Malo pritužbi na kršenje izborne šutnje u Hrvatskoj
Stožer: 86 novih slučajeva u protekla 24 sata
Prijatelji životinja protiv prodaje živih riba i rakova u supermarketima
Algebra postaje prvo privatno sveučilište u području tehničkih znanosti u Hrvatskoj
Ponosni Zagreb održao prosvjednu biciklističku vožnju
U inozemstvu se glasuje bez dojava o nepravilnostima
Na području županije nema novozaraženih

  Politika

Potraga za tijelom ubijenog brata

  Goran Gazdek           16.04.2013.         2513 pogleda
Potraga za tijelom ubijenog brata

Već 20 godina baka Stana Jorgić iz zaseoka Kometnik Jorgić  kod Voćina traga za posmrtnim ostacima svoga brata Dušana Jorgića, ubijenog u prosincu 1991. godine u dobi od šezdeset godina. Ne želi znati ni tko je pucao u njega, ni pod kojim okolnosti, ni zašto su ga ustrijelili niti planira tražiti pravdu po sudovima i kaznu za onoga tko ga tog zimskog dana promatrao kroz nišan. Jedina njezina želja je da joj pokažu gdje su ga pokopali pa da posmrtne ostatke prenese u grobnicu i sahrani ga kao čovjeka prije nego i sama sklopi oči.

- Njegova supruga umrla je prije tri godine, nije imao djece. Nije htio u izbjeglištvo, govorio je da ne ide u tuđinu, da je ovo njegovo selo, da nikome ništa nažao nije učinio i da mu se ne može ništa dogoditi. Kad smo odavde selili bila je zima, da puknemo od studeni. Suprug Pantelija tovari na prikolicu stvari i kaže mi:  'Idi u neki kombi koji vozi ženu i djecu, bit će ti toplije'. Nisam htjela. Sjedila sam na prikolici skroz do Banja Luke. Nek' se smrznem, nije mi bilo važno. Brat je izašao na asfalt i gleda nas. Mi ga zovemo: 'Ajde sjedaj na prikolicu, idemo. Šta ćeš ovdje, vidiš da svi odlaze, ne možeš ostati sam u selu' - govori nam baka Stana.
Ispratio ih je pogledom, mahnuo rukom. Dugo je stajao na toj cesti i gledao za kolonom. Baka Stana će to vječno pamtiti, tada ga je posljednji put vidjela.

Vijest o Dušanovoj smrti sustigla ih u Banja Luci gdje su proveli prvih 14 dana izbjegličkog života.  Njihova djeca su živjela u Beogradu pa su roditeljima predložili da izaberu u Vojvodinu ako ikako mogu jer se tamo dijele kuće Hrvata koji su otišli u Hrvatsku.

- Nismo otišli u Vojvodinu nego u Bapsku. Dodijeli su nam kuću, nabijaču sa zemljom, a kod nas je tu svako imao zidane kuće. Ma, neka nam daju kakvu imaju, rekla sam, i tako ćemo se jednog dana vratiti u Kometnik,  jer tamo naš dom. Ljudi nisu vjerovali kada sam im to rekla, mislili ću da ćemo tu stalno ostali. Govorili su: 'Šta nam se vrijedi vračati kad će nas opet netko istjerati'.  Ali mi smo se među prvima upisali i nakon sedam godina među prvima vratili. Oni koji nisu htjeli sad traže obnovu, ali više ne mogu ostvariti to pravo. Obnavljaju se i sada kuće, ali je malo drugačiji model i traje puno duže - pripovijeda Stana naglašavajući kako prigodom povratka nisu doživjeli nikakve neugodnosti, ništa što bi ih pokolebalo ili zbog čega bi požalili što su požurili svojoj kući.

Dočekali su ih doseljenici s Kosova s kojima danas žive u dobrosusjedskim odnosima. Nikada ih nisu pitali zašto su otišli pa se vratili, nikada ništa nisu pričali protiv povratnika, često spominju svoja sela na Kosovu pa baka Stana zaključuje kako im fali ognjište bez obzira kakvo je ono bilo i unatoč okolnostima pod kojima su ga morali napustiti.

-  Nas nisu istjerivali iz kuće, nitko nas nije maltretirao ili uhvatio za ruku i rekao moraš da ideš. Jednostavno, naši ljudi su među sobom pričali kako moramo seliti jer je stigao takav nalog iz opčine - prisjeća se baka Stana jeseni i zime 1991. godine i početka rata.

Odmah po povratku počeli su potragu za Dušanovim počivalištem i okolnostima pod kojima je ubijen. Iako je bila priča da su ga ubili Srbi jer nije htio bježati Jorgići u to ne vjeruju jer u selu tada Srba gotovo da i nije bilo. Nije ga pokosio ni vojnički metak jer u to vrijeme pripadnici hrvatskih postrojbi još nisu došli na ovo područje. Prema jednoj priči Dušan se pokolebao pa je nakon nekoliko dana ipak odlučio krenuti za Banja Luku. Netko je zapucao preko polja...
- Bilo je više ubijenih tih dana. Patronažna sestra je ustanovila smrt, ali kaže da ne zna gdje su tijela vožena. Bio jedan čovjek iz policije, razgovarali smo dugo, a kada sam ga pitala šta dalje rekao mi je: 'Tetka, to je sada naša briga'. Ima jedna žena koja tvrdi da zna gdje je grob, spremna je pokazati gdje je ako ju netko pita. Ali nitko ne pita i ne želi pitati. I moja djeca kažu da je to još prerano o tome govoriti i da će doći dan kad će se to morati saznati, ali meni to ide jako sporo. Presporo! - nestrpljiva je baka Stana.

Prvi brat likvidiran 1942. godine kao 12-godišnjak

Imala sam osam godina. Na mjesto današnjeg spomenik žrtvama ustaškog  terora postojala  je škola i svo je stanovništvo 14. januara 1942. godine tu dotjerano. Nisam bila obučena, majka je tražila neki mali ogrtač ustaše su vikale što ne izlazimo iz kuće. Odvojili su ženu i djecu na jednu, a muškarce starije od 16 godina na drugu stranu. Žene i djecu su poslali kući, a muškarci su otjerani u Voćin. Među njima je su bili moj otac i otac moga supruga koji su, zajedno sa još šest muškaraca bili izdvojeni iz grupe koji će kasnije dobiti zadatak da pokopaju 320 ubijenih mještana.  Moj brat Gojko je bio dijete, bio je mali, imao je tek 12 godina. Ubijen je pred kućom. Vratio se po cipele. Opazili ga ustaše i ubile. Rekli su: Ubili smo partizana.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Ljubo R. Weiss
17.4.2013. 3:30
Marlene Dietrich: "Sag mir wo die Blumen sind!"(You tube)
freeman
16.4.2013. 18:24
nakon svih ratova zemlja osta posijana grobovima, neki obilježeni, a neki ne...


Još iz kategorije Politika



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.