Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima
III. dio: Zatvoreni krug
I. poglavlje: Opojno stvorenje
Nezamislivi zidovi agoničnog ognja bili su visoki poput sablasnih planina, a njihov prodorni sjaj crven poput crjepova i blještav poput samoga sunca kao da je nastojao rastaliti samo tkanje stvarnosti. Kroz šumu plamenih jezika širila se stravična jeka vječnih patnika, koji su prkoseći Paklenoj Vlasti prije bezbroj stoljeća bili obasuti vječnom vatrom i doimalo se da niti jedno stvorenje osim samog cara Ignedisa ne može opstati u tome kaosu. Ipak, pavši nepozvani iz mirnog zemaljskog svijeta i prešavši iz neugodnog i neizvjesnog postojanja u neizdrživu stvarnost gdje je propast sigurna, maglovita su stvorenja bila lišena boli i prepuštena samo urlicima drugih upropaštenih bića. Na samome dnu beznadnoga grotla, iz jarke crvotočine što je vodila u potpuno drugi svijet, iskočiše dva najgora atrofolska izdajnika, pobjegavši iz postojanje koje je za njih postalo uzaludno. U Vulisardovu umu više ne postojaše tuga, gnjev niti odlučnost, nego je lutao vlastitim osjećajima i mislima, ne shvaćajući što je njegova prava stvarnost, a što mora koja ga vječno prati.
Žarko je želio da ga unište nestvarne sile pakla, da se konačno može probuditi iz ružnoga sna i zaboraviti na neostvarenu ljubav zbog koje je odlučio odreći se vlastitog života. Nije više od sudbine tražio niti jednu blagodat svijeta i bio se spreman odreći svake neostvarene žudnje, samo kad bi taj ljuti otrov zavisti bio ispran iz njegovih vena, a nezadovoljstvo zamijenjeno srećom, bez obzira kako bi njegov život tekao i što bi mu donijelo taj dugo očekivani spokoj. Znameniti prorok koji je kraj njega stajao poput ukipljene sjene, grozio se silnih muka te silovite bujice očajnika što ih je obasipala, gledajući u njih tupo i odsutno, ali ipak suosjećajući sa svakom njihovom boli. No, kad ga je iz bezvoljnog transa probudio odlučni Vulisardov povik, podsjećajući na vapaj zbunjenog i izgubljenog čovjeka koji pod svaku cijenu zahtijeva razrješenje svoje sudbine, ponovno se pribere pogledavši u njegovo unezvijereno lice.
-Zar sam zaslužio da me tako podlo zavaravaš!? Reci što uistinu želiš od mene! Dosad sam od tebe čuo samo besmislice, iako si obećao da ćeš mi otkriti neku sveopću tajnu! Trebao si me izbaviti iz lošeg postojanja, a bacio si me u još gori svijet!-Vulisard razrogači oči pune mržnje i odlučno krene prema sumnjivom strancu zauzevši borbeni stav očajnika koji se spreman okrenuti čak i protiv vlastitih saveznika.- Sigurno si jedan od zlikovaca koji su me zarobili u okrutnoj zemaljskoj stvarnosti! Car o kojem si govorio sve najgore zapravo je tvoj gospodar i sada me vodiš k njemu ! Želiš da moj otpor bude kažnjen!- zavapi iz sveg glasa stisnuvši šake te zamahne prema nedužnom proroku u čijoj je dubini ključao sve snažniji gnjev.
-Kako se usuđuješ optuživati me za takve strahote!?-branio se prorok grubim riječima, nastojeći Vulisarda poštedjeti svoje snage. -Poslušaj me još barem jednom! Moje ime je Anfolije i želim te samo izbaviti iz beznadne jame postojanja u koju te je okrutni car bacio! Tvoje stvarno ime je Vulisard, a Andrija je samo puka zemaljska reinkarnacija hrabroga ratnika!- magične su riječi konačno razbistrile Vulisardov razum, a u njemu gusta magla bijaše razgrnuta i uništena zrakama snažnog svjetla spoznaje.
Njegove se šake više nisu bespoštedno obrušavale u Anfolijevo sivo lice, nego iznenada zastanu kao da je iz njih isisan sav život, poštedjevši krhku siluetu svoga saveznika bilo kakvih rana. Nije više izustio niti jednu riječ, a otpor mu se odjednom učinio besmislenim jer odlučio je dopustiti nadnaravnim i sveznajućim stvorenjima poput Anfolija da kroje njegovu bijednu sudbinu koju on sam unatoč svim nastojanjima nije bio u stanju promijeniti. Kada shvati da je ponovno pridobio njegovo povjerenje, prorok nastavi Vulisardu otkrivati davno zaboravljenu istinu.
