Jokić: Reforma obrazovanja povećava šanse za širu društvenu promjenu
Ministrica Vučković: Njavro i Rimac nisu na mene utjecale
Plenković: Josipa Rimac i drugi upleteni u aferu trebali bi biti isključeni iz HDZ-a
Grčić: Hrvatska posljednja po iskoristivosti EU-ovih fondova
Grčić: Hrvatska posljednja po iskoristivosti EU-ovih fondova
Grčić: Hrvatska posljednja po iskoristivosti EU-ovih fondova
Bulj smatra da nisu krivi samo privedeni, nego i politike vlada

  Aktualnosti

Povodom Dana žena, donosimo intervju sa slobodnom novinarkom Ivom Anzulović, ženom koja je obilježila život Virovitice unatrag godinu dana

  Goran Gazdek           09.03.2020.         3217 pogleda
Povodom Dana žena, donosimo intervju sa slobodnom novinarkom Ivom Anzulović, ženom koja je obilježila život Virovitice unatrag godinu dana

Kraljica, žena-zmaj, ratnica, legenda - neki su od naziva koje javnost veže uz ime zagrebačke novinarke Ive Anzulović koja je s Trešnjevke prije dvije godine doselila u Viroviticu. U novinarskim je krugovima (pre)poznaju po izravnim pitanjima na konferencijama za medije, beskompromisnom i neustrašivom ustrajnošću u radu kao i prepoznatljivom aktivizmu za kojim nerijetko poseže. Njen najpoznatiji aktivistički čin svakako je onaj kada je u kolovozu 2018. u dva navrata putovala iz Virovitice za Zagreb kako bi istresla kantu fekalija pred DORH-om, a potom pred Banske dvore nakon čega je bila uhićena.

"Radila sam nekoliko godina na istraživanju prvog privatizacijskog kriminala, onog u mesnoj industriji Gavrilović, dovela svojim radom Georga Gavrilovića do suda kao prvog optuženika za ratno profiterstvo a država je izgubila arbitražu sa njim - nisam imala što drugo nego im sasuti kante govana jer itekako poštujem sebe i sav svoj trud, odricanja, rad i vrijeme uloženo u rasvjetljavanje svih detalja oko zauzimanja ove industrije u vrijeme najvećeg stradavanja Petrinje", objašnjava Iva svoje motive ovom činu koji je, na neki način, bio njen oproštaj od Zagreba u kojem je živjela 40 godina.

U Viroviticu se zaljubila na prvi pogled, tijekom Fra Ma Fu festivala reportaže i reportera, ljetovala u njoj sa djecom u dva navrata te, naposljetku 2018. godine odlučila ostati. Iako s namjerom da se bavi turističkim novinarstvom i pisanjem satiričnih sadržaja, ubrzo se našla u ulozi ključne svjedokinje sudskog procesa protiv Ivana Đakića za kazneno djelo prijetnje, a zatim usred najveće priče ovog grada - one nestanka 17 milijuna kuna i neistražene smrti mladog pročelnika Siniše Palma.

Taj ju je slučaj "uvukao natrag" u istraživačko novinarstvo, zbog kojeg su njen način rada pobliže upoznali i stariji i iskusniji kolege novinari. Jedan od najistaknutijih i najnagriđivanijih hrvatskih novinara, živuća legenda hrvatskog novinarstva Drago Hedl, za Ivu kaže slijedeće: "Iva Anzulović sjajno je povezala novinarstvo i aktivizam i postigla sinergijski učinak koji pršti istrajnošću, poštenjem, predanošću, istraživačkom strašću i, nadasve,borbom za istinu. Iva je rijetka, dragocjena biljka u šikari hrvatskog medijskog prostora u kojem je, na žalost, puno drača, kukolja i korova. Ono što radi u Virovitici da bi otkrila stvarne okolnosti misteriozne smrti tamošnjeg bivšeg pročelnika za financije Siniše Palma, impresivno je, zadivljujuće i fascinirajuće."

Mlađi nagrađivani istraživački novinar, Kristian Došen, došao je u lipnju prošle godine raditi prilog za jednu televizijsku emisiju i pamti slijedeće: "U jednoj od najvažnijih priča u zemlji, smrti Siniše Palma, bez nesebične pomoći Ive, meni i drugim kolegama posao bi bio mnogo teži. Bila je prva koja je glasno tražila odgovore, a siguran sam da će biti i zadnja dok god i zadnja sumnja ne bude rasvijetljena."

Ugledni i nagrađivani novinar i kolumnista Novog lista, Virovitičanin Boris Pavelić svojevremeno ju je oslovio "novinarskom zvjerkom", a sada, u izjavi za naš portal "partizankom današnjice". 

