Što je smisao praćenja puta Isusa Krista? Ljudi su nekako više okrenuti patnji njegovoj nego smislu onoga što je naučavao. Veći fokus stavljaju na Križni put nego na njegovo naviještanje o dolasku Kraljevstva mira, Božjeg kraljevstva. Iscjeljivao je ljude prezentirajući im kako se od bolesnog, slijepog, invalidnog čovjeka može začas pretvoriti u zdravog. To su pripisivali njegovim božanskim moćima ne shvaćajući da on predstavlja svakog čovjeka koji također može biti iscjelitelj sam sebi slijedeći njegov nauk i težeći Njemu/Bogu – kao savršenstvu svega postojećeg.
Što bi to moglo značiti?
Po meni, nagovještaj jednog drugačijeg doba u kojem čovjeku neće više biti potrebni ratovi. Čovjek će osvijestiti svoje moći koje posjeduje kao dijete Božje, nalik njemu samome, no nikada kao On sam. Moći koje će koristiti na svoje dobro i dobro svih u zajednici. Zajednici koja više neće poznavati stari svijet dualnosti na zlo i dobro. Čak i u današnje vrijeme ta misao se čini kao utopijska, a kako li je tek zvučala u njegovo vrijeme?
Čovjek ima lošu naviku da sve ono što ne razumije pokušava uništiti ili ušutkati. Strah od nepoznatog možda je čak veći od straha za vlastiti život. Tu njegovu osobinu rado koriste oni koji su izabrali zlo kao svoj put. I oni kojima odgovara da čovjek vjeruje da njegov ovozemaljski život nije i ne može biti ništa više od patnje. Nemajući širi uvid, čovjek u tom slučaju traži „krivca“ za svoju patnju, pa shodno tome, iz toga proizlaze i druga teška osjećanja poput mržnje, zavisti, ovisnosti, gnjeva, bijesa, ljutnje, ljubomore i druga. Nenaučen gledati u sebe vrlo lako podliježe nagonima za osvetom, samokažnjavanjem, kažnjavanjem. To opet vodi ravno u osjećaje krivice, krivnje koju čovjek pokušava ublažiti ili otkupiti na bilo koji način. Želi se osloboditi „grijeha“ ne razumijevajući da je najveći grijeh prema Bogu zapravo odustajanje od ljubavi i radosti.
„Radost divni dar Božanstva, dijete polja Nebeskih ... “tekst Bethovenove 9.te simfonije: https://hr.wikisource.org/wiki/Oda_radosti govori nam o tome da je radost, a ne patnja svrha ovoga života.
Ako je Isus poznavao reinkarnaciju / a o tome govori evanđelje nastalo u 2.st./ slijedeći njega ka Uzvišenom, moglo bi značiti spašavanje čovjeka od novih kotača reinkarnacije, odnosno ponovnog rađanja. Ono je povezano sa dušom i njenim iskustvima. Tako, samo ona duša koja se očistila od starih grijeha može doći u Kraljevstvo Nebesko. Dok se to ne postigne, duša se seli iz jednog tijela u drugo, iz jednog života u drugi, ispravljajući stare pogreške ili stvarajući nove. Iz toga bismo mogli zaključiti da to „ispravljanje“ ovisi jedino i samo o čovjeku samom. To se kosi sa stajalištima onih koji rado tu odgovornost žele svaliti na druge i unovčavati okajanja grijeha. No, nažalost, nikakvo materijalno dobro sa ovoga svijeta neće pomoći jer duša nije materijalna u tom smislu. Ona kroz svoja iskustva želi rasti i razvijati se. Kako ona dobra, tako i ona loša. Što će i kada prevladati ovisi naravno o slobodnom izboru samog čovjeka koji put bira. Onaj ljubavi ili neljubavi. Važno je napomenuti da je i taj „slobodni“ izbor ipak ograničen. Stvoritelj je sebi ostavio prostor intervencije poznavajući prirodu „palog“ čovjeka.
Prakršćani su vjerovali da je materijalni svijet nastao kao posljedica „pada zbog grijeha“ iz duhovnog svijeta. Okosnica njihovog života je život prema 10 Zapovijedi i govoru na Gori Isusa iz Nazareta. To su bili ljudi koji su uvažavali praktično činjenje, jednostavni i prirodni, pretežno zanatlije. Biblija je tek u kasnom 4.st. nastala u današnjem obliku uz znatne preinake.
