Redatelj, književnik i prevoditelj Damir Mađarić (1959.) svojim je prijevodima povećao broj autora u hrvatskim kazalištima pa se tom popisu pridružio belgijski glumac, redatelj i drama- tičar Jan Sobrie (1979.) sa izvedbama drama „Zašuti“ (2017. u suradnji Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića Osijek i Kazališta Oberon Koprivnica ) i „Sjeti me se“ postavljenoj u suradnji Hrvatskog kazališta Pečuh i Kazališta Virovitica (4.4. 2025.). Obje je predstave, uz redatelja Damira Mađarića, oblikovao isti autorski tim koji čine scenografkinja Marta Crnobrnja, kostimografkinja Marija Šarić Ban i glazbenici Gordana Evačić i Miroslav Evačić.
Cedric de Winne (Dejan Fajfer) je tipičan primjer nasilnika koji se iživljava nad slabijima jer ga ovi „izazivaju“ svojim manama i zato mu je meta šepava Mira Vandewiele (Monika Duvnjak) koja nije u stanju ni pobjeći ni obraniti se. Cedric muči Miru smišljajući razne pakosti: sportsku torbu joj napuni staklenim krhotinama pa ona razreže ruku, tjera je da proguta osvježivač za WC, snima je kada padne na hodniku i snimku stavlja na youtube s naslovom „Šepavica pada na hodniku“, otima joj dnevnik i slično. Prilikom tih nepodopština bodre ga njemu slični, među kojima je zaljubljena i neosjetljiva Katrin (Vanja Čiča).
Nakon svake Cedricove akcije uplakana Mira odlazi gospodinu Kottenieu na čijim vratima piše „psiholog, pedagog“ što je postao jer je „u slobodno vrijeme pohađao jedan tečaj“ a o kakvom se stručnjaku radi pokazuje savjet koji daje Miri: „Ti moraš shvatiti da te se muči. Kod tvojeg hendikepa to je normalno. Ti moraš biti iznad toga. Ti to moraš prihvatiti. Ti moraš pokušati razumjeti ljude“.
Drama se primarno bavi maloljetničkim nasiljem, ali Sobrie ne propušta „prozvati“ (ne) stručnjake koji nisu dorasli problemima u školi pa se nasilje ne smanjuje (Mira nije jedina Cedricova žrtva). Maštoviti Cedric je s prijateljima jedne kišne večeri odlučio „nasmijati“ Miru pomoću plina smijavca i boce šlaga ali se Mira otela grupi dječaka i popela na krov lovačke kolibe. Naravno da nasilnici ne odustaju zbog čega Mira odlučuje skočiti s krova. Ali u trenutku skoka, udara je munja i…
Usporedno sa zbivanjima među učenicima pratimo nazočnost dvije „čudne pojave“ slične vranama koje komentiraju sve što protagonisti izravno kazuju publici (radije bih da kazivanja zamjene igrom) i odjednom postaje jasno da su Febe (Matea Bublić) i Verona (Maja Lučić) suđenice jer one spašavaju Miru i ona ne umire već samo gubi pamćenje. Dječaci su uvjereni da je Mira poginula pa je Cedric zgrožen kada je ugleda u školi i nudi joj novac za šutnju – ali ona, izgubivši pamćenje, nema pojma o čemu on govori. No, upliću se svemoćne sveprisutne suđenice i situacija se preokreće!
Najveći dio teksta je u monološkoj formi što se često previše doslovno provodi (divna li je scena kada Cedric u šalicu na Mirinoj glavi doista natače čaj!) i takvo stalno pripovijedanje usporava tempo predstave (nasilje je, ako se ne varam, obično prilično dinamično). Scenografija je sastavljena od vertikalnih štapova koji asociraju na olovke, dakle školu, ali kada im se na vrhovima upale žarulje, nisam ih pojmila kao rođendanske svjećice (svjetlo Domagoj Garaj).
Kostimi oslikavaju karakter pojedinog lika (Mira u haljinici za djevojčice, Katrin u smjeloj kombinaciji, Cedric pomalo pankerski ) ali su, po mojem sudu, najuspjeliji kostimi dviju vrana-suđenica. Da bi prikazale dva nadnaravna bića koja svima daju prema zasluzi, Bublić i Lučić su udružile glumu, pokret (autorice su koreografije) i izgled (šminka i kostimi) što je ispalo tako uspješno da je njihova izvedba gotovo nadmašila osnovnu ideju o nasilju (osim ako se nije htjelo suprotstaviti stvarno i nadrealno). Zahvaljujući krhkoj Moniki Duvnjak, njezinom uvjerljivo „preplašenom“ licu i „plačljivom“ glasu fokus predstave se zadržao na prikazu prvotnih problema i šteta da sve nije malo dinamičnije.
Predstava „Sjeti me se“ bavi se čestim problemom nasilja među školskom populacijom (nerijetko mali nasilnik izrasta u velikog) bez odgovarajućeg rješenja (u školama ne rade pravi stručnjaci) pa se situacija, što je prilično zanimljivo, okončava tek uplitanjem „viših sila“. Neovisno o mojim opaskama, jako me raduje pojava novog imena i djela u predstavama za djecu te opetovana kazališna suradnja između Virovitice i Pečuha.
