Pomirenje ne morate zvati pomirenjem. Možete ga zvati na mnogo različitih načina. Možete, primjerice, reći – obično poštenje i ljudska pristojnost (simple fairness and human decency). – Tako je dužnosnik Europske komisije ovih dana opisao odluku Europske unije da proširenje na zemlje zapadnog Balkana ubuduće uvjetuje »pomirenjem«, odnosno međudržavnim i društvenim odnosima koji bi se mogli opisati krilaticom o »običnome poštenju i ljudskoj pristojnosti«.
U utorak, 6. veljače, Europska komisija predstavit će reformiranu strategiju o budućem proširenju EU-a na zemlje zapadnog Balkana. O tome je protekloga vikenda u Sarajevu, na Forumu za tranzicijsku pravdu što ga je organizirala Koalicija za Rekom, govorio David Hudson iz Opće uprave za susjedstvo i pregovore o proširenju (DG NEAR) Europske komisije, europski profesionalac s višegodišnjim iskustvom s proširenjem EU-a na istok, naročito na zemlje bivše Jugoslavije. Hudson je u Sarajevu iznio naznake nove strategije o proširenju, ali nas, za potrebe ovoga teksta, naročito zanima njegov opis koncepta »pomirenja« koje će, kako je najavio, zemljama bivše Jugoslavije ubuduće postati jedan od uvjeta za ulazak u EU.
Pomirenje, prenio je Britanac Hudson, može se interpretirati na mnogo različitih načina, ali i sažeti u jednostavnu krilaticu: »Simple fairness and human decency«, »obično poštenje i ljudska pristojnost«. Kada je riječ, recimo, o odnosu prema ratovima devedesetih, Hudson će to objasniti ovako: »Mnogo je mogućih načina da se suočite s prošlošću, ali onaj u kojemu se ljudi ponašaju kao da se stvari nisu dogodile, sigurno nije dobar način«. Europska unija, dakle, buduće ponašanje država, političara i društava na Balkanu kani procjenjivati u skladu s njihovom sposobnošću da budu »elementarno pošteni i ljudski pristojni«. I tu, uistinu, stižemo do srži problema.
Ako, naime, četvrt stoljeća nakon rata i osamnaest godina nakon 2000. godine u kojoj su počele kakve-takve demokratske promjene – Europska komisija zaključuje da opipljivo oživotvorenje »običnog poštenja i ljudske pristojnosti« treba postati uvjetom za eventualni primitak balkanskih držav u EU – o čemu to svjedoči? O kakvoj to civilizacijskoj regresiji Balkana, i o kakvoj to obnovi onoga arhetipskog nepovjerenja Europe prema Balkanu, svjedoči činjenica da je Europa očito zaključila kako je svadljiva nacionalistička politika ovdje tek sekundarni problem, jer izvire iz dubljega socijalnog nedostatka – pomanjkanja onoga temeljnog društvenog veziva koje zovemo »običnim poštenjem i ljudskom pristojnošću«?
Da – svjedoči to o silnoj regresiji, silnoj toliko da je ovdašnja društva više i ne primjećuju. Svjedoči i o tome da je Europa – ma kakva sama danas bila – izgubila vjeru kako su na Balkanu moguće brže civilizacijske promjene. I taj je gubitak posve opravdan, jer proizlazi iz logičnog pitanja: ako balkanske države, u kojima je rat devedesetih odnio grad veličine Rijeke i nanio štetu apokaliptičkih razmjera, ni dvadesetak godina kasnije ne pokazuju ni namjeru ni sposobnost da napuste ciklički krug mržnje, nepovjerenja, međusobnog optuživanja i provincijalnih svađa – a sve to hranjeno gnojivom »običnog nepoštenja i ljudske nepristojnosti« – kako im i zašto vjerovati da uistinu žele postati članicama civilizacijskog projekta koji je ostvario najduže razdoblje mira u povijesti Europe?
Smatramo, dakle, kako odluka Europske komisije da nadzire sposobnost ovdašnjih država i društava za »obično poštenje i ljudsku pristojnost« pogađa u samu bit balkanskog problema. Jer, kroničnom pomanjkanju tih elementarnih, nipošto političkih, nego ljudskih vrlina, svjedočimo svakoga dana, na svakom koraku, mi u Hrvatskoj ništa manje nego u Srbiji, BiH, ili drugdje na Balkanu. Ova nedostojna međuvladina svađa oko izložbe o Jasenovcu u UN-u, primjerice, zoran je primjer takvog pomanjkanja: svi, baš svi, pa i oni koji u toj svađi sudjeluju, dobro znaju da i srpska i hrvatska vlada skrivaju svoj dio odgovornosti, i da ta svađa ne može voditi nikamo doli novoj mržnji i novome povjerenju – ali svi ustraju.
No, paradoksalno, ni poziv hrvatske predsjednice Aleksandru Vučiću da posjeti Hrvatsku, koji su zaboravni mediji potrčali pozdraviti, nije ništa drugo doli još jedna demonstracija »običnog nepoštenja i ljudske nepristojnosti«. Jer, Kolinda Grabar-Kitarović, čini se, dobro uči Vučićevu metodu vladanja: »Posvađaj pa miri«. Ona, koja je među najodgovornijima za ovaj debakl hrvatskoga ugleda u regiji i srozavanje hrvatsko-srpskih odnosa, sada se gura miriti s Vučićem! Ne – mi, za razliku od drugih medija, odbijamo ovdje nasjesti na »bolje-išta-nego-ništa« logiku – ta logika, naime, nepoštenim i nepristojnim političarima i omogućuje da tolike godine maltretiraju vlastite građane.
A dok se mi iscrpljujemo nedostojnostima naših političara, promiče ono što je mnogo važnije: zagađena svakodnevica. Možemo li od političara očekivati da budu »elementarno pošteni i ljudski pristojni«, ako nismo sami u stanju tako živjeti? Za primjer, evo detalja: Bahtiji Ahmiću u pokolju Ahmićana ubijena je majka, brat i još 34 člana uže i šire obitelji. Bahtija i danas živi u Ahmićima. Nedavno je otišao u obližnji gradić s hrvatskom većinom kupiti namještaj. Zaključujući posao, prodavač u trgovini pita ga otkud je. »Iz Ahmića«, kaže Bahtija. »A, to ste vi što ste sami sebe pobili«, odgovara čovjek. U tome je, eto, cijeli problem Balkana, izgubljene zemlje »običnog nepoštenja i ljudske nepristojnosti«.