"Ivu Anzulović upoznao sam kao ekološku aktivistkinju 'Greenpeacea' na njihovu brodu 'Rainbow warrior', odmah me osvojila strašću kojom je opisivala to mitsko mjesto globalnog zelenog aktivizma. Surađivali smo češće nakon što se vratila svojoj jedinstvenoj kombinaciji aktivizma i novinarstva, pa i u slučaju tragične pogibije Siniše Palma, kada je Iva, jedina od nas novinara, uspjela pridobiti povjerenje pokojnikove majke. Korist koju građani Virovitice dobivaju Ivinom nazočnošću i aktivnošću u gradu u najmanju je ruku podjednaka nelagodi koju ta odgovorna građanka izaziva u uredima gradske uprave. Iva Anzulović od onih je žena koje su spremne i na vlastitu štetu tjerati istinu na čistac. U tom smislu, ona je partizanka današnjice: bori se za ideal zajednice ne pitajući ni za cijenu, ni za rezultat. Na Ivu Anzulović, prijateljicu Virovitice, može se primijeniti ocjena koju je jedan kritičar izrekao o Johnu Lennonu: 'John je bio čovjek koji je slao poruke. Nisu uvijek imale smisla, ali on ih je slao, i to je bilo dobro'", kaže Boris.

Javnost njene tekstove pamti kao precizne, argumentirane istraženim činjenicama i sa vrlo britkim pitanjima koje postavlja.

Pri susretu sa ovom visokom mladom ženom, nikada nećete ostati lišeni spontanog srdačnog osmjeha i jakog stiska ruke iza kojeg stoji sva njena pozornost za ono što joj u tom trenutku govorite. Izrazito duhovita i vedra, suosjeća sa raspoloženjem sugovornika i uvijek spremno nudi pomoć. Nikada je nećete vidjeti sa mnogo šminke na licu ali često sa sobom nosi mnoštvo dokumentacije i fotografija. Projuriti će pored vas na biciklu ili u pratnji njena tri Jack Russell Terriera. Mjesta gdje najviše voli boraviti su Gradska knjižnica, šuma oko Jasenaša i tamo gdje su njeni prijatelji i njeno dvoje cicibana, kako zove svoju djecu. Nerado i vrlo rijetko daje intervjue jer kaže za sebe kako je "previše naporna i samoj sebi da bi sobom opterećivala druge ljude" i radije sluša druge nego da priča o svom životu koji je sve samo ne dosadan.

Već sa 17 godina, kao gimnazijalka, radila je u popularnoj zagrebačkoj diskoteci "Kulušić" kao prvi ženski redar istovremeno pohađajući nastavu, nerijetko nakon neprospavane noći. U tadašnjem "Sokol-Šafraniću" radila je nekoliko mjeseci, bila tjelesni čuvar, trenirala karate i thai-box da bi 1998. godine biciklom i sa 50 kuna u džepu krenula iz Zagreba na Mondial, motivirana činjenicom kako nogometna reprezentacija prvi puta nastupa pod zastavom neovisne Hrvatske.

Na upit odakle joj tolika energija, uz smijeh odgovara kako "ima liječničku potvrdu da nije normalna" jer je u šestoj godini doživjela tešku prometnu nesreću. "Nalazi su bili jako loši zbog teškog potresa mozga i dr. Durrigl je mojoj majci rekla kako će se posljedice tek vidjeti u pubertetu, da ću imati ili epilepsiju ili poremećaj u ponašanju. Epilepsiju nemam",objašnjava svoju malu potrebu za snom i veliku potrebu za kretanjem, radom, učenjem.

Kao kći jedinica i najmlađa u obitelji, odrastala je uz knjige, puzzle, Rubikovu kocku i sve igre za koje ne treba drugi igrač. Nadprosječna inteligencija izmjerena joj je u dječjoj bolnici u Klaićevoj u sobi dr. Bunjevac-Flander a školovanje pamti kao "traumatsko iskustvo za sve one koji nisu htjeli dijeliti sendvič ili joj dati zadaću da prepiše".

Za sebe kaže kako je iznimno toleranta no nultu toleranciju ima na laž, nasilje, kriminal i korupciju. Svoj život smatra predragocjenim da bi se bojala ičega i bila nesretna ona ili itko oko nje a smisao života vidi u - smijehu. "Iskreno se smiju ljudi koji su sretni a ne možeš biti sretnim ako nisi u skladu sa samim sobom i okolinom. Kada dođeš u sukob sa okolinom, kako sam ja uvijek, moram mijenjati tu okolini osobnim primjerom, nema druge. Zato sve više vremena provodim u šumi jer sa životinjama i drvećem nemam nikakvih konflikata.", uz smijeh kaže.

Skromna i jednostavna, pristupačna i pristojnih manira, sa izgrađenim stavom o svakoj temi, jezgrovito i zanimljivo odgovara na sva pitanja koja joj se postave što je čini jednom od najzanimljivijih sugovornica sa kojima smo imali prilike razgovarati.

Prvo, sretan Vam Dan žena.
-
Hvala, iako na globalnoj razini nije nimalo sretan niti ga treba slaviti kao takvog.

Zašto tako mislite?
- Statistike nasilja nad ženama ne jenjavaju, dan danas se diljem svijeta vode borbe za naša temeljna ljudska prava i ničime nam ovaj svijet ne odaje zasluge za sve čime doprinosimo i što radimo. Još je dug put, na žalost, pred cijelim čovječanstvom kako bi Dan žena uistinu bio Danom žena no tim više je i velika zadaća na svakoj od nas da ustrajemo na tom putu.

