S: Što me tako čudno gledate?! Niste nikada vidjeli dječaka
obučenog u narodnu nošnju, a ne pleše u folkloru? Ma dobro, znam da je Božić
već odavno prošao, samo sam htio pokazati kako sam bio obučen na priredbi i
govorio božićnu čestitku. Ovu sam nošnju naslijedio od djeda. On je u njoj išao
u školu svaki dan i još bosonog, a ja ne znam što da obujem…; najkice, tenisice
za košarku, tenisice za nogomet, za
trčanje, za brzo hodanje...;. Eh, mom je djedu nekada bilo lakše nego nama,
ne zato što je išao bos u školu, nego što nije morao nositi tako tešku torbu
na leđima. Hej, pa on uopće nije ni imao knjige, samo neku pločicu na koju je
kredom pisao zadaću. Znao je reći da je često u školu došao i bez zadaće, ali
ne zato što ju nije napisao, već zato što mu se do škole izbrisala jer se putem
još stigao i potući s nekim. Jedna pločica, jedna zadaća. (zvoni mu mobitel)
M: Bok, idemo malo na basket prije škole?
S: Nisam siguran hoću li imati vremena. Moram provjeriti jesam li napisao sve zadaće.
M: Što ćeš, koliko predmeta, toliko i zadaća! Recimo, ako danas imamo MATEMATIKU…;., slijedi zadaća iz matematike.
S: Ako imamo HRVATSKI, a imamo, obavezno čitanje, a možda i neki sastavak, uh, što mrzim sastavljati!
M: I ja isto!
S: Ako imamo još i PRIRODU…;
M i S: ...moramo odgovoriti na pitanja iz udžbenika, naravno, pismeno…;.
M: ….da ne zaboravimo što smo naučili!
S: Iz ENGLESKOG ne smijem zaboraviti naučiti čitati, napisati riječi, prevesti i, na kraju, TJELESNI, ah, predahnuo sam! Nemam zadaću iz tjelesnog.
M: Ni ja!
S: Priznaj, nisu svi sretnici kao mi.
M: Pa da, neki moraju čak i kod kuće vježbati kolut naprijed, a Marku nikako ne ide ni preskakivanje vijače..
S: Čujem od petaša da oni imaju zadaću i iz likovnog. Kamo sve to vodi, stvarno ne znam.
M: Hej, a što kažeš za ovaj HNOS?
S: HNOS- već mi ide na nos: rasterećenje učenika, lakša torba, rad u grupama…;.. I moj je djed nekada u školi radio u grupama: I. razred bio je jedna grupa, II. razred bio je druga grupa, III. razred bio je treća grupa, IV. razred bio je četvrta grupa i svi u jednoj učionici odjednom.
M: A nije morao ni nositi tako tešku torbu na leđima, punu knjiga. Samo iz matematike imamo udžbenik, vježbenicu, zbirku, nastavne listiće i bilježnicu.
S: Najviše volim otići djedu pa mi on priča kako je to nekad bilo, a ja njemu pričam kako je danas.
M: Blago tebi, a moj djed je umro dok još nisam krenuo ni u školu. (gleda na sat) Znači, ništa od basketa danas! Vidimo se u školi!
S: Bok! (umorno uzdahne) Djed bi volio da češće dođem k njemu, ali jednostavno ne stignem. Kad se vratim iz škole, a svaki dan imam pet sati, i napišem zadaće, naprosto sam umoran. A onda tri puta tjedno treniram plivanje, sviram gitaru, idem na košarku, s dečkima iz ulice odigram koji put i nogomet, a i moj kompjuter me čeka. Danas je nezamislivo biti kompjuterski neobrazovan. Uza sve to imam i mlađeg brata koji me stalno gnjavi, a onda gnjavim i ja njega i tako brzo dođe do rata između dva brata. Sva sreća što imam jako dobru mamu koja to sve brzo riješi. Umorio sam se pričajući vam sve to, ako ste me uopće i slušali. Zato ću radije češće otići djedu i slušati njegove priče jer sutra je novi dan i krećem ispočetka, čuli ste dobro što me sve čeka!
Renata Kovač, prof.
O.Š. Ivane Brlić - Mažuranić
Virovitica