Bila je mršava i visoka. Koliko je imala godina, teško je bilo odgovoriti. Mogla je imati 30 ili 55, svejedno. Po tamnim kolutovima ispod oba oka,i borama, al ne onim što ih smijalicama zovemo, već onima od tuge, koje se usjeku duboko između očiju, pa zađu još dublje, i naprave ožiljak koji nikada ne zarasta, dala se naslutiti njezina patnja. Bila je odjevena u crninu, a na tijelu bez oblina, nije bilo naznaka je l' imala odjevenu haljinu, suknju, bluzu, komplet. Ništa. Čak nam nije bilo jasno ni kako nismo čuli njezin dolazak, jer zvuk kapije dovoljno je bio glasan da nas obavijesti o dolasku svake mamine mušterije.
Osim pozdrava, ništa nije izgovorila, a da ju prethodno mama nije upitala. Nije sjela. Stajala je poput osobe koja je zalutala. I kojoj je sasvim svejedno hoće li ju netko tražiti. Pružila je mami poveći omot, u kojemu je bilo nekoliko vrsta materijala. Ono što im je bilo zajedničko,bila je boja. Crna.
- Vi ste? Šta treba sašiti? - pokušavala je mama saznati nešto, jer bez osnovnih podataka o imenu, i što treba, nije ni bilo posla.
- Ja više nisam ništa, al ako treba, upišite samo prezime. Sašijte nešto, kad bude - bude, i šta god hoćete, meni je tako svejedno, neću crninu skinuti dok dišem.
Na izgovorene riječi, utihnulo je i ono malo zvukova.
Mama se ustala od mašine, pogledala materijale, upisala prezime, uzela mjere i potpuno beskrvnoj ženi, gotovo dezorijentiranoj, rekla da će ju nazvati kad bude skrojeno, za probu.
- Ne, neću dolaziti na probu. Kako budete sašili, tako ću i obući. Idem.
Do kapije je odlebdjela, čini mi se, jer tako bešumno ovozemaljska se bića ne mogu kretati.
Da se nisam zatekla doma, još bih pomislila da je mama vidjela nešto ili nekog kakav nije, jer tih smo dana saznali da će nas baka napustiti, zauvijek. I napustila nas je, ubrzo.
Na dan bakine sahrane, nakon polaganja vijenaca i cvijeća, nakratko sam se zadržala na groblju, čekajući mamu i tete da se oproste, zauvijek, od bake, poravnaju zemlju na humku i slože cvijeće onako kako su željele.
A, onda, bez ikakvog povoda, skrenula sam pogled ulijevo, ni sama ne znam zašto.
Ni pedeset godina poslije, nemam racionalno obrazloženje zašto mi je, od svih grobova koji su okruživali bakin, pogled tada bio zaustavljen na nadgrobnom spomeniku s uklesanim prezimenom što ga je izgovorila nestvarna žena.
Uz uklesano prezime, smiješilo se, s ovalne grobne fotografije, dijete.
