Dvanaesto izdanje zagrebačkog Festivala svjetske književnosti (1.-7.9.2024.) otvorio je talijanski književnik Paolo Giordano predstavljajući svoj roman „Tasmanija“ (prevela Dragana Vulić Budanko, Fraktura, 2024.) koji je pisao u doba globalne zaraze korona virusom pa je, bivajući u svojevrsnoj izolaciji, ispisao prozu čija struktura sliči kronici, izvještaju, dnevniku…
Giordano (1982.) je fizičar s doktoratom iz područja elementarnih čestica, ali se okrenuo pisanju s obrazloženjem da „ne želi biti stručnjak ni u čemu“. Naime, specijalizacija u znanosti sužava zonu interesa dok mu pisanje omogućuje da se bavi raznim područjima, bez „obaveze“ da bude za nešto stručnjak („osim na polju osjećaja i patnje“). Prema šali da „mi možemo od nekuda otići ali to nešto nas ne mora napustiti“, Giordano povezuje društvene i fizikalne pojmove, pa u prvom romanu „Samoća primarnih brojeva“ (Maja Adžija, Algoritam, 2009.) propituje (ne)mogućnost ljudskih veza na različitim razinama (primarni brojevi su oni koji su djeljivi s 1 i sa samim sobom), dok u romanu „Ljudsko tijelo“ (Mate Maras, Algoritam, 2013.) opisuje mlade talijanske vojnike na misiji u Afganistanu.
U romanu „Tasmanija“ pripovjedač je četrdesetogodišnji fizičar Paolo koji piše knjigu o atomskoj bombi i o globalnoj opasnosti koju predstavlja ovo oružje, pa kada za „Corriere della Sera“ pita znanstvenika Novellija gdje bi se skrasio kako bi se spasio, ovaj mu odgovara „U Tasmaniji. Dovoljno je južno da izbjegne pretjerane temperature. Ima dobre zalihe slatke vode, u demokratskoj je državi, a čovjeku ne prijete nikakvi grabežljivci. Nije premala, ali je ipak otok, dakle, lakše ju je braniti. Jer, vjerujte mi, trebat će se braniti.“ Tasmanija je najmanja australska država i mada se prema domorocima u prošlosti brutalno postupilo, danas predstavlja privlačnu destinaciju ( prema nekoj rang-listi proglašen je najsigurnijim mjestom u slučaju klimatskih promjena, pa ga je Giordano, iako nikada nije bio tamo, prihvatio kao svojevrsnu oazu sigurnosti). Giordano je opisao bombardiranja Hirošime i Nagasakija u kolovozu 1945. sa stajališta japanskih žitelja pa su njegovi prikazi slikoviti, emotivni i sućutni, ali bez potrebe da se utvrđuju krivci: niti oni koji su bacili bombe niti oni na koje su bačene nisu bili svjesni stvarnih posljedica.
Giordano se ne bavi samo nuklearnom energijom, nego su tu i klimatske promjene ali i neravnopravnost među spolovima (izvanredna scena Novellijevog govora o slabijim znanstvenim rezultatima žena u odnosu na muškarce na što ga je potaknuo izbor kolegice na mjesto za koje je i sam konkurirao, a završio je zaključkom: „(…) nesrazmjer u moći postoji, no uopće ne proizlazi iz društvene nepravde. Ima logičan, intrinzičan temelj: znanstvenice su manje uspješne u znanstvenom radu jer su, u prosjeku, nesposobnije“). Kroz pojedinačne sudbine, Giordano govori o nekim arhetipskim situacijama pa se, među inim, bavi dvojbom oko očinstva (publici je ispričao o svojoj želji da postane ocem, pa iako to nije ostvario na biološkom planu, svojata dvojicu sinova svoje partnerice), poljuljanom odlukom o svećeničkom poziva pri pojavi moguće partnerice ili iluzijom da je čovjek dio eko sustava.
Nije važno nazovemo li Giordanovo zadnje djelo romanom ili kronikom, ali „Tasmanija“ je nesumnjivo vrlo osobna proza u kojoj će svatko naći nešto za sebe, ili utješno ili uznemirujuće. Ako ništa drugo, onda popis nevolja koje su ljudi priskrbili sebi i drugima.