Kako vidite put ka boljem statusu žena?
-
Uvijek i samo na osobnoj razini - kako se svaka pojedinačno postavi, tako će nam i biti. Osvrnula bih se na epizodu iz života Marije Jurić - Zagorke kada je došla raditi intervju sa jednim političkim dužnosnikom a ovaj joj rekao kako "on ženama diže suknje a ne daje intervjue". Zagorka mu je opalila šamar. Naravno da je odmah bila još više degradirana na poslu i snosila dugogodišnje posljedice ali - postavila se. Ne volim i ne opravdavam nasilje, nemojte me krivo shvatiti, ali u nemoralnoj sredini i korumpiranom društvu u jednom trenutku jedna šoferšajba razbijena palicom ima veći učinak nego dopisi, javne osude i objavljene činjenice o kriminalu. To je, danas, nakon svega doživljenog i preživljenog, moj stav.

Mislite na ono "svakome po zaslugama", kako često znate reći?
-
Apsolutno. Uče nas od malena da pokažemo drugi obraz. Ne. Ja kažem - tko tebe kamenom, ti njega kamenčinom. Pokazivanje drugog obraza je za kulturno i liberalno društvo, za pametne i poštene ljude. Nas je okretanje obraza dovelo do ovog dna da danas svjedočimo kulturi nasilja i netolerancije, živimo u osuđujućem društvu punom predrasuda i sa malo znanja, da naposljetku i najviši politički dužnosnici budu obiteljski nasilnici bez posljedica. Živimo u društvu koje tolerira nasilje i u sustavu koji protiv tog nasilja uopće nema efikasan ni odgovor ni zaštitu i u takvom društvu nemaš što nego biti spreman sam uzvratiti.

Moram Vam priznati da me Vaša agresija malo plaši.
-
(Smijeh) Ma nemate se čega bojati. (smijeh) Ne napadam, samo uzvraćam.

Znam, samo primjećujem ono što i mnogi a što je neosporno - imate tu određenu dozu agresije, da tako kažem, koja se da iščitati iz vašeg stava, gestikulacije, izjava, pristupa i načina rada.
-
To je život napravio od mene, ne ja. Imala sam sreću i odrastala okružena velikim, divnim ljudima i u obitelji punoj ljubavi i razumijevanja i smijeha. Kada su nastupili teški dani, iz tih sam uspomena crpila svu energiju, a crpim je i danas. Ipak, iako puna ljubavi, ukoliko se nađem u situaciji da sam oborena na pod i da me udaraju, neću samo ležati nego ću itekako uzvratiti, to je sve. Ako me i poraze, nisam se samo predala, to je poanta.

Zanimljivo da ste spomenuli poraz, a izgubili ste mnogo, upravo zbog svog poziva. Koje sve gubitke brojite kao žena novinarka, majka dvoje djece?
- Banka mi je uzela stan u Zagrebu jer je tadašnji suprug živio tri zadnje godine braka bez želje da se zaposli, objašnjavajući kako "ne želi raditi u sustavu koji dopušta da mu poslodavac ne isplati plaću deset mjeseci". Istovremeno, ja sam bila u vrtlogu posla oko privatizacije Gavrilovića jer je počela arbitraža i dok je o mom radu produkcijska kuća Fade In snimala dokumentarac tri godine za film "Odgođena revolucija", ja sam bila gladna i osobnim odricanjima radila danonoćno jer se to tada moralo učiniti bez odgode. Jednako kao što djetetu ne možete reći neka pričeka sa željom da pojede sladoled i neka ne raste jer mu nemate za kupiti nove tenisice, tako u novinarstvu nema radnog vremena niti čekanja - u tome ili jeste i vodi vas svojim tragovima, ili sjedite u redakciji na desku i radite administrativne poslove i niste novinar. Mene je zadesilo da ne mogu spavati ukoliko me muče pitanja i prihvatila sam sva odricanja koja moja znatiželja nosi. Naposlijetku, satisfakcija riješenog slučaja i istraženog kriminala te mir koji vam ono donosi je neprocjenjivo, to se ne može platiti. Kao i sve ostale najbolje stvari u životu, ne?

Istupili ste javno i u kampanji protiv nasilja nad ženama prije tri godine svojim iskustvom, sjećam se, i ostavili mnoge iznenađenima. Naime, nitko koga znam nije na Vama primijetio traga onome što ste proživljavali posljednjih godina braka.
-
Da, mama me naučila da ljude ne opterećujem svojim problemima ukoliko mi nečime ne mogu pomoći. Šutjela sam jer to je bila moja bitka, moje čekanje da nekadašnji suprug kapitulira i shvati da ga ne volim i ode. Sretno sam razvedena, sve je dobro, ja sam dobro i život ide dalje, ka još sretnijem.