Sve koje zanima ova tematika znat' će kojim se izvorima služiti. Meni ovdje nije u interesu povijesna kronologija, niti bilo kakvo namicanje novih uvjerenja ili pobijanje starih. Moje zanimanje je naprosto snažna želja za istraživanjem, preispitivanjem i uspoređivanjem onoga što se događalo kroz povijest i utjecajem istog na današnja dešavanja u svijetu.Odnosno, neko moje pronalaženje odgovora i objašnjenja samoj sebi, te učvršćivanju vlastitog puta spoznaje. Da ne bismo otišli predaleko u kritiziranju ili nadmudrivanju. Za mene je to i izazov u smislu literarnog izražavanja.
Pojam reinkarnacije povlači za sobom i tezu da smrt nije kraj. Malo ljudi zna ili vjeruje u to da u tijeku snova naša duša izlazi iz tijela, no ostaje vezana za tijelo preko, neki kažu „crvene niti“, drugi „srebrne vrpce“ a prekida se samo u slučaju smrti i povratak duše u tijelo tada više nije moguć.
Ona je spomenuta i u Bibliji: „...Sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti prije nego dođu dani bolesti ... da, prije nego se prekine srebrna vrpca ...“ (12, 1.6a) To povlači za sobom opet jedno pitanje: postoji li duhovno biće ili duša prije začeća? I odgovor, da. Duša koristi tijelo kao svoje prijevozno sredstvo ovdje na Zemlji kako bi mogla iskusiti ovozemaljska iskušenja. Na nekoliko mjesta u Bibliji stoje riječi koje bi mogle potvrđivati reinkarnaciju. Najbolje je da svatko za sebe, koga to interesira, istražuje.
Citiram: „Tomino evanđelje koje su pronašli seljaci prilikom oranja u blizini Nag Hammadija na Nilu / ono važi međutim kao najpoznatije evanđelje izvan Biblije / . Isus reče: Danas kad gledate svoje slike i prilike, radujete se. Ali da vidite svoje slike koje su postojale prije vas...koliko biste trpjeli? V.84
Dalje citiram: „Te slike se razlikuju od današnjih po tome koji sadržaji iz duše obilježavaju našu današnju pojavnost. Možda postoje sadržaji koji će tek kasnije ili u nekoj sljedećoj inkarnaciji postati aktivni i djelovati na naš izgled. To se također mijenja kroz određena životna iskustva.
U evanđelju Pistis Sophia Isus govori o „kružnom toku“ (str.239) ili „kružnoj putanji izmjene tijela“ (str.222).“ Zato Isus poziva na pokajanje, poziva na „obraćenje“ i pokoru. „Kod reinkarnacije čovjek je, kaže Isus, „opet bačen nazad u svijet, sukladno vrsti grijeha koje je počinio. Pritom duša dobiva tijelo „koje odgovara njenim počinjenim grijesima““. (str.201)
„Broj reinkarnacija je ograničen, pa se u Kraljevstvu mira koje će jednom nastati na Zemlji, neće više moći inkarnirati jako opterećene duše. (Ovo je moja Riječ.Isusovo evanđelje. Kristova objava koju svijet ne poznaje, a.a.O. str. 157)
Svaki čovjek ima pravo vjerovati u što želi i što osjeća kao njemu blisko moguće. U to se ne bi trebao miješati nitko. Vjera i vjerovanje su osobna stvar. Religijska pripadnost jest već društveno pripadanje određenim skupinama ljudi, organiziranim, koji dijele ista ili slična uvjerenja. A te skupine onda imaju određenu društvenu moć i utjecaj.
No, sam čin vjerovanja u nešto ili nekoga može ostati intiman i samozatajan. Zašto je važno ono u što vjerujemo? Zato što naprosto iz takve vjere proizlazi i naše djelovanje, odnosno posljedice tih djelovanja koje su šire od same posljedice za pojedinca.
Npr. Ako vjerujem da nisam sposobna plivati, izbjegavat ću vodu.No, ako vjerujem da je čovjek druge rase koji živi tik do mene kriv za sve nevolje koje me snalaze u životu, to već ima šire reperkusije.
Po meni bi vjerovanje u reinkarnaciju možda više pomoglo ljudima utješiti ih zbog nepravdi koje doživljavaju nego mišljenje o nepravednoj sudbini na koju ne možemo utjecati ili samovoljnog i tajnovitog Boga koji kažnjava. Strah od kazne uvijek završi sa lošim posljedicama. Od straha bježimo, zbog straha lažemo, skrivamo se da ne bi bili kažnjeni, premda vjerujemo da Bogu ništa nije nevidljivo.
Ljude često zbunjuje Stari Zavjet u kojem vrijedi „zakon sjetve i žetve“ – oko za oko, zub za zub .. i slično. Pa iz njega izvode zaključak da je Bog osvetoljubiv, ljubomoran i zao.
Mnogi od nas poznaju uzrečice koje ponavljaju jer su lako pamtljive, ne razmišljajući što one zapravo predstavljaju.
Isus je u govoru na Gori kako ga prenosi evanđelje po Mateju, rekao: „Nemojte suditi, da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti(Matej 7, 1-2)
Tijekom moje osobne borbe za život često sam se bodrila riječima „Tvoja te vjera ozdravila“ (Marko 5, 34 ).
To je značilo ne isključivo vjeru u Boga, već moju vjeru da mogu ozdraviti, da vjerujem sebi i svome tijelu da se može usprotiviti bolesti i dovesti me do ozdravljenja. Moje misli su cijelo vrijeme bile fokusirane na život, na ljepotu života, na želju da još trajem, da uživam u njemu. Bila sam pomirena u sebi i sa drugačijim rezultatom, no nisam se željela upuštati u loše prognoze. Svu svoju energiju koje je svakim danom bivalo sve manje usredotočila sam na istrajavanje na terapiji, smanjivanju njenih negativnih učinaka i molitvi samoj sebi da ne odustajem / premda je bilo takvih trenutaka pogotovo pri kraju terapije).Zahvalna sam svima koji su bili oko mene u tim trenucima i nisu mi dopustili da se pustim.
Znači, što bi to sve bilo nego objašnjenje kako zapravo taj Zakon sjetve i žetve djeluje. To vidimo i na najmanjim sitnicama u kući, bilo gdje. Svaka naša akcija ima svoju reakciju i posljedicu kao rezultat. Kako sam u nekom od bivših tekstova pisala da božji mlinovi polako melju, to samo znači da je uzrok uvijek u sadašnjem trenutku. Počinitelju nekih kaznenih djela / i ne samo njima, već svima / počinje teći vrijeme posljedice u trenutku počinjenja.Posljedica će se možda iskazati čak i u nekom drugom životu ili životima naših potomaka. Reći ćete kako je to nepravedno da nevini stradaju. No, to je opet povezano sa zajedničkom karmom obitelji. Karma je zaduženje koje skupljamo i koje se mora očistiti, odraditi da bi se poništila.Između uzroka i poništenja netko dobije više a netko manje vremena za pokajanje i oprost. Ovisi o težini djela. To je „vrijeme milosti“ koje je poklonjeno da se čovjek okrene sebi, sagleda svoj put i svoja činjenja te odluči da li želi tako nastaviti ili ne.
Zaključit ću s još jednom porukom iz govora Isusa na Gori: „Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo zlim rodom. (Matej 7, 17-18).
U ovo vrijeme prije Uskrsa valjalo bi zaista promisliti i o životu i o smrti. Razmisliti o tome što nas pokreće i kako se brinemo za svoju „njivu“ zvanu život. Kako ju obrađujemo i njegujemo, kakvo sjeme koristimo i kakvim se plodovima nadamo. Bez obzira na to u kojeg Boga čovjek vjeruje ili ne vjeruje, postoje prirodni zakoni koji reguliraju naše postojanje. Time se znanstvenici bave. No, svaki čovjek bez obzira na znanje i obrazovanje svjestan je da postoje elementi na koje ne možemo utjecati, kao i oni na koje možemo, čak vrlo lako.
Suočena oči u oči sa mogućnošću vlastite smrti prije no što sam ju očekivala, samo saznanje o njoj doprinijelo je tome da donesem odluku želim li se bojati, kukati, samosažalijevati ili mirno prihvatiti neizbježnost kraja koji je možda samo njegova iluzija. Ta mogućnost meni je davala snagu. Voljela sam misliti da mora postojati još nešto, daleko veće i vrijednije od tijela koje pripada materijalnom svijetu raspadanja.Duhom sam se izdigla iznad toga spremna položiti oružje ako za to dođe vrijeme. No, ni u kojem slučaju ne otići bez pokušaja da učinim najviše od onoga što mogu. Ta pomirenost i prihvaćanje i dobrog i lošeg donijela je za mene ozdravljenje. Ubrala sam dobre plodove svoga truda.