Udruga hrvatskih sudaca protiv spajanja ministarstava pravosuđa i uprave
Grbin najavio kandidaturu za predsjednika SDP-a
Večernji list: Plenković - ostaje većina ministara
Jutarnji list: Vrh SDP-a zazire od Peđe Grbina
HAK: Na graničnim prijelazima moguća čekanja
DHMZ: Sunčano i vruće
Beroš: Moguće nove preporuke HZJZ-a za veća okupljanja, zasad bez zabrana

  Olgine recenzije

Pismo iz pakla

  Olga Vujović           28.06.2020.         352 pogleda
Pismo iz pakla

Debitantski roman „Djevojka iz pisma“ (The Girl in the Letter, 2018.) engleske novinarke i televizijske scenaristice Emily Gunnis (1975.) pojavio se u hrvatskom prijevodu (Marko Mravunac, Mozaik knjiga, 2020.) gotovo istovremeno s objavljivanjem njezinog drugog romana „The Lost Child“ u Velikoj Britaniji.

Pomalo me iznenađuje da je Gunnis relativno kasno „propisala“, budući da je njezina majka Penny Vincenzi (1939.-2018.) bila izuzetno plodna i poznata autorica.

Hrvatska publika poznaje njezine romane „Pravo lice Cresside Forrest“ (Another Woman) i „Velika dvojba Francesce Channing“ (The Dilemma) u izdanju Mozaika knjiga, nakladnika koji odabirom naslova prati stvaralaštvo pojedinog autora (što podržavam i čemu se radujem) pa zato možda možemo očekivati prijevod drugog Gunnis-inog romana „Izgubljeno dijete“ koji je već prikupio pregršt pohvala.

Glavna junakinja u romanu „Djevojka iz pisma“ je mlada ambiciozna novinarka Samantha Harper koja slučajno kod svoje bake nalazi stara pisma (1956.). U njima mlada i trudna Ivy preklinje svojeg momka Alistaira da ju izbavi iz samostana Svete Margarete u Sussexu kamo ju je poslala njezina obitelj. Da bi izbjegli „sramotu“ i neželjenu djecu, obitelji su, uz naknadu, u samostanski Dom za majke i novorođenčad smještali neudane trudne djevojke da potajno rode.

Otac Benjamin, časne sestre predvođene majkom Carlin i doktor Jacobson, glavni skrbnici rodilja, nakon poroda su majkama oduzimali djecu i davali ih na usvajanje (uz naknadu), dok bi mlade majke iscrpljivali teškim poslovima u praonici (kako bi isplatile svoj boravak).

Alistair nikada nije došao po Ivy i Samantha čita njezina potresna pisma, pa se zgrožena Ivynim opisima mučnog života i očajem zbog oduzetog djeteta, upušta u istraživanja (sudeći prema popisu na kraju knjige, Guinnes je posegnula za vjerodostojnim tekstovima) o zbivanjima u samostanu Sveta Margareta (koji će uskoro biti srušen, 2017.).

Uz otimanje djece (kojih se majke pod prisilom odriču) u samostanu su se nad djecom, nepogodnom za usvajanje, vršili farmaceutski pokusi…

Roman se sastoji od ispreplitanja nekoliko vremenskih razdoblja (od 1956. do 2017.) i nekoliko osobnih priča koje uključuju Samanthina istraživanja (u sadašnjosti), Ivyna pisma i Ivyn život u samostanu (u prošlosti) te Kittyi i njezinu veza sa spomenutim domom (u oba razdoblja).

Blizanke Kitty i Elviru rodila je ljubavnica njihovog oženjenog oca, ali se on ponukan savješću ipak odlučio uzeti jednu kćer, dok je drugu ostavio za udomljavanje. Razdvojene blizanke proživljavaju različite sudbine: Kitty živi sretno uz oca, dok Elvira ,koju su usvojitelji ubrzo vratili u Dom, mučno i tegobno radi (dok joj Ivy ne omogući bijeg).

Nije plodonosno u ovako složenoj strukturi prepričavati tko je komu što, ali se stvari odmataju kako Samantha prati seriju neobjašnjivih smrti ljudi nekada vezanih uz Svetu Margaretu.

Roman je napisan vrlo vješto i argumentirano i nemamo nikakvih dvojbi da se radi o stvarnim događanjima s izmišljenim licima i mjestima, što autorica potvrđuje: „Iako je dom Svete Margarete potpuno izmišljen, on je spoj različitih domova za majke i novorođenčad te priča o onima o kojima sam čitala dok sam istraživala za ovaj roman, a uvjeti prikazani u ovome domu, nažalost, istiniti su. (…) Što se tiče kliničkog testiranja lijekova, nema dokaza da se nešto takvo ikada odvijalo u domovima u Ujedinjenoj Kraljevini, ali ima mnogo izvještaja o testiranjima u Irskoj. Kao i sa zlostavljanjem u domovima, pretpostavljam da nitko nikada nije morao odgovarati za ta klinička testiranja lijekova i upravo me taj nedostatak odgovornosti inspirirao za pisanje ovog romana.“

Gunnis ne okrivljuje samo „zle časne sestre“ koje su omogućile zlostavljanje mladih djevojaka, nego sve institucije koje su na bilo koji način dozvolile, čak omogućile da do takvih pojava dođe poput njihovih obitelji, liječnika, odvjetnika, agencija za posvajanja djece odnosno, kako kaže, „svih koji su zažmirili na jedno oko“.

Mada roman „Djevojka iz pisma“ posjeduje elemente kriminalističkih romana (leševi, potraga za počiniocem i motivom, zamjena identiteta, ograničeno vrijeme istrage i slično) to je prvenstveno dokumentarno utemeljena, sociološki osviještena i duboko proživljena priča o zlostavljačima i zlostavljanima, o moćnim „stupovima društva“ i obespravljenim, napuštenim i bespomoćnim mladim ženama, o obiteljskim tajnama i nikada preboljenim traumama.

To je teška, tužna i tjeskobna priča, ali ne zavaravajmo se da, iako se događala, uvjetno govoreći, davno i daleko, u nekoj inačici ne postoji još uvijek danas i ovdje.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Olgine recenzije



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.