 "NIČIJU MAJKU NE MOGU VOLJETI VIŠE NO SVOJU"

Sjećam se da ste mi rekli kako Vas je obilježilo odrastanje i uvijek se kod Vas da iščitati ponos na obitelj iz koje dolazite.
-
Definitivno, i to u najboljem mogućem smislu. Uistinu sam sretno, voljeno dijete koje je imalo bajkovito djetinjstvo. Tata je bio košarkaš "Lokomotive" današnje "Cibone", a zatim radio u kazalištu "Komedija" i landrala sam po zgradi, sa glumcima, odgledala sve predstave bezbroj puta i upoznala svijet showbizza kao klinka. S druge strane, majka je sav svoj život posvetila najslabijima - radila je kao profesor defektolog u Centru Dubrava sa djecom sa invaliditetom i ta dva oprečna svijeta u kojima sam se našla kao klinka su me definirala. Oba roditelja su me naučila gledati na ljude kao neispisane ploče, da svakome pristupam bez ikakve predrasude, svakome dam priliku i ne sudim nikome. Nisu me tukli a danas uviđam da sam bila dijete koje bih sama tukla svaki dan. (smijeh). Sve što su mi rekli 'nemoj' ili 'ne možeš' je bio okidač da to napravim. Bila sam često svojeglava i zločesta ali moja djeca još nisu dovoljno odrasla da bih o svemu tome pričala javno pa neću. (smijeh).

Moja voljena teta, mamina starija sestra Antonija Urli bila je vrhunski dječji psiholog u Klaićevoj a najprije divna teta. Njen muž, dr. Natko Urli doktorirao je atomsku fiziku u dobi od 22 godine i objasnio mi zakone Svemira, što je misao, što je ideja, što vizija, što su "duhovi", kako Svemir funkcionira frekvencijama, ma sve. Mamin brat Josip, moj ujak, bio je direktor pogona u TPK i čitao knjige po mom izboru u vrijeme kad i ja samo kako bi mogli razgovarati o pročitanome, naučio me razmišljanju i promišljanju, vodio po stadionima i usadio mi ljubav za sportom, za humorom, kartanjem. Majka me naučila kako se sve u životu što želiš može postići odricanjem i dosljednim radom i neka nikada ne odustajem a u životu njegujem prijateljstva kao najveću dragocjenost. Moja majka i teta su kao profesiju izabrale ispravljanje slomljenih dječjih duša i upravo ono što su one sve učinile kako bi ovaj svijet bio boljim, obilježilo je sav moj put u novinarstvu.

Pojasnite to još malo, molim Vas.
-
Kada sam '97 počela raditi u novinarstvu, bila sam u sportskoj redakciji na radiju Gradska mreža u Splitu. Nisam pojma imala što me točno zanima u tom svijetu osim što sam uvijek znatiželjna, ide mi se svugdje, pismena sam i oduvijek volim pisati. Trenirala sam u to vrijeme thai-box i svijet sporta mi je bio poznat no novinarski mi je ubrzo dosadio. Nakon nekoliko redakcija, tematskih okruženja i iskustva koje se putem nakupilo, prelomilo me roditeljstvo. Klinci su bili mali a standard u zemlji sve gori i gori. Tada su mi se otvorile oči i tek tada, tamo 2012., sam doista "progledala" i istražila svu pozadinu sveg lošeg u ovoj zemlji i ustanovila uzroke stalnim problemima te kako su političari, nekadašnji ratni generali i tzv. tajkuni umreženi sa sucima koji štite kriminal i korupciju a narodu 'prodaju maglu'. Tek tada sam krenula u istraživanje početka sveg ratnog profiterstva i kriminala i shvatila koliko sam slijepa bila, unatoč nadprosječnoj inteligenciji bila glupa, uistinu glupa. Tada sam shvatila da u vrijeme dok je moja teta radila sa djecom kojima su silovali majke i sestre pred očima, likovi iz Sabora su zakonima pljačkali vlastitu državu. Tada sam shvatila da dok je moja mama primala maloljetnike koji su dolazili sa ratišta bez ruku i nogu a ona ih učila novim vještinama, pomagala im da se nose sa gubitkom a i dalje ne gube vjeru u sebe, političari su odigrali izdaju svega što su ta djeca krenula braniti iz školskih klupa na prve crte.

Tada sam spoznala i jednu, meni najoptimističniju činjenicu u svem tom mraku laži, izdaje i kriminala - onu o tome kakve mi novinare imamo i kakav su hrabar, izniman, nepojmljivo hrabar posao odvalili u ta opasna vremena. Povijest ove zemlje, bez ikakve sumnje, nalazi se u knjigama novinara a ne školskim udžbenicima i to me čini potpuno smirenom i sretnom jer novinari ni tada niti danas ne biraju teme već ih istražuju, dokazuju i objave. Koliko god ružno bilo za čitati ili gledati. I to je jedina povijest koju priznajem i uvažavam kao povijest, sve ostalo su mazanja očiju i interpretacije. Divim se hrvatskim pojedincima u novinarstvu i iznimno sam sretna što, u vrijeme mira, mogu završiti njihov rad i izgorjeti za teme koje su oni otkrili a ja ih imam mogućnost i sposobnost dovesti do kraja.

