Donosimo nastavak vrlo otvorene i potresne ispovjedi profesorice Ane Saratlije. Jučer obajvljeni apel u kojem Ana moli odgovrne službe da zaštite njezinu djecu snažno je odjeknuo u lokalnoj javnosti. Ana je dobila na stotine poruka podrške, redakciji se javljaju žene koje imaju slična iskustva sa Centrom za socijalnu skrb, a javilo se i nekoliko žena koje su doživjele neugodnosti u Srednjoj školi Bartola Kašića u Grubišnom Polju. Sve što nam je Ana ispričala, učunila je pod materijalnom, kaznenom i moralnom odgovornošću. Za sve navode postoji dokumentacija i fotografije.
Uzalud svi moji vapaji, badava svi moji apeli, džabe svi moji jecaji - iz posve nejasnih razloga u Centru za socijalnu skrb ne žele me slušati, pojedinci se ponašaju bahato i arogantno, a kada sam o svemu izvijestila nadležno Ministarstvo i pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, i osvetnički. Zar se mojoj djeci zaista nešto mora dogoditi da socijalni radnici reagiraju? Bezbroj je primjera s tragičnim završetkom samo zato što socijalni radnici nisu marili za žrtve ili su štitili nedodirljive. Ako se mojoj djeci nešto dogodi za njihovu reakciju bit će kasno.
Upozoravala sam da moj bivši partner Jozo Matošević osim što je obiteljski nasilnik s pravomoćnom presudom ima psihičkih problema, s jakim epizodama panike i straha za svoj život čak i kad ga ubode neki insekt. Upozoravala sam da mjesečari, da odjednom iz čiste euforije prelazi u depresivna ponašanja i da radi opasne stvari za djecu: ostavlja vrele napitke i upaljene cigarete po kući tako da se sin jednom i opržio, a nekoliko je puta ručicom zgrabio duhan sa stola i stavio ga u usta. Često je grub prema dječaku ako ga ne posluša istog momenta; daje mu alkohol; ako plače obraća mu se s curice, mamina curice i pizdiš kao curica....
AROGANTNI PRAVNIK
Za djevojčicu uopće ne brine, nikada s njom samom nije bio u šetnji, dječaka izvodi povremeno na sat, sat i pol kako bi javnosti pokazao da ima sina. Tako ga i odgaja: daje mu da se igra alatom - čekićima, odvijačima, kliještama, metalnim metrima; dopušta mu da se naginje preko otvorenog balkona jer se muškarci ničega ne bi trebali plašiti; namjerno mu izaziva erekciju "da bi mu bio velik kao kod tate".
Sve ove navode mogu potvrditi moji roditelji, rodbina i prijatelji koji su spremni svjedočiti službenicima socijalne službe i na sudu, a navode mogu ilustrirati fotografijama i službenim dokumentima.
Otac dječaka i djevojčice ima pravo vidjeti našu djecu, ali smatram da susreti moraju biti ograničeni. Na početku je to bilo svakog neparnog datuma u radne dane po 3 sata uz nadzor, a nakon što sam se žalila i upozorila da je opasno obiteljskom nasilniku povjeriti djecu tako često, puno češće nego što je to praksa, dobio je još veća prava pa sada s djecom može provoditi vrijeme utorkom i četvrtkom od 16 do 20 sati i svaku nedjelju, osim prve, od 10 do 18 sati bez ikakvog nadzora.
Da stvar bude gora, službenici Centra za socijalnu skrb nisu nadzirali susrete kako se to u presudi tražilo pa čak ni povremeno dolazili vidjeti što se događa.
Na prijedlog Centra sutkinja je odlučila da se djeca uzimaju s moje adrese u Virovitici i voze u Grubišno Polje. To je najmanje pola sata tamo, i pola sata nazad u autu s ocem koji ima panične napade i tada se ne može brinuti ni o sebi, a kamoli o djeci.
Tražila sam od socijalne skrbi da po službenoj dužnosti dođe do zdravstvenih dokumenata koji će dokazati da se moj bivši partner duže vremensko razdoblje lijeći od psihičkih tegoba, ali za tim nisu vidjeli potrebu. Ja sam za to saznala mjesec dana prije izlaska iz zajednice. Činjenica da me lagao da nije bolestan i da se nikada nije liječio je strašna, a još je strašnije da mu Centar za socijalnu skrb vjeruje. Zastrašujuće i je objašnjenje birokrata lišenih bilo kakve empatije prema djeci i žrtvama nasilja i protivno zdravom razumu: To što je on nasilan prema majci i partnerici ne znači da je takav i prema djeci.
