DHMZ: Oblačno uz povremenu kišu
Večernji list: U Karlovcu se uselile prve dvije od 10 sirijskih obitelji
Jutarnji list: Dekanica Filozofskog kriva za uzmeniravanje na poslu
Kolakušić na Pantovčaku očekuje plaću od minimalno 70 tisuća kuna
Bernardić: Bilo bi bolje da predsjednički izbori nisu u vrijeme blagdana
Grubišno Polje: Na Sajmu sira 142 izlagača iz 13 hrvatskih županija
Čačić: Narodna stranka - Reformisti podržat će Milanovića

Povratak u paleolitik


  Likovna umjetnost           Bojan Krištofić/Kulturpunkt           13.03.2015.         1785 pogleda
Povratak u paleolitik

Likovni umjetnici često su, mada ne i uvijek, uvjerljivi i vješti pripovjedači. Kada se promotri lokalna umjetnička scena u svim svojim vidovima, od suvremenog slikarstva i kiparstva, preko analogne i digitalne grafike, fotografije, pa do konceptualnih stremljenja, performansa i različitih načina istraživačkih umjetničkih praksi, upada u oči da je posljednjih godina element naracije itekako prisutan, možda čak i prednjači. Budući da je konstitutivni element svake vrste pripovijedanja vrijeme, odnosno njegov neumitni tijek, može se reći da fenomen naracije radove umjetnika, u bilo kojem mediju, čini fluidnima, protočnima, slobodno neomeđenima, pa tako i djela u statičnim i klasičnim medijima, poput slika i skulptura, počinju nastajati raznovrsnim kolažnim i montažnim postupcima, s mnogo filmskih utjecaja, nadovezujući se jedna na drugo. Takve cjeline mogu, ali i ne moraju imati tradicionalne pripovjedne temelje, poput početka, kulminacije i (otvorenog) kraja - piše portal Kulturpunkt.hr

Premda ovo nije ništa novo, dojam je da se element naracije u likovnim umjetnostima uvijek iznova obnavlja u ciklusima, te se pripovijedanje kao elementarna čovjekova potreba ponovno široko afirmira u vremenima kada izmaštavanje ili bolje rečeno realnost nemogućeg postaje prioritet. Potraga za novim metaforama, istodobno intimnima i univerzalnima, kako bi mogle poslužiti kao simbološki ključevi u bravama prolaza do drugog i drugačijeg, tada postaje obvezujuća. Kako god definirali tu kriptičnu Drugost, nezadovoljstvo postojećim pozicijama, individualnim ili kolektivnim, svejedno, tjera nas da ga jezikom i metaforom barem dotaknemo, što u likovnim umjetnostima podrazumijeva pronalaženje novih načina artikulacije i vizualizacije vječnih tema kao što je rascijep između čovjeka i društva, koji se u suvremeno doba pretvara u pravi procjep, sve teži za bilo kakav prelazak. Pripovijedanje je katkad i eksplicirana komunikacija, poput onih Tinovih pjesama koje su šiknule iz tmine i sada streme kao pružene ruke. U takvom se odnosu socijalno uvjetovana i hijerarhijski postavljena granica između "umjetnika" i "publike" briše, a proces naracije, a ne dovršeno djelo, postaje katalizator povezivanja koje u najboljem slučaju oblikuje nova shvaćanja i nove društvene odnose. Ili barem prepoznavanje, razumijevanje i međusobnu refleksiju.

Igor Ruf, kipar po zvanju, Virovitičanin sa zagrebačkom adresom, prošlogodišnji dobitnik Nagrade Radoslav Putar za najboljeg mladog umjetnika u Hrvatskoj, stvaralac je kojem je pripovijedanje veoma važno. U njegove najznačajnije novije nastupe i izložbe ubrajaju se sudjelovanje na 31. Salonu mladih 2012., kada je i nagrađen zajedno s umjetnicom OKO, zatim Izložba brda, namještaja i hodajućih prostora u Galeriji SC 2013., te izlaganje u Galeriji Galženica baš u sklopu "Putara", sa skulpturama i glazbeno-scenskim radom Kuća Tarzanove mame, što je također ime Rufove glazbene grupe posvećene pop-eksperimentima. Svi radovi prezentirani na tim izložbama mogu se smatrati djelićima jednog većeg, neimenovanog ciklusa, kojeg određuje nekoliko nadopunjujućih tendencija.