 

Oni su motivacijom za Vaš novinarski rad?
-
Ne bih to rekla tako. Prije su mi obvezom da svojim radom iskažem poštovanje prema povijesti njihovog rada kojeg osjećam. Prije sam bila motivirana budućnošću svoje djece a danas mi je motiv srušiti korupcijsku mrežu u Hrvatskoj u obranu svega onoga što su moja majka i moja teta radile u vrijeme tijekom i nakon rata sa žrtvama. Ne mogu dopustiti da njihova predanost i ljubav koju su uložile u rad sa "slomljenim dušama" bude uzaludnom, jednako kako ne mogu dopustiti da ostavština jednog Frane Supila, Tonija Hnojčika, Hrvoja Polana, Drage Hedla, Jasne Babić, Predraga Lucića i brojnih, brojnih drugih velikana bude uzaludnom i uništenom, zaboravljenom. Rekla bih to ovako - poučena poviješću koju su prije mene istražili velikani, vidim daleko jer stojim na ramenima tih divova dok branim ostavštinu svoje majke i tete. A sve zato jer volim svoju djecu na rodnoj grudi i nigdje na svijetu nemam boljih prijatelja i srdačnijih ljudi nego ovdje, u svom dvorištu. Jednako kako ničiju majku ne mogu voljeti više no svoju. Eto, tako bih to sročila. I odricanje mi nije nimalo teško jer jednom Hedlu je Glavaš sa puškama ulazio u redakciju "Glasa Slavonije" dok su porezom na šund Tuđman i HDZ gasili Feral Tribune a nećak Vladimira Šeksa uništio jedan Vjesnik. Pa kako je to moguće zaboraviti ili ignorirati!? To što sam ja izgubila stan doživljavam kao ono kad su Partizani uzimali stanove - vratiti ću sve, ne brinem. Prioritet danas je kompletno očistiti zemlju od umrežene mafije političara, kriminalaca i sudaca a kada ćemo imati pravedan i funkcionalan sustav koji je u službi pojedinca, i ja ću imati plaću koju zaslužujem i stan i jedrilicu jer se slučaj Siniše Palma ne bi mogao dogoditi ni u noćnoj mori u takvom sustavu. Prvi korak u tom smjeru svakog novinara je znati, znati sve što su oni prije nas istražili, objavili i doživjeli. Bez poznavanja povijesti novinarstva ne možete biti novinar jednako kao što liječnik bez poznavanja simptoma ne može dijagnosticirati bolest niti vam pomoći. I tu nema razlike jeste li majka dvoje djece koja živi od socijalne pomoći kao ja ili vas financiraju bogati roditelji ili bračni partner - strast novinarstva je u vama ili nije.

Shvaćam. Jasnije je sada i Vaše znanje i pristup kojeg imate u svom radu. I Vi, naime, radite sa žrtvama raznih oblika nasilja i kriminala. Kako se nosite sa težinom koju ono nosi?
-
Mi žene se, inače, znamo nositi sa emocijama, od prepoznavanja njenog uzroka do načina na koji je razriješiti pa nas intuicija i "srce" vode nepogrešivo. Iskustvo majčinstva me naučilo mnogočemu, od strpljenja, razumijevanja, novih emocija i iznimnih psihofizičkih napora koje sam iskusila, to je činjenica. Majčinstvo smatram najodgovornijim "poslom" na svijetu jer mi stvaramo ljude. U fašističkim ili demokratskim društvima, ljubav se uvijek događa i djeca se uvijek rađaju a mi smo te koje objašnjavamo taj i takav svijet djetetu i sva je odgovornost na nama, tek onda na društvu. Čovjeka ne možete stvarati nego isključivo osobnim primjerom i mene je majčinstvo odvelo u neslućene razine, pomaknulo granice do krajnosti. Prije sam bila jaka, pobjeđivala sam samu sebe kroz iscrpljujuće treninge i po tri puta dnevno ali majčinstvo je polomilo sve ono sebično i slabo u meni a to se odrazilo i na rad. U poslu, tišina u umu je ključni faktor. Misli u vlastitoj glavi valja znati potpuno utišati jer ne možete primiti nikakav sadržaj i kvalitetno ga i suptilno shvatiti ukoliko imate buku u glavi. Drugo - i moja majka i teta su preboljele karcinom maternice i obje su umrle od puknuća aorte kod srca. Njihovo zalaganje, bol drugih koju su tijekom rada preuzele učinile su da su i oboljele. To izbjegavam na način da sam dovoljno distancirana kako bih bila objektivna i sačuvala svoj osobni integritet a opet dovoljno koncentrirana kako bih osjetila najsuptilnije informacije koje ljudi daju neverbalnim putem. To me dovelo do toga da danas bez mnogo truda "čitam" ljude u kratkom vremenu i upijam mnogo informacija kroz govor tijela i jednako kao i sam govor ali da ničime ne izlažem sebe i riskiram oboljenje. Naravno, stalna edukacija je podloga svemu što sam iznijela a sport i duge šetnje šumom su mi spas "za dušu".

