DHMZ: Oblačno uz povremenu kišu
Večernji list: U Karlovcu se uselile prve dvije od 10 sirijskih obitelji
Jutarnji list: Dekanica Filozofskog kriva za uzmeniravanje na poslu
Kolakušić na Pantovčaku očekuje plaću od minimalno 70 tisuća kuna
Bernardić: Bilo bi bolje da predsjednički izbori nisu u vrijeme blagdana
Grubišno Polje: Na Sajmu sira 142 izlagača iz 13 hrvatskih županija
Čačić: Narodna stranka - Reformisti podržat će Milanovića

Pismo piscu


  Virovitičanka u Zagrebu           Sandra Pocrnić Mlakar           22.04.2008.         5835 pogleda
Pismo piscu
Sve godine mog honorarčenja, pa i ovog mog pisanja za Virovitica.net, bile bi doista uludo ulupan trud i vrijeme kad bi me moja nećakinja Iva, koja također voli pisati, u potrazi za vlastitim literarnim uzorima jednog dana zapitala: „A tko ti je bio taj Igor Mandić“

Nije mi važno je li to tebi dobro ili nije dobro. Ja sam tu knjigu napravila i iza nje stojim – tako sam, pružajući mu našu virovitičku knjigu, rekla svom piscu-uzoru. Veliki pisac i veliki uzor stanuje u susjednoj četvrti, stoga Dalmatinac i ja nastojimo s njim i njegovom suprugom sjesti barem jednom tjedno i prokomentirati stanje u struci, razmijeniti savjete o odgajanju djevojčica, uzgajanju lončanica i uređenju stana. To je taj kojeg nagovaram da piše. A on se ne da. On čita, kaže. Sad svi pišu, zato će on čitati.

I tako je pročitao i našu virovitičku knjigu i postao, priznaje, veliki obožavatelj Virovitice. A ta mi ocjena jako paše, tim više što je on originalni Zagrepčanin, štoviše, s respektabilnim književničkim pedigreom. Od novina je odustao iz istih razloga kao i ja. Novine ga ne znaju cijeniti, a on neće pisati za ponižavajući honorar. I ja sam mu, prisjetili smo se, ostala dužna za dvije gaže u divljim novinama koje sam uređivala početkom devedesetih. Nazdravili smo i tim godinama i tim propalim honorarima.

Iako razumije i podržava moj virovitički volonterski angažman, on ne želi raditi ispod svoje cijene. Kao da je odvjetnik, ne preuzima posao ako nije dogovoren pristojan honorar. Ma koliko ga svrbjeli prsti. A sigurna sam da ga svrbe, jer znam kako piše i kako misli.

Da se razumijemo, ja sam načisto sa svojim virovitičkim volonterskim motivima jer ne mislim da je novac jedino mjerilo i jedina naknada za rad. Ali kad god mi moj veliki pisac-susjed spomene honorar, pecne me neki neugodan osjećajčić. Kao da sam neki štrajkbreher struke, koji nesolidarno pristaje raditi za malu naknadu dok se drugi bore za više honorare. Ili pak kao da u bescjenje rasprodajem robu čiju cijenu očajnički nastoje održati oni koji još čuvaju zlatna pravila struke (gdje su takvi, koliko ih je i kako im je – ne znam, ali uzdam se da negdje još postoje). I tako sam odlučila svom piscu-uzoru napisati ovdje otvoreno pismo. Pismo, zato što mi je lakše ovako napismeno, umjesto uživo, braniti svoje argumente, a otvoreno, zato što ima još takvih poput njega koji svoje talente čuvaju za dane kad će ih moći skupo prodati, kao što ima i još nas koji se pomireno i svjesno angažiramo bez naknade – ne treba ići dalje od Virovitica.neta. Zbog jednih i drugih, dakle, korisno je razmotriti što nas to pokreće i zašto. Pa, kao i obično, polazim od sebe…

Prvi i najvažniji razlog zbog kojeg ne prodajem već darujem svoje vrijeme (znanje, ideje…) je taj što mene još nitko nikad nije preplatio. Radim za plaću od prvog do prvog, a svaki svoj honorarčić odradila sam do zadnje lipe (ili pare, meni je jednako bilo i „onda“), nadajući se da će kvalitetu, koliko-toliko iznad standarda koji obuhvaća honorar, netko negdje prepoznati, da će mi se taj autorski „višak“ koji potpisujem nekako vratiti ili donijeti nove, veće ili možda stalnije poslove… Kasno palim, pa mi je tek na sredini životnog i radnog vijeka postalo jasno da me nitko neće primijetiti ako samo sjedim za svojim stolom i šutke odtrpavam hrpetine posla koje mi nabacuju. U novinarstvu je zavladalo pravilo da treba raditi ekscese, javno istupati, ulizivati se nadređenima, biti okrutan prema podređenima, nemilosrdno kritizirati slabije, izigrati žrtvu koja se ne može braniti – odnosno onoga o kome se piše, neobazrivo zauzimati tuđe vrijeme i medijski prostor. S takvim preporukama lakše je izboriti se za menadžerske ugovore, mobitele i aute.

To nije moj način, zaključila sam i potražila drukčija rješenja. Najbolje čega sam se mogla sjetiti bilo je pisanje za moj rodni grad – koji me nije razočarao, na što sam neizmjerno ponosna. Rekao mi je Neven Petrović kad smo se našli na Viroexpu da je vraćanje korijenima normalno poslije četrdesete. Dopuštam da je u pravu, kamo sreće kad bi se svi četrdesetineštogodišnjaci tako preobratili!

Kad sam počela pisati volonterski, izračunala sam da gubitak i nije velik. Dosadašnji honorari ionako nisu bili osjetni, a otkako je objavljena i knjiga uvjerila sam se da su osjećaji i odobravanja na koje nailazim neprocjenjive - kao što bi rekli kartičari, kojima je valjda najviše žao što i to ne mogu naplatiti.

Drukčije razmišljaju oni koji su stekli lošu naviku da očekuju procjenjivu nagradu kad nešto dobro naprave. Kako je nešto stariji od mene, moj uzor-pisac i susjed zahvatio je puno bolje razdoblje novinarstva nego ja. Ušao je u novine ranih osamdesetih. Kad sam spomenula svoju početnu 1986., potvrdio je da su to bile zlatne godine za novinare. Jesu, i ja se sjećam da su se stariji kolege hvalili kako se plaćom otplaćuju krediti, od honorara se živi, a dnevnicama se plaćaju provodi i ljubavnice. Ali zlatne godine osjetili su oni koji su ih dočekali afirmirani. Ja sam se tada tek dokazivala urednicima u gradskim redakcijama, a kolumnu sam počela pisati devedesete, na pripravničkoj plaći, bez naknade, uvjerena kako je pisanje, uz obavezan urednički program kojim sam zarađivala plaću, ulaganje u budućnost.

Nepunu godinu nakon što je u Vjesniku startala kolumna „Rat spolova“ koju sam pisala s koautoricom, Igor Mandić pozvao nas je da pišemo o odnosu među spolovima paralelno s njim u Dragi, ženskim novinama koje su se upravo pokretale. Da, to je bilo to: pišeš jednu kolumnu, pa te zovu na drugu, tako ih skupiš nekoliko i radiš elegantno, od kuće u papučama. Bilo mi je 26 godina. Nije bilo fotografije uz našu kolumnu, pa Mandić nije znao ni tko smo ni kakve smo. Pozvao nas je posredno, preko urednika, da bi nas upoznao tek kad je posao bio dogovoren. „Pa to je zrelo pisanje“, prokomentirao je, vjerojatno zatečen našim nezrelim facama.
Draga je trebala biti tobože „pametnija“ od tada također novopokrenute Mile. (Mila i Draga – kao Večernji i Jutarnji, to je ta naša novinarska inventivnost!) „On“ i „One“ – tako su se zvale naše kolumne na suprotnim stranicama duplerice. On je nas u kolumni oslovljavao sa „Drage moje“, a mi njega sa „Dragi naš“. „U novinama ćemo se svađati, a zajedno ćemo piti kavu“, bio je postulat naše suradnje, na koji smo bez pogovora pristale. No, Draga je bila senzacionalistički pokušaj prije senzacionalizma i ugasio se u Vjesnikovoj pretvorbi. Iako su honorari obeshrabrujuće kasnili, pisale smo do zadnjeg broja, koliko i On. Kad smo Mu jednom spomenule zaostali dug rekao je: „Propadala je država, pa i mi s njom“.