Prvo, arhetipska tema kojom se Ruf sve ovo vrijeme bavi je slojevito područje sjećanja, prije svega njegovih vlastitih, individualnih i intimnih. Rođen 1984., Ruf pripada generaciji čije je identitete i memoriju u velikoj mjeri oblikovala globalna pop-kultura na prijelazu s osamdesetih u devedesete, kontekstualizirana u regionalne političke i ekonomske prilike; što će reći da su djeca tranzicije u formativnoj dobi usprkos ratnim nedaćama svejedno upijala utjecaje međunarodnih masovnih medija poput MTV-a i njemačkih i talijanskih komercijalnih TV-postaja s mnoštvom animiranih filmskih serija. U Rufovim se skulpturama i glazbenim i video-radovima taj amalgam utjecaja miješa s motivima iz narodne, odnosno tradicionalne usmene i pisane kulture, usudio bih se reći, pa repertoar Rufovih motiva na koncu izgleda kao sanduk s dobrom poznatim igračkama iz našeg djetinjstva, koje su odjednom lišene medijskog konteksta i našle su se u svojevrsnom zrakopraznom prostoru, tabuli rasi gdje više nisu ono što su maloprije bile, ali nisu još ni sasvim postale nešto drugo. Preciznije rečeno, Rufovi radovi funkcioniraju baš kao pokušaji materijalizacije sjećanja koje je uvijek pomalo neuhvatljivo, pa je njegova djela promatraču nekako teško negdje precizno "smjestiti", ali je neprestano prisutan osjećaj da je sve to već nekada bilo, kao kad na ulici prepoznamo lice koje nam je definitivno poznato, ali se ne možemo sjetiti otkud. Vrlo je zanimljivo što je medij u kojem se tako treperava građa ostvaruje upravo skulptura, a krhkost sjećanja ošvršćena je masivnom plastikom koja zbog izostanka boje – sve su skulpture sive – zadobiva primordijalni, gotovo megalitski značaj.

Drugo, tu je kompleksan umjetnikov odnos prema materijalima s kojima radi, a time i prema skulpturi kao slojevitom plastičnom i prostornom fenomenu koji već duže od pola stoljeća doživljava svoju neprekidnu dematerijalizaciju i konceptualizaciju, ponovno aktualnu u tekućem kriznom dobu. Zbog čega je društvena kriza sa svim svojim posljedicama jedan od odlučujućih suvremenih faktora u estetskom i semantičkom razvoju kiparstva (iako to u Rufovim radovima dolazi do izražaja samo implicitno, bez ikakvih političkih aluzija)? Jednostavno zato jer je kreacija, pače projektiranje skulpture fizički i tehnički vrlo zahtjevna aktivnost, a pogotovo je takva u smislu produkcije i financiranja resursa za rad – materijalnih, prostornih i drugih. Posebno je tako u zemlji kao što je Hrvatska, gdje se javna plastika, još uvijek najpoželjnije polje narudžbi i realizacija za kipare, percipira samo kao poligon za ideološku i političku prostituciju umjetnosti u ime države, u najčišćem smislu tog pojma. Umjetnici poput Rufa, istinski suvremenog senzibiliteta, na takvu dugogodišnju situaciju još jednom u povijesti umjetnosti reagiraju rastakanjem granica skulpture kao plastične forme i njezinim povezivanjem s najrazličitijim medijima, što uvijek iznova redefinira danas odavno tradicionalne pojmove poput instalacije, asemblaža, "site-specific" radova. Takav pristup dijele i Rufovi generacijske kolege Predrag Pavić, Petar Popijač i drugi.

Treće, za Rufa je također karakteristično povezivanje plastičnih umjetnosti s njegovom drugom važnom preokupacijom – glazbom, i to na način da sa suradnicima najčešće uglazbljuje vlastite stihove, apsurdističke pjesme i brojalice veoma nalik na tradicionalne stihotvorine neimenovanih, zaboravljenih autora, što nas ponovno vraća na staze memorija djetinjstva koje u tematskom sklopu Rufovog rada očito igra odlučujuću ulogu. Međutim, djetinjstvo se kod Rufa ne romantizira niti mistificira, ono više služi kao polazišna točka multimedijalnih istraživanja u kojima zadobiva auru misterioznog i zagonetnog, funkcionirajući na razini kolektivne podsvijesti koju prema dobro poznatim Jungovim principima svi na neki način dijelimo. Zbog toga Rufovi radovi s lakoćom rezoniraju univerzalno, jer osim što izražavaju intimni svijet svoga autora također predstavljaju komadiće svačije osobnosti, barem kod one generacije kojoj i sam pripada. Stoljećima stara koncepcija umjetnosti kao sredstva prepoznavanja općeg u pojedinačnom (i obrnuto) tako dobiva na aktualnosti i ne djeluje nimalo anakrono u vremenu u kojem je humanistički diskurs postao bitna odrednica suvremene umjetnosti, u radovima ovog autora gotovo potpuno odsutna.

