Rano je, jutro, pet nula-nula, počinje moj radni dan, lagano umivanje, prateća higijena, uz što manje buke, dok mi najdraži sniju zaštićeni toplinom ležaja i uljuljkani pjevom ptičica skrivenih u grmlju i krošnjama ispred nam balkona.
Svjež i čil, idem na INTERNET po dozu informacija, a tamo šok-šou.
Onaj novinar u Slobodnoj dobio otkaz (Dežulović), a ovome u Novom listu (Pavelić), prijete otkazom, u stvari čeka na uručenje istoga.
Prvome noga zbog uvredljivog obraćanja grupi i klasificiranjem istih u biološku grupaciju GNJIDA, a drugome jer je prenio nešto što je netko drugi objavio ili rekao.
Kod prvog je kazna izrečena temeljem sudske presude, a drugi pade ili još da čekamo da padne, voljom vlasnika izdavačke kuće u kojoj radi ili je radio.
Ono što već dugo vlada ovim prostorima, je sila šutnje govora, te tišine ne napisane riječi. Sloboda medija je šuplja priča ma koliko mi govorili ili vrištali po potrebi o njoj.
Mislim da nam je jasno da koordiniranom akcijom, ovoj zemlji prijete sile mraka, jebača praznog mozga, horde beduina što šatore mogu razapeti gdje požele. Lako je kampirati kad plaća stiže.
Vlasnici javnih medija, tiska, radio-tv valova, Internet portala i sličnih prozora u svijet, rade na kreiranju njihove istine, te nema mjesta za drugu.
Neovisno i slobodno novinarstvo (moš mislit slobodno), sve, dok stomak ne zakrulji, a onda na kazan po svoje mišljenje i porciju preživljavanja.
Pada mi na pamet naš, pardon Todorićev KONZUM, znamo kako je sve počelo i kamo ide, za novinske kuće ta ekipa i ne postoji, jer lako odu REKLAME drugome. Onome, tko ne talasa.
Dovoljno sam star, da shvatim stanje i upozorenja, ali sam još toliko mlad da ne mogu stat i sagnut glavu.
Smatram da svatko od nas treba gledati globalno, a raditi i stvarati lokalno u globalnoj slici ili prostoru. Ne mogu se lokalno oteti dojmu da sam, kako ja, tako i meni slični, ostali bez „Virovitica.net“. Nekako od prezentacije Pavelićeve knjige SMIJEH SLOBODE UVOD U FERAL TRIBUN, kad sam bio presretan na broj i sastav prisutnih, mislim i vjerujem istomišljenika.
Nakon toga omiljeni portal sve više sliči onom na koji i ne idem. Govorilo se kako nema teorije zavjere, ja u zavjeru nisam ni vjerovao. Previše je toga na stolu da bi pojedinci na vlasti u dolasku prepustili stvar slučaju, pa kako Bog da.
Poklopilo se da nakon toga ne možeš komentirati, da ne možeš reći što misliš o napisanoj temi, javnosti je uskraćena mogućnost da kaže što misli o obrađenim temama i vijestima poslanim iz naše gradske ili županijske uprave. Svi mi dobro znamo kome KOMENTAR ili KOMENTARI ne odgovaraju.
Pokušavam se prijaviti ali ne-ne ide. Zar je cilj uredniku portala imati „URBI ET ORBI“, a dalje tišina. Imali smo mogućnost izjasniti se, pohvaliti ili pokuditi. Neke su objave pojedinih članka pratili mnogi (više desetaka) komentara, a sad sam si uzeo vremena da izbrojim u 20 članaka (tu su članci o otkazima novinarima) imate samo 2 komentara. Pitam se u čemu je kvaka!?
UDBA mi dođe k'o sudba, poput ocu mom: Boriti se moram da svoju djecu zaštitim od nje.
Vidim sebe kako se ljutim, a da se sam pitam zašto. Neke kupe, a neki se prodaju ili predaju, neki im i ne trebaju. Da su mi se ova dva draga novinara (Dežulović i Pavelić) prodala ili predala, imali bi sad posao, ali ne i sebe.
Nekad su me savjetovali kad hoćeš uvesti svoj red i vlast, kupi, razbij ili uništi najjačeg u postojećoj sredini, ostali će pognuti glave i ostati nijemi. Njima su oduzeli manevarski prosto za riječ djelo i misao. Kako njima tako i nama.
Imati slobodu pitanje je što s njom. Ako ona treba biti gluha, slijepa i nijema, bolji je potop i raspad. Totalka.
Iz pepela može se samo dić, Feniks.
U očekivanju Feniksa, ostaje mi samo Requiem za slobodu riječi, misli i djela.
Dok čekam, idem tražiti nove prozore – portale slobodne riječi, obasjane starim feralom.