Znam da moj dragi susjed pisac više voli Veselka Tenžeru nego Igora Mandića. Tenžera ili Mandić – to je vječna rasprava koju prepuštam načitanijima nego što sam ja (samo ću mlađe podsjetiti da su njih dvojica bili veliki prijatelji). Ja sam sigurna u jedno – sve te godine mog honorarčenja, dokazivanja, pa i ovog mog pisanja za Virovitica.net, bile bi doista uludo ulupan trud i vrijeme kad bi me moja nećakinja Iva, koja također voli pisati, jednog dana, u potrazi za vlastitim literarnim uzorima, zapitala: „A tko ti je bio taj Igor Mandić“. Ali to se neće dogoditi. Nakon „Sebi pod kožu“ i povijesnog reizdanja „Notesa“ jasno je da, tvrdoglav kakav jest, sam Igor Mandić to neće dopustiti. Tenžera je pak bio manje tvrdoglav, možda se baš zbog toga danas ne može sam založiti za svoje djelo. Ima li pisaca koji to mogu umjesto njega? Bilo bi logično da su to barem oni koji su ponijeli novinarsku nagradu s njegovim imenom. Ali nisu.

Moj Dalmatinac alergičan je na moju mitomaniju, osobito ako je usmjerena prema nekom drugom Dalmatincu. Ne popuštam. Ja se velikom Igoru Mandiću klanjam prije svega zato što cijeli život – piše. I kad je smio i kad nije smio, Igor Mandić je pisao. Barem o bračnoj kuhinji, kad već nije mogao o usmjerenom obrazovanju, koje je, dok god su mu urednici to dopuštali, napadao iz svih medija, upozoravajući na duhovno kljaštrenje generacija koje je uslijedilo nakon ukidanja gimnazija (evo i mene okljaštrene, Mandićevo „Zbogom, dragi Krleža“ uzela sam u ruke tek prošle godine, svaka čast, epohalan mu je početak). Sjećamo li se možda kojeg urednika koji je odbijao objavljivati Mandića? Trebalo bi ga zapamtiti, negativci su ionako postali junaci našeg doba. Ali takvi urednici su potonuli. A Mandić je postao institucija, održao se i ostao onaj kojeg se plaća. Trebam li reći, za mene je priznanje koje mi je Mandić javno odao početkom devedesetih ionako vrednije od svih onih honorara koje sam tada trebala dobiti od Drage.

Današnjim novinarima nitko ne može zabraniti pisanje. Mene nijedne ženske novine ne trebaju, što mi može biti žao, ali zbog toga ne moram odustati od pisanja, a srećom ni od uređivanja. Na interenetu može pisati tko god želi, tržište je totalno i mogu se zadovoljiti svi ukusi. Sad treba, kao što kaže moj susjed-pisac, čitati. Treba znati čitati, treba naučiti čitati i u moru teksta prepoznati zlatno zrnce koje se može ugraditi u vlastitu naobrazbu, ali i u kolektivnu svijest, prihvatiti kao dio kulture jednog naroda. Jer za masovno tržište uvijek će biti vredniji slogan od stiha, spot od filma, glumac u sapunici od glumca u kazalištu. A ako prihvatimo da je veća faca onaj koji izvali veću glupost i onaj tko se više puta pojavi na televiziji, raspada se sustav vrijednosti na kojem se gradi budućnost i odgajaju nove generacije. Davno je Mandić znao da treba plivati protiv takve struje! A ispostavilo se, nažalost, da ga nije čitao ama baš nitko od svih naših velikih i preplaćenih urednika koji nam danas diktiraju i smjer i tempo.

Zato odavde, iz Virovitice, poručujem svom prijatelju i susjedu, nadasve piscu, da nam nema druge nego pokušati se dokazati pred nekim novim klincima koji danas postavljaju kriterije u novinarstvu. Takvo je to drugo poluvrijeme i to je prirodni zakon. Kao što i Mandiću danas kriterije postavljaju mnogo mlađi od njega, a za besmrtnike poput Tenžere isto vrijedi. Mi smo publika koja ih danas vrednuje, kao što će sutra nas vrednovati generacije naše djece ako pristanemo, kao Mandić i Tenžera, gađati zvijezde. U ovoj drugoj životnoj polovici čak nemamo pravo ne pisati, ne pokazati što smo naučili i ne reći tko su nam bili uzori. Zbog mladih, zbog onih koji tek traže svoje kriterije i svoje idole. Mi smo sad na redu da kažemo svoje, jer osim nas, nema tko drugi provjeravati postavljene gabarite, čuvati provjerene vrijednosti i ukazivati na nove. Ne zbog honorara. Mi smo bitku za honorare, mobitele i automobile već izgubili. Ovo je sad borba za kriterije, a oni su mnogo veći.

O, daleko od toga da ja novac ne volim ili da mi ne treba. Moj Dalmatinac i ja smjenjujemo se na jednom laptopu, a sve češće nam mjesto pred računalom zauzima naša školarka sa svojim forama iz prvog razreda - „Tko digne guzicu izgubi stolicu.“ I dalje se ipak nadam da ću joj uspjeti omogućiti standard srednjeg, građanskog sloja, radeći posao za koji sam se školovala, a ne rasprodajući djedovinu.

Dragi moj zagrebački prijatelju, pomiriti se s tim da se možemo prilagoditi tržištu samo ako odustanemo od vlastitih kriterija, značilo bi priznati da smo glupi. Ja na to ne pristajem. Nego pišem. Tržište za moje kriterije postoji, našla sam ga i ispostavilo se da sam znala gdje treba tražiti. Pozivam i tebe da izađeš na to tržište, bez obzira na honorar. Jer uopće ne sumnjam: jednom, uskoro, kad se kriteriji kvalitete opet uspostave, u usporedbi s mlađima i bržima znat će se kamo spadamo mi koji smo učili od najboljih - a tada će nas valjda netko konačno i platiti.


Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

sandra
29.4.2008. 23:59
Doista, Pljuska, pusti malo goste da dođu do izražaja.
Igore, na kraju rubrike Priča, na dnu portala, imaš Davorovu adresu na koju se šalju priče. Imaš li koju neobjavljenu? Ili objavljenu, nema veze. Samo nemoj neki teški dert jer nije ti ovo Zagreb da su svi u spidu. Tu se malo čvršće stoji nogama na zemlji.
igor
28.4.2008. 13:19

Dajte svoje interne stvari stavite na forum kako bi nama ostalima ostalo više prostora.
pljuska
28.4.2008. 7:59
??????? Nove metode?
uredništvo
27.4.2008. 21:04
pljuska
27.4.2008. 19:37
Bilo bi smiješno da nije žalosno sve ono što su moderator i administrator svojom samovoljom i nasiljem učinili od ovog neta. Oni su nadmašili sve one negativnosti koje su se tu i tamo događale, a što se događa i na drugim forumima, ali tamo administratori pokazuju više profesionalne i demokratske osjetljivosti i naravno brišu komentare bez odmazde u zaštiti kritike na njihovu osobu, što su "bogomdane" sileđije s ovog neta nemilosrdno primjenjivale. Rezultati su net na kojeg se posjećuje iz čiste dosade i da bi se pročitala pokoja lokalna vijest. Ekipu neta je ne najboljem putu da ih virovitički HDZ predložio za dodijelu zlatne plakete Virovitice, kao člana lokalpatriotskkog posebnog doprinos u gušenju internetskog glasa kritike!
uredništvo
27.4.2008. 18:04
Pa tko "piscima" brani da se logiraju i pišu? Ja zaista ne vidim u čemu je problem.
U drugom dijelu si u pravu pa molim ekipu da poštuju pravila.
pljuska
27.4.2008. 17:41
nebi se štel puno miješati, ali s novim ste pravilima otjerali i dio kvalitetnih pisaca. Da ne zaboravim ostali su administrator i moderator koji su sve to uspješno rastjerali. Podsjetio bi samo na njihove intervencije kada su brisali dvadesetak ovokvih međusobnih komentara, ali tada su komentatori bili drugi ljudi koje u nečijem interesu trebalo otjerati s neta. Sada je net postao ono što HDZ-u odgovara, šećerna vodicu i limunada.
igor
27.4.2008. 16:48