Ipak, s aktualnom izložbom Građevinac, oko i pećina stvari stoje nešto drugačije, dapače polako se ali sigurno mijenjaju. Koliko mi je poznato, ovo je prva Rufova izložba, bilo samostalna, bilo kolektivna, u kojoj je skulptura kao predmetna činjenica skoro sasvim rastočena, mada je posredno prisutna u videu koji zajedno s fotografijom i instalacijom čini kičmu izložbe. Instalacija Građevinac suočava gledatelja odmah na ulazu u Atelijere Žitnjak, a sastoji se tek od izvora svjetla i male željezne spojke za sajlu koja se kreće gore-dolje i na zidu stvara zanimljivu igru sjena. Oko je samo jedan dijapozitiv, također projiciran na zid u drugom dijelu hodnika, a prikazuje Rufa kako na ramenu drži ogromnu očnu jabučicu, dok na drugo oko škilji. Napokon, video Pećina predstavlja nam umjetnika dok živi i radi u paleolitskim uvjetima, u nastambi koju je sam sebi sagradio u vlastitom ateljeu. U loncu iznad vatrice nešto se črčka i brčka, hrana od "banana i stotinu vitamina", autor se šeće po skučenom prostoru tu i tamo pušeći cigaretu, a postupno uzima gitaru u ruke i počinje pjevušiti još jednu pjesmicu na tragu brojalice iz prethodnog glazbeno-kiparsko-filmskog rada Medvjedolav ili numere iz recentnije Kuće Tarzanove mame. Jasno je, raniji Rufovi izvedbeni radovi prikazani videom smjer su u kojem se umjetnik nastavio kretati. Međutim, jesu li te inscenacije, pa tako i ova s Pećinom, Okom i Građevincem naposljetku i satirične, a ne više "samo" evokativne i humoristične, kao što je to ranije bio slučaj? Sva ta tri rada mogla bi simbolizirati određene značajne trenutke u životu i radu umjetnika, neke važne momente spoznaje.  Ako Građevinac podrazumijeva "eureka" trenutak radosti otkrića, veselje prepoznavanja mogućnosti u alatu i materijalu, maltene sreću pronalaženja nove igračke blisku estazi kreacije vlastitih igračaka kakve su bile starije skulpture, tada je Oko neuvijena artikulacija neočekivane promjene očišta. Neočekivane za publiku, ali možda ne toliko i za umjetnika. Škiljeći na jedno oko, Ruf nam pripovijeda o svom poistovjećivanju sa sredstvima vlastitog rada, ili tek o razumijevanju njihove ambivalencije, ironizirajući pritom svoju poziciju umjetnika koji se postupno, ali primjetno počinje etablirati. Napokon, Pećina bi mogla biti kritika pretencioznosti tih nastojanja u širokom društvenom kontekstu, u kojem je umjetnik usprkos svim postignućima još uvijek nešto poput pračovjeka, ali spreman da uči živjeti tamo gdje je čovječanstvo uglavnom od toga odustalo.

Rufova umjetnost živahna je materija u neprekidnim mijenama, odgovarajući još uvijek samo dinamici autorove psihe zahvaljujući njegovoj neospornoj sposobnosti komunikacije krajnje intimnog sadržaja u univerzalnom ključu. U tome se zaista očituje vještina njegovog pripovijedanja u kojem je naracija uvijek čitljiva koliko god teme i motivi katkad bili hermetični, i dok je konceptualni okvir ono što ujedinjuje Građevinca, oko i pećinu u izložbenu cjelinu, jasan narativ im daje snagu koju samostalno ne bi imali i zbog čega ta tri rada konačno i jesu zajednički izložena. Ukinuvši na svoj način dominaciju materije u sadašnjem radu, Igor Ruf zacrtao si je novi put u kojem će medijska raznovrsnost i djetinji ludizam, čini se, nastaviti igrati presudnu ulogu.

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Likovna umjetnost



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: