U povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta predstavili smo knjiga Ljube Rubena Weissa Posljednji izvještaj posljednjih Židova Virovitice. Nakladnik portala Virovitica.net, Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje, logičan je izbor i nakladnika knjige – Ljubo Weiss bio je naš suradnik i kolumnist, a kao iskusni novinar doživljavali smo ga i kao mentora, savjetnika i učitelja. Prvi tekst u kolumni Kota Lj.R,Weissa Tuđmanova djeca pod kukastim križem objavili smo 29. lipnja 2008. , a posljednji Bela i Miroslav Krleža (o kabadahiji Milanu Bandiću), 20. travnja 2015. dva dana prije smrti.
Na žalost, odgovorni urednik knjige Željko Weiss, zbog bolesti nije mogao biti prisutan promociji pa je o projektu govorio Ljubin prijatelj iz Beča, Vladimir Rosić, koji je knjigu pripremio za tisak.
„Ljubin brat Željko slučajno pronašao papirnatu verziju nedovršene knjige napisane još 2012. godine i zamolio me prije više od godinu dana da ju tiskam. Zbog bolesti, on to nije mogao sam. Preporučio mi je poduzeće Grafoprojekt i zahvaljujući njima, a posebno gospodinu Goranu Božaniću, uspjeli smo napraviti digitalnu verziju“, objasnio je gospodin Vladimir na početku predstavljanja.
Željko Weiss je napravio kraću verziju povijesti Židova na virovitičkom području, a Ljubo je išao u detalje. Trudio se da bude što precizniji i točniji u opisu života Židova, ali su određeni dijelovi ostali nejasni i otvoreni za dopune i nova istraživanja. U knjizi je i popis više od 200 osoba, židovskog porijekla, koji su živjeli u Virovitici i u okolici. Danas su mnoge biografije tih ljudi nepoznate. Ljubo je uspjelo prikupiti podatke o 20 do 30 osoba, najčešće onih, koji su mu bili bliski. Ova knjiga je pisani trag o njima, njihovim sudbinama i holokaustu gdje su mnogi završili.
„Ima pesimizma u naslovu knjige“, pitao je Rosić i nastavio: „Pitali bismo Ljubu danas zašto takav naslov? Jesu li Ljubo i njegov brat posljednji? Je li Židov samo onaj, od majke Židovke? Željko je ima svoju definiciju: Židov je onaj, koji se tako osjeća. Ljubo mi je ispričao da je mama Zdenka polagala ispite za prijem u židovstvo i to u Beogradu. Prekinula je prije završnog ispita. Uoči Dana sjećanja na žrtve holokausta podsjećamo se da su i nacisti imali svoje metode određivanja tko je Židov. Židovstvo se ne prenosi samo genima majke, nego na tisuće drugih načina - osmijehom na primjer. Ne budimo pesimisti, židovstvo živi i dalje u Virovitici, istina bez Židovske općine, ali sasvim sigurno na razne druge načine. Često nevidljivo kao duh - podsvjesno i čarobno“.
Gospodin Željko Toth iz Slatine nije imao prilike upoznati Ljubu, ali je čuo za njega i pratio njegov publicistički i novinarki rad. Iz Ljubine je knjige za ovu prigodu preveo i pročitao na hebrejskom poglavlje o Židovima u Slatini. Bila je to rijetka prilika da u Virovitici čujemo taj jezik. „Iako sam kršćanin rimokatolik, judaistika me toliko zanimala da sam naučio hebrejska slova, a znam i neke molitve. Moja baka, tatina mama imala hebrejsko prezime Wirth i možda porijeklom Židovka, ali nemam dokaza za to. U Slatina je jedna od rijetkih sinagoga koja nije srušena u Drugom svjetskom ratu nego je prenamijenjena, tamo je sada kineski dućan. Proučavam stradanje Židova sa željom da se holokaust više nikada ne ponovi“, tekao je Toth.
Ljubo je cijelim svojim habitusom i javnim djelovanjem posljednjih godina svoga života kao aktivni član Židovske općine i rasni novinar-komentator ostavio neizbrisiv trag u virovitičkom društvenom životu. Svoj je vijek posvetio nastojanjima da iz sjećanja ne izbrišimo Židove koje su ovdje živjeli, radili, stvarali i stradali i da se strašni zloćini više nikada i nikome ne ponove. Bio je to smisao njegovog života, a ova knjiga vrhunac tog rada - njegovo životno djelo.
Na kraju promocije Vlado Rosić je zaključio:
Ne, mi ne znamo tko su posljednji Židovi Virovitice, ovo je samo njihov posljednji izvještaj. A možda početak jednog novog Univerzuma u kojem je Židov onaj koji se tako osjeća. U Zakašnjeloj zbirci ostaju tragovi. I u Auschwitzu i poslije. Shabbat Shalom.