Jesen se polako bližila i završavali su godišnji odmori. Znala je da se njen doktor vraća i da će mladog zamjenika rjeđe viđati. To joj je donosilo olakšanje kao i neku tugu. Borila se sama sa sobom. On je bio zraka svjetlosti u njenom tmurnom životu. Samo da ga može gledati izdaleka. Ne mora se ništa dogoditi među njima, ali sama njegova prisutnost otjerala bi sve sive oblake i zasjalo bi sunce.
Bio je iz bogate, liječničke obitelji. Ambiciozan i vješt u svome zvanju. Sigurno je želio napredovati poput svojih prethodnika i nikako nije mogla pronaći bar malo mjesta za sebe u njegovom životu. Borila se sa tim da ga želi i da ne misli na nikoga osim sebe, da prestane više voditi računa o drugima. Onda bi odmah zamišljala sve neugodnosti kroz koje bi prolazili. To bi mu uništilo karijeru, osudu kolega, možda i otkaz. Ne, nikako to nije smjela dopustiti. Bila je starija i na njoj je bila sva odgovornost. Pozdravili su se sa: „Ako išta budete trebali, slobodno mi se obratite!“
Ta rečenica joj je zazvučala laskavo samo da se nije radilo o mjestu na kojem su se nalazili. Ne, zaista ne želi više imati potrebe za takvim uslugama. Jesen je za nju uvijek bila nostalgična i melankolična. Bližio se povratak u grad i nešto što nikako nije očekivala, istinu.
Muškarac kojemu se podala priznao je da je oženjen i da ima jedno dijete, sina. Bio je 13 godina stariji od nje, što se nije dalo naslutiti po njegovom izgledu. Drugi put u životu doživjela je novi, veliki gubitak za nju. Jednostavno je rekao: „Znaš, ne mogu to učiniti svome sinu!“
Šutjela je. Šutjela kao i do sada na svaku nepravdu. Srce joj se kidalo. Pitala se što nije u redu sa njom?! U glavi joj je tutnjalo: Ne mogu to učiniti ... A meni možeš, a meni možeš, očajno je jecala potiho u sebi.
Za nju svijet nikada više neće biti isti. Vratila se kući i studentskim obavezama. Deprimirana i bezvoljna jedva je otaljavala dnevne zadatke. Gubila je interes za pravo i pravdu. Čemu gubiti vrijeme kada to ne postoji. Sve oko nje doimalo se pusto i isprazno. Uočila je prištiće i lagano crvenilo na licu. Bila je izrazito bljedolika, pa joj se pažnja odmah usmjerila na to.
Što ako!? – bljesnulo joj je odmah! Ništa nije znala o tome osim onoga što bi načula u razgovorima drugih i iz časopisa. Nije preostalo ništa drugo, no otići na pregled.