NA PRAGU DOMA OBITELJI PALM

To Vam je sve, da tako kažem, "pomoglo" kada ste odlučili dan nakon sprovoda Siniše Palma pozvoniti majci Jadranki na vrata?
- Ne, to mi je pomoglo da ne ostanem niti šokirana niti ičime uzrujana jer taj sprovod i taj cijeli dan neću zaboraviti dok sam živa. Moja neumoljiva želja da dokučim svu istinu oko njegove smrti me sama odvela na kućni prag Palmovih.

Opišite nam te trenutke.
- Dok sam se vozila ka njihovoj kući, bila sam spremna da me otjeraju, opsuju, izvrijeđaju, što ja znam kako će ljudi reagirati. U ovom našem poslu uvijek ste spremni na sve, a ne reagirate ni na što, to je tako. Sva moja pitanja bila su jasno posložena u glavi i znala sam što ću reći. Pozvonila sam, meni do tada nepoznata žena otvorila je vrata i predstavila sam se rekavši kako sam novinarka i imam indicije kako je Siniša Palm ubijen te kako želim pomoći obitelji jednako koliko želim izraziti sućut. Gospođa je tada rekla kako je ona majka, pružila sam joj ruku i pozvala me u svoj dom gdje mi je ponudila da sjednem za stol uz susjedu, njenu tada trudnu kći, zeta i unuku. U razgovoru smo rekonstruirali posljednje sate od petka do ponedjeljka i time samo potvrdili moju sumnju kako je posrijedi ubojstvo.

Što su Vam bile prve indicije kako je posrijedi ubojstvo, kako kažete, i zašto ste to počeli u prostoru javne komunikacije tvrditi?
- Na sprovod sam išla sa svojim najboljim prijateljem i podijelili smo se na dvije strane - on je otišao među ljude jer pozna sve u ovom gradu a ja sam otišla okolo, nekoliko metara se udaljila i fotografirala sve nazočne, od samog početka do kraja sprovoda. U tom trenutku sam samo imala sumnju i htjela sam sve fotografije imati jer u pravilu ubojice dolaze na sprovod onome koga su lišili života, to je dio njihove sadističke psihologije. Govor tijela je 90 posto informacija, toga mnogi nisu svjesni a ja sam nekoliko puta prolazila školu o tome, najbolji u policijskom i vojnom poslu su me tome učili u Zagrebu jednako kao i moja teta. Kroz govor tijela ljudima "cure" informacije i nekoliko je ljudi odskakalo na tom sprovodu svojim držanjem. Očekivana reakcija je bila osupnutost, nevjerica, šok i disorijentiranost no toga nije bilo nego samo kod članova obitelji i prijatelja Siniše Palma. Na samom sprovodu sam dobila jako mnogo tragova i informacija samo promatranjem dok sam već nekoliko sati poslije saznala i mjesto pronalaska tijela i gdje je GPS Sinišinog mobitela zadnji put lociran. Danas, devet mjeseci nakon što se čeka obdukcija a sa svime što sam istražila, tvrdim kako je Siniša Palm ubijen i vrlo malo mi treba kako bih imenovala i počinitelje i rekonstruirala posljednje sate njegovog mladog života.

Sve što ste kasnije učinili i što činite danas, počevši sa javnim sakupljanjem pitanja, imalo je jako pozitivan odjek među ljudima u Virovitici. Ljudi Vas žele upoznati, prilaze Vam na ulici, razgovaraju sa Vama i uživate veliku podršku stanovnika ovog grada kao i onih koji su odselili. Kako Vam je danas živjeti u ovom gradu? Što je drugačije?
-
I dalje sam socijalni slučaj i radim jednako ali je ta tragedija povezala grad, nekako još jače približila ljude. Drago mi je da shvaćaju zašto radim sve što radim i shvaćaju moju prgavost i hrabrost i prihvaćaju je. Nije se promijenilo ništa osim što sam u ovaj grad unijela građanski neposluh, odnosno aktivizam. Ohrabrujuća je činjenica kako svi ljudi i dalje gorljivo iščekuju nove rezultate u istrazi, kao tih dana u lipnju a utješno je inspirirajuće što su svi ljudi, koliko sam ja dolazila u kontakt sa njima, više zainteresirani za uzrok smrti mladog Siniše nego za to na koji je način novac nestao. To mi jača ljubav u ljude kojima je i danas, u ovo izvitopereno vrijeme "alternativnih" činjenica i dalje sve isto - ljudski život je neprocjenjiv i čovjek je na prvom mjestu. U ovom gradu bar jest. Drugačije nije ništa posebno jer sam doselila ovdje odmah nakon što sam istresla fekalije na Banske dvore i Virovitičani su znali kako kao novu sugrađanku imaju najbezobrazniju novinarku u državi (smijeh) ali je ponašanje policijskih službenika drugačije u smislu da su iz pristojnih i oduvijek pristupačnih postali moji pravi kolege.

LOŠE STRANE HRABROSTI

Recite nam više o tom odnosu sa njima?
-
Prije bi, recimo, dežurni u postaji po mom dolasku viknuo kolegi "Gospođa Iva je došla", a danas me svi pozdravljaju kao da dijelimo urede i već znaju što je posrijedi kada dođem, novi prekršaj koji sam počinila i došla prijaviti. Divni su, naprosto sjajni profesionalci koji osjećaju moje razumijevanje za njihov položaj i koji znaju kako od mene ne mogu očekivati ništa nego profesionalan odnos i podršku, bilo kao novinarke koja im je došla prijaviti nešto ili kao aktivistice koja niže prekršaje. Znaju moje motive svim akcijama i znaju kako će iste stati kada državni odvjetnik Darko Žegarac iz Bjelovara pokrene postupak ekshumacije i obdukcije koja je neizostavna i nezaobilazna. Ovim im putem javno zahvaljujem na strpljenju i razumijevanju koje imaju za mene, zbilja, jer sam ih "stisnula" i rekla im da imamo posla dokle god se kompletan grad ne očisti od korupcije i nepotizma a lokalni šerifi postanu prošlost. (smijeh)

Istrpjeli ste posljedice svog djelovanja na način na koji jeste i poštujem Vašu želju kako o tome ne želite pričati jer bi, kako ste rekli, time samo dali značenja onima koji su to radili a koji ne zaslužuju ništa izuzev ignoriranja. Recite nam, ipak, kako živite? Na koji se način Vaš život promijenio od tog ponedjeljka 3. lipnja kada je pronađeno tijelo Siniše Palma? U kakvom ste odnosu danas sa Kirinovima?
-
Nisam niti prije nešto ekstra mnogo uspijevala zaraditi svojim novinarskim radom jer istražujem i pišem o temama koje svaka vlast u Hrvatskoj nastoji trivijalizirati i gurnuti u zaborav a to je nemoguće, koliko god se oni trudili, jer ne možete negirati događaje koji su se odvili koliko god se trudili. Ne možete ne primijetiti da više ne postoji Vjesnik, da nema Ferala, da nema brda novina koje su imale itekakvu publiku i tiražu.

Istina uvijek ostane sačuvana i ispliva, bilo loša i dobra. I kada vam netko pomogne bez da ste znali, i kroz nekoliko godina ćete doznati kako vam je taj i taj pomogao na taj i taj način, to ne možete promijeniti, to su zakoni prirode, odnosno fizike. Ne brinem oko toga jer nemam ono što bih htjela zato jer imam ono što mi treba - prijatelja koji mi sam od sebe uđe u kuću i napuni škrinju mesom, prijatelje sa kojima se mogu i smijati i plakati za istim stolom a koji me nikada ne sude nego razumiju i zagrle, prijatelje koji uvijek imaju nekoliko stotina novaca za posuditi kada je generalno sr... i imam prazan frižider jer sam kupila sprej ili platila troškove tiskanja letaka. Ovo je period mog života koji je sličan onome kada se sportaš priprema za olimpijske igre - mnogo odricanja, koncentriran rad, malo odmora za samo taj jedan jedini trenutak kada će stati na postolje. Moje "postolje" biti će kada razotkrijem sve i jednu okolnost oko smrti Siniše Palma i time vratim mir prvenstveno njegovoj obitelji a time i ovom voljenom mi gradu.

Sva odricanja koja podnosim, podnosim s lakoćom jer se to treba napraviti sada, ne sutra, i treba se napraviti ovdje. Ako neću ja, neće nitko a živjeti još mjesecima u ovako mučnoj atmosferi u gradu koji bruji pitanjima a bez ijednog odgovora ne želim ni ja ni itko koga znam. Moja su odricanja, stoga, meni osobno veličanstvena jer u tišini trpnje gradim sebe kao čovjeka jednako kao i put ka cilju, rješenju misterije smrti Palma i nestanka milijuna.

Sa Kirinima od lipnja nemam nikakav kontakt i žao mi je zbog njih samih da su sve napravili kako jesu ali im "držim palčeve" da nauče sve što trebaju iz ovog slučaja, iskonski se promijene i počnu djelovati.

