Što je vrijeme više prolazilo razmišljala je da li joj je uopće trebao taj stres? Dovoljno je boli već osjetila, nadala se nekom mirnijem periodu u kojem će biti zadovoljna sama sa sobom, svojom rutinom i sitnicama koje život znače. Kako nije uspijevala sama pronaći odgovore, iskoristila je internet da sakupi malo više podataka. Vjerovala je kako njen slučaj nije jedini i u knjigama su bile česte takve veze, no one su imale svoju utemeljenost u određenom vremenu i društvenom poretku. Nikada nisu direktno bile prihvaćene i uvijek su imale veo tajni. No da su postojale, jesu.
Osjećala je da se nalazi pred velikim moralnim testom. Što ako Bog ima neki plan za nju? Što ako je na ovaj način samo testira da vidi koliko su njene moralne kvalitete stabilne i konzistentne? Može li se svega odreći samo iz želje za nečijim prisustvom u svome životu? „Jesam li ja doista dobra osoba?!“ – često bi pitala samu sebe.
U knjigama popularne psihologije često je bilo spominjano kako trebate slijediti svoju strast. Što je uopće bila njena strast, izuzev one tjelesne na koju najprije pomislimo? Nije se ničega mogla sjetiti osim ljubavi prema čitanju i vlastitoj znatiželji. Dobro. Čitala je koliko god su joj obaveze dopuštale. Raznolike teme su je vukle. Nije voljela jeftine ljubiće, to je bilo sigurno. No, kakva je osoba trebao biti muškarac kakav bi njoj trebao?
Nije znala dal' bi više vjerovala u one uobičajene izreke „svaka ptica svome jatu leti“, „slično privlači slično“ ili različitosti se privlače. Kada se dvoje fizički privuku kroz magnetičnost tijela, kakve osobine karaktera trebaju da bi veza bila uspješna i stabilna, dugotrajna? Da li je to ono da nadopunjavaju jedan drugoga, što nema jedan ima drugi pa su tako kao cjelina? Da li su to zajednički interesi pogledi, želje, potrebe, kako fizičke, tako i one emocionalne, duševne pa i duhovne?
Mnoge veze su prekinute na prvom ispitu, kada dođe dijete, kako ga odgajati? Po čijoj vjeri i običajima? (.. sjetila se slučaja kada su majka i otac, svaki posebno i bez dogovora, odveli svoje dijete u „svoju“ crkvu i tamo ga krstili. Tako je dijete bilo dva puta kršteno. Jednom u katoličkoj, a drugi puta u pravoslavnoj crkvi.)
Na kraju su se rastali. (..pomislila je, da li je dijete dobilo dvostruki blagoslov ili dvostruko prokletstvo? .. )
Nije mogla pobjeći od pitanja: Kakav je to mladi muškarac koji se zaljubi ili zavoli stariju ženu? Sigurno sa njim nešto nije u redu. Što on vidi u njoj? Što želi od nje?
Bi li mogao biti vjeran? – odmahne rukom.
Kako bih uopće mogla podnositi misao svakoga dana da me možda vara?“
I što kada tjelesna strast mine?
Ona je prošla kroz određene faze života i sklonija je mirnijem ritmu. A on? Njegova želja za izlascima i provodom?
Bi li mu bilo neugodno pojavljivati se sa njom u javnosti? Izdržavati zezanciju kolega i podsmješljive poglede?“
Ona ga ne može fizički pratiti u njegovim aktivnostima. Bi li mu nedostajalo da ima pokraj sebe mladu, fizički aktivnu ženu sa kojom bi mogao ići na skijanja, ronjenja i slično?
A što sa djecom? Njegova djeca bi ju možda zvala „teta“ ili baka? Znala je da ako ne proba u stvarnosti da nikada neće saznati odgovore i mogućnosti. Ona nije imala što izgubiti. Njeno vrijeme je ionako na isteku. Nije joj bilo stalo do igrica. Prerasla je to. Znala je što želi i vjerovala da će saznati i tko je ona zaista.
Mogla bi mu pružiti svoju mudrost u vezi ljudi i podršku da ostvaruje svoje snove. No, bi li to njemu bilo dovoljno? On bi njoj svakako mogao nadomjestiti u krevetu sve što nije uspjela doživjeti, no bi li njoj to bilo dovoljno?
Znala je da voli sport. Ona i kad bi htjela ne bi mogla biti ništa više od promatrača. Imala je svoje strahove. Od vode, dubina, visina. Najprikladnija joj se činila šetnja. Duge šetnje uz vodu ili kroz šumu.
Kažu da su liječnici „fah idioti ... „ i da imaju veliko znanje iz svojih specijalnosti. Koliko im traje sam studij i godine usavršavanja poslije nikakvo čudo. Imaju li slobodnog vremena za kulturu? Za čitanje izvan stručnih knjiga?
Nasmiješila se kada joj se stvorila slika kako mu čita dok drži svoju glavu u njenom krilu i lagano tone u san. Njeno nježno majčinsko srce koje nije poklonila nijednom djetetu u njemu bi vidjelo samo maloga dječaka kojemu treba ljubav.
Da, svi ti mali dječaci i djevojčice i dalje stanuju u nama i žive. I čekaju da im se obratimo. Nije se mogla sjetiti što je bilo sa njenom lutkom. Nejasno je prošla misao kako ju je u jednom naletu bijesa i jada potrgala i bacila u smeće.
„Jadna lutka!“ – nije zaslužila takvu sudbinu.