-U redu. Ako si me spreman smireno saslušati, razotkrit ću misteriju koja te toliko dugo tištala. Tkanje cjelokupne stvarnosti sastoji se od četiriju nezavisnih svjetova, čija su stvorenja suočena s brojnim nedaćama i zarobljena u neprolaznoj vječnosti svoga postojanja. Raskošni medaljon koji nosim oko vrata krije u sebi četiri sitna kruga, simbolizirajući sve što je providnost ikad stvorila. Dio ispunjen trnovitim putovima koji na kraju vode u potpunu propast predstavlja tešku zemaljsku stvarnost iz koje sam te izbavio i ondje se nećemo vratiti dok naše patnje ne budu osvećene, a sveopća pravda zadovoljena. Mjesto ispunjeno čistim bijelim oblacima i mnoštvom spokojnih anđela naziva se Himel i poznato je kao carstvo nebesa, a prostor ispunjen plamenih jezicima i zastrašujućim demonskim bićima pakleno je carstvo Ignedis u kojem se sada nalazimo. Ovdje se ore ljuti krikovi najstrože kažnjenih izdajica i najbjednija bića u vrućim i suhim odajama beznadnog ponora provode svoju upropaštenu vječnost, ne očekujući spasenje niotkuda.
Žitelji Himela spokojno obitavaju u zaštitništvu mnogobrojnih vojski neba i pred njih je prostrana beskrajna gozba u čijim blagodatima danonoćno uživaju, ne osjetivši niti tračak straha, gnjeva ili neizvjesnosti. No, postoji prokletstvo koje je oduvijek progonilo svjetinu oba carstva, premda se njihove sudbine neusporedivo razlikuju jer propast je dosuđena samo jednima. Sva ta bezvoljna stvorenja izmučena bezličnošću svoga postojanja zavide onima čiji vijek nije beskrajan i koji će jednoga dan dočekati svoj logični kraj, istrgnuvši se iz nemilosrdnog stiska vječnosti. Dok ga je snažno obasipala beskrajna mudrost i znanje koje je prštalo iz Anfolijevog superiornog uma, Vulisardovo je ukočeno tijelo bilo tek napola živo, a srce koje je neprimjetno kucalo u njegovim grudima jedva mu je dopuštalo disati, ne dajući mu snage niti za jednu riječ.
U svijetu iz kojeg smo davno prognani duše su lišene te kobi, sve dok ne odluče otkriti zabranjene tajne stvarnosti i prijeći strogu granicu carstva iza koje niti jedan smrtnik ne bi smio zakoračiti. U zagasitom beskraju našeg carstva zvanog Atrofol postoje jedino sive boje, a bezlične sjenke njime lutaju sretne i slobodne, uživajući u svojoj kratkotrajnoj spoznaji koja lišava njihov um bilo kakvog tereta. No, znaj da se savršena stvarnost temelji na vječitoj laži i podmuklim spletkama licemjernog cara Egzufrileja, a očajnički skriva bezbrojne neistine te sudi onima koji ih žele razotkriti.- jureći vatrenom šumom sa svojim nemoćnim štićenikom, Anfolije je bio odlučan otkriti Vulisardu posljednji djelić njihove davne sudbine pa je teškom mukom uspijevao nadglasati sablasne urlike gorućih duša, no nešto ga iznenada zaustavi te on podbaci u svome naumu prije nego uspije otkriti jasni cilj njihovog namjernog propadanja u pakao.
-Stanite, bijednici! Znam da si mu kanio otkriti carev sveti plan, ali sada ćeš prekinuti svoje nedopustivo izdajništvo, ili ću tvoje krhko tijelo učiniti podložnim vječnome ognju!-prijeteće riječi zmijolike Klaudijine reinkarnacije odmah su skamenile njegovo grlu i on se polako okrene prema svojoj zakletoj dušmanki, ne usuđujući se prkositi njenoj zapovjedi.
- Bolje ti je da staneš na našu stranu, prokletnice!- zaprijeti joj Anfolije te se okrene prema svome prepalom savezniku.-Ovdje upravo stoji nemilosrdna demonka Akvarbud koja je već mnoge od nas osudila na propast! Samo je tebe poštedjela presude, ali to u tvojoj duši ne smije probuditi niti trunku samilosti!- podsvjesno izazivajući gnjevnu zmiju da uistinu ispuni svoje stravično obećanje, Anfolije počne razotkrivati nove spoznaje, ali ubrzo preneražen zašuti , ne izustivši više niti riječ.