Boli me i bahati odnos službenika, ljudi koji bi svima nama trebali biti na usluzi, pomagati nam da sa što manje stresa za roditelje i djecu izađemo iz problema. Pravnik socijalne službe napao me da tko sam ja da nešto zahtijevam i da uskraćujem pravo ocu da viđa djecu. Rekao mi je da nemam prava tražiti da otac minimalno viđa sina i kćer, da ne vrijedim više od njega. Zaprijetio mi je i praktično ucijenio da će mi, ukoliko ne dopustim da viđa djecu, razgovarati o povjerenju mališana na privremeno čuvanje i odgoj u odgovarajuću ustanovu ili udomiteljsku obitelj. Doveo je u sumnju i mišljenje pedijatrice i nalaz prim.dr.sc. Zlatka Sabola, spec. dječjeg neurologa jer je moja mama liječnica opće medicine pa smo si to mogli "srediti". To mi je, istim riječima, rekao i partner pred sutkinjom pa mogu zaključiti da se mladi pravnik jako dobro konzultirao o terminologiji i ponašanju. Naglasio je da njemu šifre bolesti dobivene iz nalaza s reviziji iz BiH ništa ne znače jer on nije liječnik.
Osim toga daje si za pravo da procjenjuje valjanost pravomoćne sudske presude riječima "da sam ja neka žrtva obiteljskog nasilja koja to ne može dokazati". Istu tu definiciju je upotrijebio i Jozo Matošević što je još jedan dokaz da razgovaraju i da moj bivši partner na taj način izravno utječe na njihove odluke čime se potvrđuju njegove prijetnje da on bog i batina koji svugdje ima svoje ljude. Uostalom, na ročištu je izjavio kako se 23. rujna 2014. godine sastao s njima u Centru za socijalnu skrb Virovitica, u centru kojem sam ja prebivalištem određena za tražiti pomoć, savjet i zaštitu. Tako bar piše na letku, a i policija daje takve upute.
KAO DA SAM DROLJA
Nakon svega stvarno se pitam koliko smisla imaju propagandni pozivi da se prijavi obiteljsko nasilje jer se u njima ne spominje kroz kakve torture će prolaziti žene koje se obrate Centru za socijalnu skrb. Tamo se ne spominje da će žene biti pod većom sumnjom nego onaj tko uzrokuje i primjenjuje nasilje. Umjesto pomoći prema meni se ponašaju kao da sam drolja.
Kako Centar za socijalnu skrb koji svojim (ne)djelovanjem izravno utječe na moguće živote svojih "predmeta" mogu sebi uzeti slobodu bahatog ophođenja i služiti se otvorenim ucjenama tako i ja, pored toga što mi mogu nanijeti još veće zlo, uzimam sebi za pravo da o ponašanju i metodama njihovog rada, a posebno pravnika Grahovca obavijestim koga za to ocijenim potrebnim i hrvatsku javnost.
NASILNI POSLODAVAC
Jozo Matošević važi za nasilnog poslodavca, kroz godine sukobio se s brojnim pedagozima i nastavnicima. Zapošljava i otpušta kako želi. Ljudi koji rade s njim ga se boje, boje se njegovog utjecaja, boje se njegove odmazde. Na radnom mjestu se također ponaša nasilnički, brojni radnici se međusobno žale zbog mobbinga, straha, njegovog javnog i učestalog verbalnog i psihičkog maltretiranja, ali ga se toliko boje da nitko ne smije svjedočiti o njegovom ponašanju, očitim vezama s politikom, i policijom. Zna se da je poslan kao predstavnik Bjelovarsko-bilogorske županije na sastanke tzv.vlade u sjeni koju je okupio Karamarko. Bio je javno prozvan zbog otpuštanja profesorice Tatjane Todorović, zbog diskriminacije i mobbinga. Na kraju je izgubio sud i morao ju je vratiti na posao i isplatiti zaostale plaće, čime je okaljao i školu i zajednicu i županiju, i oštetio državni proračun za silne novce. No i tada je bio zaštićen i nije snosio nikakve posljedice.
Očito je da koristi svoj utjecaj u zajednici jer ima sve informacije koje mu ne bi trebale biti dostupne:
Balenović: Župane Čačija, zaštite radna prava profesorici Todorović
Htjeli smo čuti što o svemu kaže Jozo Matošević, ali na naš upit dobili smo ovakav odgovor: