo. Znala je da je to to. To nešto. To o čemu taj čas nije više razmišljala. Duboko u sebi znala je da je obostrano. Pokušala se skoncentrirati na razlog dolaska.
On je bio mladi stažista koji je zamijenio njenog doktora koji se nalazio na godišnjem odmoru. Izmijenili su informacije i dogovorili kako će joj on biti na usluzi u slučaju problema ako se pojave. Bila je utješena mišlju da neće biti prepuštena na milost i nemilost osoblju koje ju nije poznavalo niti išta znalo o onome što je prošla.
- Sto problema sa vašim zubima, rekao joj je na zadnjem pregledu kirurg.
- Znam, jednostavno je odgovorila
Čovjek je bio, koliko je mogla procijeniti, nešto mlađi od nje. Pomalo arogantno ponašanje ublažavao bi nekom dosjetkom sa medicinskim sestrama. Njegov nastup pri zahtijevanju instrumenata odavalo je samopouzdanog čovjeka, to jest profesionalca koji zna svoj posao i drži do sebe. Bio je pažljiv pri radu, vrlo temeljit. Gotovo nježan, no odavao je da cijeni respekt koji su osjećali prema njemu. U ambulanti su ga zvali Profesore! Muzika je lagano svirala, a ona je bila opuštena. Nije odavala nikakav strah. Toliko toga je već bilo iza nje da više nije marila. Naučila je sebe kako održati mir u sebi i prepustiti se da liječnici rade svoj posao.
Držala se vrlo ozbiljno i rijetko se osmjehivala što nije nikakvo čudo kada se nalazimo u stomatološkoj ordinaciji. Imao je plave oči sa kojima ona nikada nije bila na ti. Nekako nije mogla posegnuti u dubinu njih. Kao da ih je ta refleksija neba štitila od prodornih pogleda. Bile su kao jezero u kom se ogleda noću mjesečina. Uostalom, od djetinjstva je osjećala neki strah od autoriteta. Kao svako dijete koristila je svoje mehanizme obrane koji su je štitili jer se osjećala nekako podređeno i manje vrijedno.
Njen osmjeh i prekrasni zubi na koje je bila vrlo ponosna kao nešto dobro što je naslijedila od obitelji. Na tu pomisao ju oblije neka tuga. Nije više bila ni mlada, a kamoli dijete. A i njen ponos u obliku bijelih, zdravih zubi više ne postoji.
Taj tren nije se mogla sjetiti dal' je imala još nešto čime se ponosila. Brzo je izašla van na kišu koja je pljuštala (kao iz kabla). Zahladilo je premda je bilo ljeto, puhao je vjetar a ona slabo obučena. Ulice su bile puste i žurnim korakom spuštala se prema tramvajskoj stanici. Još je daleko do kuće.