Trebao sam onaj plagijat smješten u stupcu desno ispod naslova «Utopija malih
bogova» već odavno skinuti. Nisam to učinio jer smo u proljeće počeli raditi
na redizajnu stranica pa sam mislio da će sa starim stranicama, vrlo brzo, otići
i «novinarski» pokušaj Borisa Tomšića, jer se već tada, nakon
samo dva članka umorio i shvati da javnosti, ipak, nema što reći. Ali, prošlo
je otada dvadesetak nedjelja, rad na novim stranicama se odužio, dani tjerali
jedni druge, novi događaji navirali i za «utopiti Boru» jednostavno nije bilo
vremena. Možda je to i dobro, jer, da je onda bio utopljen nikada se ne bi saznalo
Imenica plagijat, podsjetit ću, potječe od latinske rijeci plagium, sto znaci
kidnapiranje, otmica čovjeka. U širem značenju ona se upotrebljava kao sinonim
za krađu umjetničkog djela, prisvajanje tuđega autorstva, izdanje tuđega rada
pod svojim imenom.
«Plagijat je, stoga, eufemizam za suptilni oblik krađe. U društvu koje je izgubilo
svoj identitet i traga za novim, krađa je postala najjednostavniji put. Lopovluk
se, stoga, ne manifestira samo kao prisvajanje tuđih materijalnih dobara - zemlje,
kuća, tvornica, već i u otimačini i prisvajanju tuđih duhovnih vrijednosti»,
piše književnik Mile Stojić.
Nije moj bivši suradnik ni prvi ni posljednji koji je posegnuo za tuđim ili
koji su raznim smicalicama obmanuli svoja uredništva, kolege i čitatelje. Radila
su to i ozbiljna novinarska pera, profesionalci koji žive od pisanja, koji su
ponosni nositelji press iskaznica, «ugledni» građani, velike medijske face.
Povijest novinarstva pamti izmišljene intervjue, lažne reportaža, prepisane
rečenice pa i čitava poglavlja članaka, ukradene fotografije…
Dva najsvježija primjera u Hrvatskoj su izmišljeni intervju s Mirkom
Norcem (napravio ga je i podvalio je urednik dnevnih novina) i izvještaj
s koncerta Gibonija (pisao eminentni glazbeni kritičar dva
dana ranije, slučajno objavljen dan prije održavanja koncerta).
I sam sam bio žrtva plagijatora. U studenom 2002. godine izvještavao sam o
teškoj prometnoj nesreći u Lozanu kada je pod naletom jurećeg Mercedesa poginula
osmogodišnja djevojčica. Razgovarao s očevicima, zabilježio potresne trenutke
pred zgradom osnovne škole na obilježenom pješačkom prijelazu i prenio apele
mještana da odgovorni nekako stanu na kraj divljacima na cesti. Drugih novinara
nije bilo pa je «Glas Slavonije» jedini imao tu priču. Sljedećeg dana u drugim,
puno čitanijim dnevnim novinama prepoznao sam svoje fotografije potpisane tuđim
imenom, dijelove svojih rečenica i izjave mojih sugovornika. Nisam mogao vjerovati!
Šokiran takvom drskošću nazvao sam «autora» i tražio objašnjenje.
Proslavljeni vanjskopolitički novinar najvećeg američkog lista USA Today Jack
Kelley, kandidat za Pulitzerovu nagradu 2002. godine koji je izvještavao
iz 96 zemalja, često i kao ratni reporter, bio je prisiljen dati ostavku nakon
što se otkrilo da je izmišljao svoje izvještaje.
I novinar The New York Timesa, Jayson Blair dao je ostavku
nakon što je utvrđeno da reportaže ne piše s terena putujući Amerikom, nego
iz svog newyorškog doma.
I ne pišem sve ovo da bi amnestirao Borisa Tomšića. Naprotiv, strašno sam razočaran njegovim postupkom, ali svatko ima pravo na izražavanje, pa i plagijatom. Time je rekao sve o sebi, svojim pogledima na svijet i svojim svjetonazorima.