-Još jednom mi se usudi prkositi i učinit ću ono najgore!- uzvikne Akvarbud isplazivši svoj moćni zmijski jezik te on počne zračiti tamnim sjajem destruktivnih čini, čije zlo samo treba osloboditi da ih se obojicu učini patnicima vreloga Ignedisa. -Sada pođite za mnom! Odvest ću vas natrag svome gospodaru i on će na vama iskaliti sav svoj bijes, a mene za nagradu ponovno učiniti svojom odanom sluškinjom. Nadomak cilja, ali ipak nezamislivo daleko od pobjede, atrofolski su bjegunci bili prisiljeni podati se volji nadmoćne demonke, ne mogavši se oduprijeti njenoj zavidnoj snazi. Pomirivši se s propuštenom prilikom za potajni napad na Velikog Suca, pokunjeno i bezvoljno su koračali ispred prijeteće zmije, ne prepustivši se još osjećaju beznađa i očekujući spas koji bi ipak mogao naići da dugome putu ka vrhu paklenog ponora.
Satima se probijaše kroz sve gušću šumu podčinjene svjetine, dok su vatrenu zidovi postajali sve niži i rjeđi, nanoseći mučenicima Paklene Vlasti sve lakše podnošljivu bol. Iza usijanih prašnjavih stuba, sačinjenih od napola rastaljenog zlata pridobivenog u vječitim ratovima Ignedisa, ukazao se veličanstveni jantarski luk okićen reljefima sablasnih rogatih stvorenja, koja su zbog svojeg zastrašujućeg lika sličila tek samom paklenog caru. Čim je prošao kroz taj neobjašnjivi prolaz, Vulisarda naglo zapljusne mili i topli val nade te njegovo uvenulo lice ponovno oživi, a duh mu postane spreman za borbu, nastojeći pokrenuti klonulo tijelo lutajućeg nesretnika. Začudo, zvuci iz zagušljivih i sparnih odaja koji su ga učinili voljnim za borbu nisu zvučali milo niti spasonosno, nego podsjećaše na bespoštedno zlo koje bi moglo uništiti i samu Akvarbud te ih spasiti od bezizlaznog stanja.
-Kazna koju ću za tebe odrediti bit će toliko strašna da ju se nitko neće usuditi niti spomenuti! Sama pomisao na nju bit će za tebe gora muka od vječnoga ognja!- odvratni i izopačeni um Paklene Vlasti spremao se jadnog Senueta učiniti najvećim patnikom u povijesti Ignedisa, a za ideje o njegovoj propasti koje se vrzmaše paklenim umom neće smjeti saznati nitko od nas jer sam bi njihov spomen u svakom smrtniku pobudio neizdrživu agoniju.
-Ne idete više niti koraka naprijed! Želim na miru svjedočiti njegovim patnjama! Ako nas taj demon primijeti, prekinut će svoj sablasni ritual i presuda neće biti izvršena! Taj je drznik trebao visiti nad paklenim ponorom i pet godina slušati vapaje kažnjenih duša, ali oslobodio se presude koju sam izvršila i nepozvan upao u glavnu odaju Ignedisa. Zaslužuje takvu sudbinu!- radujući se zlu koje će ubrzo zadesiti jednog od njenih najmrskijih neprijatelja, izopačena Akvarbud isplazi svoj oštri jezik te ponovno zaprijeti katastrofalnim činima, natjeravši ih da odmah ustuknu, sakrivši se iza kolosalnog jantarskog luka. No, tragičan Senuetov kraj kojeg je iščekivala, bijaše odgođen opojnom pojavom prekrasne demonke Norfilde, koja je svojim čarima bila u stanju zavesti čak i samu Paklenu Vlast. Njeno ogoljeno tijelo bijaše prekriveno tek tankom koprenom, gotovo prozirnom koprenom ognjene haljine, a duboke smeđe oči zadirale su duboko u dušu najmoćnijeg demona Ignedisa, polako ga pretvarajući u najponiznije stvorenje koje je spremno sve učiniti za njenu naklonost.
-Predat ćeš mi svu svoju vlast! Želim postati tvojom gospodaricom! Hoćeš li ispuniti moje zahtjeve?- vrpoljeći se poput mlade travke na blagom povjetarcu, Norfilda zavodljivo zabaci svoju glatku crnu kosu i zatrepće ispustivši zlokobnu crvenu svjetlost ravno u demonove širom rastvorene oči.
-Sve ću učiniti za tebe. Predat ću ti svoje vojske! Možeš odlučivati o sudbini svih mojih bića!- očaran opojnim stvorenjem koje mu je iznenada prišlo, buncao je nekoć razboriti vladar poput poniznoga psa, izgubivši svu svoju čast, odrekavši se vlastite osobnosti i odbacivši ono malo razuma što ga je dotad posjedovao.