Packe u školi! Svi se toga sjećamo, nismo ih doživljavali kao zlostavljanje niti su nam ostavile psihičkih posljedica

Sjećam se vremena kada su učenici bili samo nestašna djeca, nastavnici i profesori pedagozi sa autoritetom, a očevi i majke roditelji koji su klince od malih nogu učili pristojnom ponašanju. Jako dobro pamtim svoje osnovnoškolsko razdoblje. Bili smo malen i složan razred, uvijek spreman na nestašluke. One prave dječje, bez imalo trunke i zlobe.

Igranje „Trule kobile“ bilo je obavezno pod svakim odmorom. Ekipa se birala pomno i razvijala prava strategija kako pobijediti suparnike. Kada smo se umorili, preselili smo se do prozora. Virkali smo, dobacivali, znali smo se nagurivati pa je slučajno stradao i prozor. Nitko zbog toga nije dizao pompu. Niti dobio ukor. Snovčali smo se, platili štetu i domar je promijenio prozor. Mislim da čak ni roditelji nisu znali niti bili pozvani na razgovor jer imaju problematičnu djecu.

Sjećam se i razbijene utičnice. Baš tada smo učili o strujnom krugu. Genijalci kakvi smo bili, a i poduzetni, u čas smo se dogovorili da se spojimo na 220. Napravili smo krug, prvi i zadnji su se uhvatili za žice a ostatak ekipe se uhvatio za ruke. Nismo bili zadovoljni, pa smo se zapitali kako bi bilo da se u strujni krug spojimo sa metalom? Neki su imali srebrne lančiće, neki zlatne koji su u času bili skinuti u svrhu višeg cilja. Taman kada smo krenuli sa eksperimentom u učionicu je ušao dežurni nastavnik. Nije bio spojen u strujni krug, ali mu se kosa na glavi digla i nakostriješila. Naprasno nas je prekinuo u našem znanstvenom radu i pozvao domara da popravi šalter. I to je bilo to, opet bez ukora i opomena.

Isti je taj nastavnik ušao u učionicu dok smo pod velikim odmorom nakon jela zapalili cigaretu. Taman sam povukla dim i cigaretu predala dalje. Taj se učenik snašao i bacio cigaretu kroz prozor, a ja puhnula dim nastavniku drito u facu. Samo se nasmiješio, klimnuo par puta glavom i izašao van.

Sat kemije. Nastavnica je na trenutak izašla van iz učionice. Naravno da smo i mi virnuli na hodnik. Kako i zašto je prijatelj iz razreda aktivirao aparat za gašenje požara, to ne znam. Rekla bih slučajnost i radoznalost u kombinaciji. Kat je bio bijel. Nastavnica je ovaj puta pozvala i pedagoga. Provela se istraga. Tu se kolegijalnost pokazala na djelu. Nitko nije htio otkucati prijatelja. Svi su se redom izjasnili da ne znaju počinitelja. Na kraju se ipak prijatelj ustao i priznao. Posljedica? Ostao mu je nadimak - Crni Boro. Tako ga je nastavnica oslovila šokirana kad je saznala da je on taj nestaško. Kazna? Plaćanje vatrogascima punjenje aparata.

To je samo dio naših nestašluka.

A nastavnici? Red je da se osvrnem i na njih. Već kao zaposlena osoba razgovarala sam sa jednom od nastavnica. Pričali smo o našim zgodama i nezgodama. Ona je nama tolerirala naše nestašluke, a mi njoj štrikanje pod satom.

Packe! Svi se toga sjećamo. Nismo to doživljavali kao zlostavljanje. Niti je to ostavilo psihičkih posljedica da nam je trebao psiholog i psihoterapija.

I roditelji su tada bili drugačiji. Odgajali su djecu da poštuju učitelje i starije. Nisu ih stavljali pod stakleno zvono i punili im glavu o njihovim pravima. Tada su djeca imala i obaveze. Tada niste mogli čuti neku od roditeljica da objašnjava svima na roditeljskom sastanku kako je njeno dijete najpametnije, najbolje i najpristojnije, dok razrednik uporno objašnjava da je dijete puno jedinica kao šipak koštica i da se problematično ponaša.

Što ćete, nastupilo je drugo doba. Vrijeme kada učenik učenika ne smije krivo pogledati, a kamoli što reći. Odmah se trči razredniku, alarmira se pedagog i psiholog. Roditelji se gotovo potuku štiteći svoju mladunčad nedopuštajući im da se sami izbore za mjesto pod suncem i naviknu na životne okolnosti.

Klinci urlaju pod satom, gađaju profesore, guraju ih i prijete.

A nastavnici i profesori? Zatrpani kojekakvim pravilima i propisima, svezanih ruku, plivaju u nametnutom sistemu nadajući se da će izvući živu glavu.