Najgralatiji je sada Mihajlo Komasović, bivši zaposlenik lipičke ergele, koji je u ratnom vihoru čuo riječ Božju za spas konja s lipičkih polja izoranih granatama. «Rat je bio, smrt na sve strane, konji lutaju nezaštićeni i prepušteni sami sebi», objašnjava danas Komasović.
Lipik je tada bio okupiran, nitko nije brinuo za konje vrhunskog genetskog podrijetla pa se Mihajlu, možda, i ne može zamjeriti što ih skupio i u listopadu 1991. godine prvo prevezao u Bosnu i Hercegovinu, a potom u objekte vojne ustanove Karađorđevo. Prema dobrim poznavateljima lipičkih prilaka u to doba druga je mogućnost bila samo smrt lipicanaca. No, što je Mihajlo radio proteklih 16 godina? Zašto za sve to vrijeme nije pokazao interes da ih vrati Hrvatskoj?
Konj u Srbiji i Hrvat u Vojvodini
Nives Cimerman, kći nekadašnjeg konjičkog šampiona Radoslava Cimermana, višestrukog
prvaka Jugoslavije i Balkana, po kome se zove ulica uz zagrebački hipodrom,
ponudila je svoje imanje u Zagrebu vrijedno stotinu tisuća eura, kako bi se
zbrinuli lipicanci koji u Vojvodini umiru od gladi. Ne samo to! Ona je pozvala
sve prijatelje njenog pokojnog oca (poginuo u padu s konja na hipodromu u Zagrebu)
koji žive na prostoru cijele bivše Jugoslavije i svijeta da prihvate njenu inicijativu
i pomognu nesretnim životinjama. Nekoliko dana kasnije javio se i dr Berislav
Tomac, liječnik s dugogodišnjom praksom u Njemačkoj i vlasnik zagrebačke poliklinike
«Dijagnostika 2000» koji Bukincu nudi 50.000 eura da vrati konje. Dr Tomac je
kao gimnazijalac pješačeći u Pakrac svakodnevno prolazio pored ergele i svraćao
do konja donoseći im kocku šećera ili jabuku čime se obostrana ljubav.
Reagirala je i Međunarodna lipicanska federacija čiji je tajnik pisao predsjedniku
Srbije Tadiću i premijeru Koštunici; osječka udruga «Život» pisala je predsjedniku
Mesiću zatraživši od njega da se osobno zauzme za povratak tih čistokrvnih konja;
HSS je prozvao ministra Čobankovića riječima da u svom mandatu nije učinio ništa
da se konji vrate «jer su odvedeni konji uginuli, a genetskog blaga više nema».
HSS-ovci su zaključili kako je «ministru genetika kao znanost strana jer bi
morao znati da su odvedeni lipicanci imali potomke koji danas zbog gladi ugibaju».
Čitava ta medijska buka oko konja, međutim, rasrdila je Hrvate u Vojvodini.
Književnik i filozof Tomislav Žigmanov iz Subotice, autor dvadesetak filozofskih
radova, nekoliko knjiga poezije i meditativne proze te knjige «Hrvati u Vojvodini
danas», u programu Radio Subotice na hrvatskom jeziku, izjavio je da Hrvatska
pokazuje veći interes za konje nego za Hrvate u Vojvodini. «Poniženi smo jer
se problemi uhranjenosti hrvatskih lipicanaca i njihovom vraćanju poklanja više
pozornosti nego primjerima ugrožavanja manjinskih prava i identiteta bačkih
Hrvata», kazao je Žigmanov optuživši za to, osim hrvatsku vanjsku politiku i
medije koji nisu zabilježili da se u Srbiji nastavlja projekt umjetne podjele
hrvatske zajednice na Bunjevce i Hrvate.
Uz sve razumijevanje za manjinske probleme naših sunarodnjaka u Vojvodini Žigmanova
primjedba je neumjesna i dijelom netočna. Ozbiljni mediji su, naime, pisali
o razjedinjavanju Hrvata u Vojvodini, a od senzacionalističkih na koje se poziva,
i tako ne bi imali nikakve koristi. Osim toga, lipicanci iz Lipika dio su hrvatskog
kulturnog blaga, baštine s kojom se možemo ponositi pa je i Hrvatima u Vojvodini
valjda stalo da se ukradeno blago vrati.
I ukradene konje katkad vraćaju, zar ne ?
Ministar poljoprivrede Srbije Slobodan Milosavljević obišao je konje i donio
20 tona stočne hrane i vitamina. No, uz to trebao je dovesti i policiju jer
s tipovima kao što su Bukinac ne može se drugačije razgovarati. Taj navodni
ljubitelj životinja očito je mislio da će na ovim prostorima vazda vladati bezakonje
i da će slobodno moći trgovati ukradenom «robom». Kad netko mazne kakvu poznatu
umjetninu ne pada mu na pamet da javno oglasi prodaju, a još manje da za nos
vuče vlasti dviju zemalja kako bi, iznudio čak 300.000 eura za tobožnju dosadašnju
skrb o konjima.
Zdrava logika i međunarodno pravo nalažu, to je sasvim jasno, da se Hrvatskoj
mora vratiti svih 88 ukradenih konja ili njihovih potomaka. Novac za eventualnu
naknadu o kojoj Todor zbori i tako je namaknut prodajom za sada neutvrđenog
broja grla. Ne samo da Hrvatska ništa ne duguju Bukincu i onima koji su mu omogućili
da gospodari nečim što nije njegovo već bi ta bratija morala Hrvatskoj platiti
štetu. No, u proteklih 16 godina za rješenje tog problema nije bilo volje ni
sa srpske, a nažalost, ni sa hrvatske strane.
(Glas Slavonije, kolumna Ni crno, ni bijelo, 8. kolovoza 2007.)