Zbog love svakako, a gluposti da, ali čitatelja. Na njima je izbor hoće li to plaćati ili ne i uživati u podijeli misli s korporacijskim piscima/kolumnistima. Naravno, kako bi jednadžba imala smisla i dobila nepoznanicu ili dvije, treba dodati umreženost s politikom i polusvijetom. Uglavnom, ne piše se dobro, čita se kao i uvijek ništa, a to kako su velevlasnici medija podigli standard novinara opravdanje je za dobrovoljni pristanak na amputaciju misli, duše i morala. Ali sve je tu ionak` u kurcu i trulo, pa se smrad ne osjeti ništ` posebno.
sandra
27.4.2008. 14:18
Pretpostavljam zbog love i gluposti, Igore. Svaki glavni urednik prvo se pobrinuo da iz novina potjera svakoga tko bi mu po pameti mogao konkurirati (nedajbože da je pametniji od njega). A vlasnicima je ionako važnije pakirati oglase u sirovi senzacionalizam i brzo zgrtati zaradu nego imati utjecajne novine. Veliki naslovi, sve manje teksta - čitatelji se zapravo uče da ne čitaju.
igor
27.4.2008. 12:37

I da, Sandra - ne razumijem zašto (nam) se to dogodilo?
igor
27.4.2008. 10:26

Novinskim urednicima!?! Ha ha ha ha ha ha...
Pa njima ni novinari ne trebaju, pa ni informacije, Sandra, za pet ran` Kristušovih. I to je hrvatska stvarnost, sve je isfabricirano. Zato im pisci ne trebaju, oni su druga stvarnost. A ova ekipa korporacijskih pisaca samo pokazuju kako je poturica (ne znam je l` veliko ili malo slovo) gori od Turaka (tu znam).
sandra
27.4.2008. 10:13
Igore Koji Sve Kužiš, zato sam i napisala pismo piscu. To je jedan pisac koji bi svim "ovima danas" mogao pokazati kako se piše, samo kad bi htio. Vidi koliko je hiperproduktivnih ego-tripova koji se guraju među pisce, a jedan koji se ne mora gurati, nego doista je pisac - ne piše. I što je najgore, novinskim urednicima je to sasvim u redu. Njima pisci ne trebaju.
igor
26.4.2008. 12:22

A i ako te Iva pita za Mandića, znat ćeš da je on ostao bar u usmenoj predaji. Tko će od ovih danas biti upamćen?
igor
26.4.2008. 11:38

Ma neću, Sandra, bez brige. Samo mi malčice vremena treba da se raskravim. Ništ` drugo.
Dugo nisam radio ništa osim svojih knjiga, pa malo tremiram.
sandra
26.4.2008. 10:39
Igore, molim te nemoj iznevjeriti očekivanja. Vi književnici ionako pišete nadajući se da će to netko pročitati. A kad si imao pred sobom publiku koja traži da nešto napišeš?! Nemoj sad reći da ti je frka, nego dodaj il priču il recitaciju.
Ivica
25.4.2008. 22:13
Da, mislio sam da se Igor Mandić učlanio. Pa valjda će i ovaj drugi Igor napisati nešto duže od rečenicu-dvije! :)
sandra
25.4.2008. 11:20
Ma što ne bi bilo fer! Glavno je da komentiramo. Puno mi je posla tražiti komentare i u Virovitičanki i ispod tekstova, lakše mi je kad smo na jednom mjestu.
Davore, doista, jesi se odmorio od nepisanja, pa da nastavimo Neka cijeli ovaj svijet...
igor
25.4.2008. 10:36
Slažem se, iako mi se uvijek čini da forumi malo pomaknu stvari u stranu, jer su kao malo "getoizirani", iako, opet, nije fer pod Sandrin tekst komentirati tuđi. Ali ovaj put neka mi oprosti, ona me i navukla na grijeh.
A ti se vrati pisati svoje.
Davor
25.4.2008. 10:11
S obzirom da komentari polako odmiču u forumske vode, mislim da je vrijeme za nastavak priče na forumu "Virovitičanke". Eto prilike da "počnemo ljubav iz početka". :))

