Tko o čemu, HDZ o domoljublju. Optužili jučer Milanovića da umanjuje problem granice s BiH. Traže da »povuče izjavu« o Malome i Velikom Škoju kao »dva kamena« koja remete odnose Hrvatske i BiH, jer da je riječ o »20 četvornih kilometara Malostonskog zaljeva«. Zamisli.
HDZ-ovci su prodiku održali u dramatičnome performansu, plutajući na brodici negdje oko Neuma. Jesu li pritom razvili stjegove, ili možda intonirali himnu s rukama na novčanicima, mediji nisu izvijestili, ali dubrovački je župan Nikola Dobroslavić svakako izjavio ovo: »Ako se treba sporiti još 20 godina za naš teritorij, a za što imamo dokaze, onda je dužnost svake hrvatske vlade da te sporove i vodi«. Pa dometnuo i da treba riješiti granicu s Crnom Gorom. Kao da se ondje ratuje!
Neupućena promatrača možda bi ganula ta velika emfaza iz male barke. Ali oni što pate od dužega sjećanja moraju priupitati: pa nije li baš HDZ tih navodno prevažnih »20 četvornih kilometara« prepustio BiH? Nije li Tuđman potkraj devedesetih potpisao Ugovor o granici s BiH s Alijom Izetbegovićem, a onda se naknadno pokazalo da je njegov zaboravni kartograf ta dva grebena ostavio s onu stranu državne granice? Jest. I nije li zato ugovor u Saboru do danas neratificiran? Jest. I nije li najmoćniji od svih HDZ-ovih premijera, Ivo Sanader, zahtijevao da se ugovor, takav kakav jest, ipak ratificira? Jest. Pa zašto onda HDZ Milanoviću predbacuje vlastite grijehe? Zato što s novim predsjednikom zabrinjavajuće brzo obnavlja staru, pogrešnu, nepoštenu i opasnu politiku konflikta.
Takva je politika posljednje što Hrvatskoj treba, ali Karamarko je krenuo njome iznova prokrvljavati HDZ jer se čini da misli da demokršćanstva nema bez ucjenjivanja patriotizmom. Intelektualno očito na uskoj pruzi, novi vođa HDZ-a iz dana u dan potvrđuje fiksaciju devedesetima. Ništa čudno: policajac je naučen da slijedi logiku apriorne sumnje, a ne da svijet promatra kao mjesto kompromisa i politike obostrane koristi. Karamarko nije političar budućnosti: u javni govor vraća rječnik optuživanja, sumnjičenja i prozivanja, čineći nepotrebnu, a veliku štetu i građanima i državi. Demokršćanstvu pak naročito: nastavi li ovako, Karamarko bi mogao još jednom, Tuđmanovim tragom, kompromitirati izvorno dostojanstven politički pravac dobre, stare, liberalne Europe.
Jer sada se, razumljivo, i HDZ-ovi golubovi vraćaju diplanju u svađalačke diple, zbog kakvih smo protratili najmanje deset uzaludnih godina. HDZ sada tvrdi: nije vlada samo »duboko nedomoljubnim činom« zanemarila gradnju Pelješkoga mosta (sic!), nego se premijer počinje i poigravati s ozbiljnošću neriješenoga graničnog problema. Sugestija ne može biti jasnija: tu smrdi na izdaju!
Ali nitko valjda više ne nasjeda na takav politički infantilizam. Pa sjetimo se samo »uspjeha« HDZ-ove pravedničke bitke za Piranski zaljev! Na kraju je Kosor, slučajna grobarica dekadentnog tuđmanizma, spasila stvar i učinila najpametnije: okrenula leđa HDZ-u i vratila se Račanu. Ali evo sad Karamarka, pa Jovo nanovo...