KIRINA U OVOM GRADU VIŠE NITKO NE DOŽIVLJAVA

Na kakvo djelovanje mislite? Da Kirin da ostavku?
-
Mislim da je svima u gradu jasno da je Kirinova ostavka danas, devet mjeseci nakon pronalaska tijela i onog suludog priopćenja za javnost o nestanku 17 milijuna, samo administrativna forma i nema nikakvu moralnu težinu ni efekt više, to vrijeme je prošlo ljetos. Sam Kirin u gradu nema nikakav utjecaj više, nikakvo poštovanje sugrađana, nitko mu ništa ne vjeruje i nitko se ne veseli ničemu što bi on eventualno napravio dobro. Čak i da uspije svojim djelovanjem otvoriti brojna radna mjesta, da zasadi nazad drveće porušeno u parku koji je bio srce Virovitičanima, da oporavi "Tvin" i vrati sam samcat 17 milijuna u gradsku blagajnu - tog čovjeka u ovom gradu više nitko ne doživljava. Naprosto je u slučaju Palm otišao predaleko. U Zagrebu sam neki dan čula kako u krugovima HDZ-a pričaju kako neće izaći na iduće lokalne izbore nego ga stranka tjera da se povuče iz, kao, "obiteljskih razloga". Sve je otišlo predaleko i Ivica bi trebao povući neočekivano radikalan, ljudski potez kojim bi morao dokazati da je prvenstveno čovjek, da ima osjećaje kako sam tvrdi i da je spreman podnijeti odgovorno teret jame u koju se sam samcat ukopao svojim izjavama. Je li za to spreman i sposoban, on sam će pokazati. Ili neće. Doista, sada je sve na njemu što će, kako će i da li će išta učiniti. Ono što znam, što vidim u ljudima ovog grada jest to kako nemaju nikakvih očekivanja, potpuno su okrenuli leđa od svega što radi i govori.

Zamjerate li mu Vi štogod u ovom slučaju?
-
Ništa manje ni više nego svim političarima koji ne rade u skladu sa svojim pričama. Tek kada se rasvijetle sve i jedna okolnost smrti Siniše Palma biti će moguće donijeti zaključak.

Nebrojeno ste puta pokazali hrabrost. Imate li ikakvog straha u sebi?
-
Da, kad mi se sin došulja iza leđa dok čitam pa me preplaši. (smijeh) Nisam na "dobar dan" sa visinom ali radim i na tome i spremam se iskočiti padobranom iz aviona da i to riješim. (smijeh) Takva sam kakva sam a trajati ću dok ne krepam i to je to. Kada osvijestite prolaznost svog života, prigrlite činjenicu kako ćete garant jednog dana biti pepeo, oslobodite se svih strahova i život vam je bajkovit i neopterećen. Uvijek sve bude dobro, govorila je moja baka Jelka a ona je rodila troje djece u vrijeme Drugog svjetskog rata i usred gladi i neimaštine. Na što da se onda ja žalim a zdrava sam i donekle pametna? (smijeh)


Postoje li loše strane hrabrosti?
-
Kako ne! Kada ste hrabri i odvažni, idete na živce svima onima koji to nisu, to prvo osjetite. Kada sam izbacila fekalije na Banske dvore, većina mi je čestitala ali dio ljudi me izbjegavao jer im je neugodno u mojoj blizini, jer sam učinila nešto što su i oni sami htjeli učiniti ali moju su hrabrost da to učinim doživjeli kao osobni poraz što je glupost. Pa nisam ja glupa ako sam u društvu pametnijih, ne?. Mene su odgajali da sam sretna imati mogućnost biti u blizini nekoga tko me može nečemu naučiti, podučiti i uvijek se guram biti sa ljudima koji su daleko pametniji od mene, koji znaju mnogo jer je učiti jako zanimljivo, mijenja vas i rastete kao biće. Ono što "polovični" i slabi ljudi ne shvaćaju jest to da nas hrabre ne fascinira vila ni auto nego dolazak prijatelja u gluho doba noći kojeg ste zvali jer vam se plače ili smije sa njim. Mi imamo potpuno drugačije prioritete koji su, k tome, besplatni. Jednako kao i biti bezobrazan, ne? (smijeh)

Nabrojite nam, za kraj, nekoliko žena kojima se divite i koje su Vam bile ili jesu uzorom?
-
Apsolutno moja majka Mare, oličenje ljubavi, razumijevanja, mudrosti, pameti, duhovitosti i providnosti, jedina žena kojoj sam mogla pasti u zagrljaj slomljena a koja me ne bi pitala ništa nego gledala kako da mi pomogne da budem dobro a potom čekala da sama ispričam što me muči. Uz moju mamu, moja teta Nina, samozatajna žena nepojmljive dubine i mudrosti, snage i ustrajnosti, nesebične brige i vrhunskog humora isto. Moja baka Jelka koja je kao kuharica u hotelu "Panorama" othranila moju mamu, ujaka i tetu, njena majka Ika koja je bila nepismena i bila glavna mudra glava u Novigradu Dalmatinskom odakle sam podrijetlom. Ima ih mnogo, uistinu a posljednja koju želim istaknuti je Jadranka Palm koja sa toliko snage i dostojanstva podnosi svoju bol i težinu iz dana u dan da nemam riječi kojima bih opisala takvo stanje duha, takvo što nisam nikada vidjela u životu. Iznimno sam zahvalna na činjenici što mi je životna okolnost pružila mogućnost da upravo moja snaga i pamet i hrabrost budu od koristi kako bi majka Palm došla do svih odgovora oko smrti svog sina. Zbog toga, moja povezanost sa njom je doživotna i da se nikada više ne vidimo u živo a to je nešto nadnaravno, nedokučivo prostom shvaćanju stvari baš kao što mi žene, majke, kao bića, i jesmo.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.