igor
24.4.2008. 23:59
Pročitao sam ovu zadnju, onda i komentare. Zdepra me to, a ne da mi se biti kilav i zdepran. Ja sam ove godine hipi. I potpuno kužim one koji kad vide Hrvatsku vide Tuđmana. Oboje su što više vremena prolazi sve gori.
Ali ovaj bi komentar trebao biti ispod njegovog teksta.
sandra
24.4.2008. 22:35
Ekipa, iako je možda sve to točno što kaže o sebi, Igor je inače sasvim ok dečko, štoviše književnik.
Igore, jesi li vidio serijal Davorovih kolumni? Sa strane Etika svakodnevnice. Javi kako ti se čine. A mogao bi Davoru nabaciti i neku od svojih priča da ih stavi na Virovitica.net.
igor
24.4.2008. 21:10
Sandra, znam, skužio sam. No, svejedno, evo koordinata - parodontoza, ne volim pola svijeta i znam tko ne voli drugi dio, kronična upala sinusa, živčan. Prgav, ne da se krstit`, gad, čudo.
Gospodi pomiluj!
sandra
24.4.2008. 20:54
Igore, daj neke svoje koordinate: Dinamo ja volim ili naslov neke od tvojih knjiga. Ivica sad sigurno misli da si Mandić!
Ivice, nije se javio Mandić, ne bi on ni blizu računala, a kamoli na forum.
igor
24.4.2008. 14:18

Fala na dobrodošlici.
Imam tremu, samo da se malo raskravim.
Ivica
24.4.2008. 13:59

Igore, obradovali ste nas (nadam se da ne izražavam samo svoje mišljenje) svojim učlanjenjem na vt.net. Ali, bio bi red da, i bez honorara, napišete makar mali, majušni člančić o bilo čemu jer komentar, u jednoj rečenici, na tuđi članak može napisati svatko. :)

Slažem se s Vama i s Davorom u vezi Sandrinog članka. Dijelim Davorovo mišljenje u vezi unaprijed dogovorenih honorara i kvalitete. Eto, opovrgnite nas jednim pro bono osvrtom na tu temu. :)
igor
23.4.2008. 22:50
@ Sandra, a budućnost je ispred mene samo ako hodam unatraške.
igor
23.4.2008. 22:02
@ Davore, honorari ugovoreni prije djela ne sputavaju stvaralaštvo.
@ Sandra, evo me kao što sam ti i obećao. Slažem se sa svime što si napisala, na kraju krajeva pišem. Skoro pa besplatno.
sandra
22.4.2008. 14:46
Davore, to je priča mog života! Trebalo mi je dosta vremena da shvatim da su krivi kriteriji kojima se vode novine, a ne ja. Lova nema veze s pisanjem - ili pišeš ili ne pišeš - ali ima s vremenom. Ako se mora zarađivati da bi se moglo pisati, a ne može se živjeti od pisanja, onda smo tu gdje jesmo. No, budućnost je pred nama...
Davor
22.4.2008. 13:14
Sandra, ovo ti je jedna od najboljih kolumni. Svakom piscu honorari olakšavaju život ali oni ugovoreni prije djela sputavaju stvaralaštvo. Nije isto pisati sa osjećajem da moraš ispuniti nečija očekivanja ili pisati slobodno bez obaveze. Ipak, jedva čekam priliku da se “prodam”.


Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: